Dr Goran Sekulović

Za Bloha građanski bitak nije i bitak uopšte. On ne priznaje bezizlaznost ovog posljednjeg. Bezizlaznost građanskog bitka nas upućuje da tražimo utopijske niti vodilje, ideje ostvarenja budućnosti sada i ovdje, radi izglednosti bitka uopšte, koja ne samo da postoji, već je i moćna da se ostvaruje i ostvari i ima u sebi nuždu da se ona po svojoj moći mora pojaviti. Utopijske ideje su vjesnici carstva slobode, pravedne i srećne sjutrašnjice zbilje čovjekove koja počinje već danas. Doduše, za vrijeme pripremanja i oblikovanja, življenja-uz-nad-za-nas-utopija-kao-oblika-boljih-života, pripremaju se i obliku, i nažalost pojavljuju, i ne-utopije. Tako, imamo stalnu borbu utopija i ne-utopija (koje su razne – osim onih čisto društvenih – socijalnih, i uz njih povezanih anti-tehnički, anti-arhitektonskih, anti-geografskih i drugih utopija, imamo i čisto prirodno-biološke, na primjer, najjaču od svih ne-utopija, kako ju je nazvao Bloh-ne-utopija-smrti).

Ne-utopije, kao što su golgote konc-logora u nacizmu, ali i staljinizmu, samo pokazuju da nema jednom za svagda zauzetih utopijskih pozicija svijeta i pravedne budućnosti. Utopiju, dakle, treba naoružavati i realnim snagama, ali uvijek samo u onoj mjeri koja će omogućiti postojanje sâme utopije u demokratskom, dakle, u utopijskom duhu! Sve ostalo što sluti, sumnja i ukazuje na moguću opasnost i izobličavanje i izokrenuće utopijskog u ne-utopijsko treba svakako izbjegavati. Ne-utopije pokazuju i da – čini se definitivno su to pokazale ne-utopije 20. vijeka – nema prestanka razvoja svijeta i čovjeka. U svakom dobu ovog procesa moraju se tražiti utopijske tačke u prošlosti, vezati ih za sadašnjost i budućnost. Ovdje sada dolazimo do onog momenta koji pokazuje, zapravo propituje šta bi to trebalo da bude kao most i veza između prošlosti i budućnosti. Riječ je o onom principu, temeljnom, iz čije analize bi proizašla i čvrstina Blohovog pristupa utopiji. Zapravo, upravo ovo mjesto može doći, i jedino ono, pod moguću ozbiljnu kritiku i to baš upravo sa pozicija utopijskog. Naime, sa pozicija kategorije, uzete kao sâmog čina mišljenja, koji upravo znači prekoračivanje. Transcendiranje po prirodi stvari ne trpi stagnaciju i izolaciju, već se hrabro stalno iznova hvata u koštac sa već-postalom-stvarnošću. Šta je dakle ono što spaja prošlost i budućnost, što i čini da razlike između ovih dvaju pojmova i nema, da su prožeti sa zbiljskom dijalektikom unutrašnjeg i spoljašnjeg procesa?

Mnoge su ekspedicije bile u utopijskoj zemlji. Platonov eros, Aristotelov princip materije i njena mogućnost da bude bit, Kantovi kategorički imperativi-postulati moralne svijesti, Lajbnicov pojam tendencije, Hegelova dijalektika istorije… Šta je najveća slabost ovih i svih drugih dosadašnjih znakova utopijskog intendiranja svijetu ka-još-uvijek-svojoj-ne-zaključenoj-suštini? To je upravo princip posmatranja, koji urađava i posljeduje samo time da se bit pokazuje kao bilost, kao najveća mogućnost i moć, oružje, da se zaključeni proces aminuje i nad njim zatvori grobna ploča. Čak i u najvećeg Hegela, to se najviše i očituje.
Bloh uvodi ovdje u igru jednu kategoriju, tek od Marksa intenzivno filozofski rabljenu, kategoriju izmjene svijeta. Ova promjena, dakle, je ono što i Bloh uzima kao osnovno u spajanju do Marksa činjelo se tragično razdvojenih – prošlosti i budućnosti. Mijenjanje, izmjena svijeta, dakle, patos promjene, i pored sve zaista utopijske razočaranosti u dosad viđenu izmjenu svijeta u cijelom svijetu, na svim njegovim meridijanima, ne može se uistinu poreknuti. Jer, ako bi to negirali, mišljenje bi negiralo samo sebe, odnosno samu bit utopije. Jer, i promjena svijeta, čovjeka i životne prakse uistinu je utopija i utopijski princip bez ostatka. Ako bi ovo odbacili, odbacili bi i čovjeka, jer upravo on spaja u svom biću sve ove kategorije – i promjenu, i utopiju i nezaključanost i otvorenost svijeta. Otvorenost za otvorenost, čovjek za čovjeka, svijet za svijet, praksa za praksu, priroda za prirodu. I čovjek za prirodu, svijet i praksu. Utopija je ono što ih sve spaja, utopija je ono što život čini izvornim jedinstvom sa svim novo-nadošlim-obiljem-istorije-od Homera-do-danas-i-natrag-ne-samo-u-našem-sjećanju-već-bitno-u-nagnuću-naprijed-ka-mijenjanju-ovog-postojećeg-svijeta-u-bolji-i-pravedniji-svijet. To ini se ostaje svagda ona prepoznatljiva bit utopije i pored svih ne-utopija i uprkos njima. Zapravo, u ovoj razlici ona i opstaje i jedino tako može postati jaka i zbiljski moćno opredmećena i sposobna da djeluje ne samo ako unutarnja sânja, već i kao militantni zov za naprijed i Sjutra.

„Budućnost prave, procesno otvorene vrste svakom je, dakle, pukom promatranju zatvorena i tuđa. Jedino mišljenje koje smjera, mijenjanju svijeta, koje (informira) htijenje promjene, ne odnosi se na budućnost prema budućnosti (nezaključenom prostoru postojanja ispred nas) kao prema smutnji, i prošlosti kao prema kletvi. Stoga je odlučujuće: jedino znanje kao svjesna teorija – praksa tiče se postajućega i u njemu odredivoga, posmatračko se pak znanje per definitionem može odnositi samo na već postalo“.[1]

Glad i čežnja, zov ka promjenama i apsolutnoj pravdi, jednakosti i blagodeti, fizičkoj i duhovnoj ostaće vječni san čovjekov. Njemu su podređene sve socijalne, umjetničke, geografske, tehničke, religiozne i druge slike sna o sreći i slobodi na ovoj strani svijeta, na tlu Zemlje. Sve utopije u ovome imaju svoju ciljnu tačku sadržaja – kako preteći i uteći (ali ne su smislu zaklona i bijega od stvarnosti) od uvijek nedovoljno humane i svjetlosne svakidašnjice? Kako je nadrasti? Jer, jedino nadrastanje, transcendiranjem i prekoračivanjem možemo sebi obezbijediti dostojanstvenost i moralnost u sopstvenim očima. I tada, i pored i uprkos svim ne-utopijama, koje nam prijete i unižavaju nas, mi možemo reći da smo postupali kao čovjek, u duhu kategoričkog imperativa da je čovjek najviše biće za čovjeka i da se sruše svi odnosi u kojima se čovjek osjeća kao ugnjeteno, poniženo, jedno prezreno biće. To su principi koji vječno ostaju. Oko forme se i ne moramo složiti. Ali, svi ti principi, pozivi na ljudskost, uprkos svoj istoriji beščašća, ljudskoj gluposti i ljudskog očajanja kroz vjekove. ostaju uporni i neslomljeni. Ostaju kao opomena svima, pa i onima koji se upravo ruše na utopije kroz razne ne-utopije, da uvijek postoji granica ispod koje se ne ide. Granica, na kojoj će čovjek reći – ne, svim sopstvenim samo-poniženjima i sa-razarajućim mehanizmima njegove ličnosti, slobodne i humane. Ti principi, ta dostignuća čovječanstva, te Utopije sagledavane kao rezultat upravo borbe utopijske prirode čovjeka sa ne-utopijama, su nesporni, oni su kriterijum za mjerenje svakog procesa, stanja, pojave ili događaja… U ovom smislu za utopijsko ne treba brinuti. I pored svih zastoja, onemogućavanja, promašaja, zabluda, utopijsko ostaje kao otvorena knjiga svijeta i čovjeka koju valja stalno iznova čitati, studirati i obogaćivati. naravno,  i pretresati i stalno iznova analizirati i provjeravati, podvoditi pod skepsu i metodsku sumnju. Utopija, time može samo dobivati. Jer je uistinu jaka kao sâm život. U tome i jeste zapravo najviši smisao Utopije, i dakako Blohov napor da je osvijetli i ostavi nam što više upotrebljivog materijala za izgradnju utopijske slike svijeta, koja u biti i jeste upravo ona ranije pominjana pozicija izmjene i promjene čovjeka i svijeta.