Piše: Goran Sekulović

Od početka Evropskih integracija – a osobito od kada je taj proces kasnije bio intenziviran od strane stare vlasti – Crna Gora je dobila veliku obavezu i zadatak. Naime, da mora u sljedećim etapama približavanja i integrisanja sa EU i u praksi da sprovede sve antidiskriminatorske zakone u oblasti ljudskih prava i sloboda, pa i u dijelu koji se tiče vjerskih sloboda. Među sedam zadataka koje je Crna Gora dobila od Evropske komisije kao uslov za otpočinjanje pregovora i pristupanju EU, oni koji se tiču vjerskih sloboda, nalaze se u odjeljcima pravne države i antidiskriminacije. Jednostavno, svaka Vlada je morala i mora obezbijediti i u praksi pravo svih građana na vjerske slobode, vjersko samostalno, individualno ili udruženo, kolektivno, zajedničko ispovijedanje vjere i korišćenje u te svrhe konkretno pravoslavnih vjernika svakog objekta pravoslavne religije u zemlji. Stara vlast i Vlada u više mandata i sastava  to nijesu uspjeli da obezbijede, dakle, kao politička većina i legalno i legitimno u kontinuitetu vršeći vlast dugi niz godina. Doduše, pokušali su to normativno da učine tek krajem 2019.g. sa donošenjem novog Zakona o slobodi vjerskog organizovanja i vjerskim organizacijama, ali je sve, naravno strateški, programski, organizovano i planski, ’’presiječeno’’ sa tzv. litijama i pobjedom klerofašističke vlasti koja je krajem 2020.g. dezavuisala stari i donijela njima odgovarajući diskriminatorski zakon o slobodi vjerskog organizovanja i vjerskim organizacijama. Kako će nova vlast i aktuelna Vlada da odgovori ovom krucijalnom  zahtjevu Evropske unije dobro je poznato! Naime, jasno je da od svega toga ne može biti ništa, jer njihovo poimanje vjersko-pravoslavnog pitanja u zemlji je upravo klerofašističko i diskriminatorsko i to, dakle, i prije svega!,sa aspekta ljudskih prava gledano u cjelini.

Stara vlast i Vlada u svojim dugogodišnjim aktivnostima i političkom radu – sve praktično do Zakona o vjerskim zajednicama donesenog krajem 2019.g. koji je nova vlast, dakle, krajem 1920.g. oborila i donijela novi – nije nikada odgovorno, jasno, argumentovano, dosljedno i odlučno insistirala na povraćaj državi uzurpirane, okupirane i otete imovine  od strane Crkve države Srbije (SPC). A imala je sve preduslove i pretpostavke za to u dugom vremenskom periodu. I naučne, i istorijske, i državotvorne, i političke, i evropske, i nacionalne, i multinacionalne, i multikulturalne, i multietničke, i multikonfesionalne, i građanske, i kulturološke, i civilizacijske, i demokratske! To je bilo jasno i vrlo lako zaključiti i iz odgovora stare Vlade na upitnik Evropske komisije o EU integracijama koji se odnosio na pitanje o razlici između Srpske i Crnogorske pravoslavne crkve  u pogledu imovinskog pitanja. Naime, ni tu se niđe od strane stare Vlade nije spominjalo pitanje povraćaja pravoslavno-crkvene imovine u vlasništvo države Crne Gore. Nije se iskoristio na vrijeme argumentovani prostor koji se objektivno nudio kada je pitanje restitucije bilo aktuelno i aktivno i nezaobilazno kao jedan od preduslova za ulazak u EU. Godinama i godinama nije se ni pokušao riješiti  problem nasilne uzurpacije i državno-vjerske ‘’nacionalizacije’’, tj. krađe i otimačine pravoslavno-crkvene imovine crnogorske države (međunarodno priznate Kraljevine Crne Gore) – koja je bila predata na korišćenje Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi (CPC)  – od strane bivše države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS)-Jugoslavije i tada novouspostavljene i ujedinjene Srpske pravoslavne crkve (tj. od Srpske pravoslavne crkve, kao, u to vrijeme, državne vjere). Američki Stejt dipartment, na primjer, u jednom od svojih izvještaja u godinama nakon izglasane nezavisnosti zemlje na referendumu iz 2006.g., apostrofira i ovo pitanje: ‘’Restitucija imovine vjerskih zajednica i dalje predstavlja problem. Zakon o restituciji predviđa da se povraćaj imovine vjerskih zajednica riješi posebnim zakonom, ali takav zakon nije usvojen’’. U ovom izvještaju Crnogorska crkva se tretira kao jedna od četiri glavne vjerske zajednice. Nasuprot tome, za to vrijeme u staroj vlasti i Vladi praktično nije bilo niđe ove matične domicilne, istorijske, utemeljujuće vjerske organizacije u istorijskom i nacionalnom, građanskom i državnom biću Crnogoraca, crnogorske države i crnogorske (multi)nacionalnosti. Bivši, u tri mandata, predsjednik Crne Gore, primio je na razgovor mitropolita CPC pod uslovom da uđe i izađe na sporedni ulaz zgrade njegovog kabineta! Crnogorska pravoslavna crkva bila je i ostala od samog početka pastorče i stare i nove vlasti.

A u već spominjanom upitniku Evropske komisije o EU integracijama na generalno pitanje o ‘’odnosima između srpske i crnogorske pravoslavne crkve’’, stara Vlada napominje da ‘’odnosi između SPC i CPC određuju’’ ne samo nacionalni i državni već i imovinski aspekat. Na pitanje ‘’Koje vjerske zajednice država finansijski podržava?’’, stara Vlada u odgovoru, između ostalog, ističe da se državna pomoć realizuje ‘’u najvećem obimu u ulaganja u sakralne objekte, naročito u zaštitu onih objekata koji imaju karakter spomenika kulture.’’Takođe i da Crna Gora ‘’finansijski pomaže: 1. Srpsku pravoslavnu crkvu 2. Crnogorsku pravoslavnu crkvu 3. Islamsku vjersku zajednicu 4. Rimokatoličku crkvu.’’ Na kraju odgovora na ovo pitanje Vlada konstatuje ukupnu sumu pomoći vjerskim zajednicama, ali ne i koliko se davalo svakoj vjerskoj zajednici ponaosob. To je bio ključni nedostatak u ovom odgovoru što pojačava utisak u javnosti (bez obzira kojoj se i da li se uopšte pripada nekoj vjerskoj zajednici), da se materijalno najmanje pomagala Crnogorska crkva od strane stare vlasti. Nije poznato da je stara Vlada uložila novac u izgradnju nekog sakralnog objekta za potrebe Crnogorske crkve, već je nekoliko njih podignuto dobrovoljnim prilozima i akcijama pojedinaca-donatora, vjernika i poštovalaca Crnogorske crkve. Za razliku od takve prakse, stara Vlada i druge državne institucije i lokalne samouprave, obilato su pomagale Srpsku crkvu, naročito u prvoj deceniji ovog vijeka (kada je Crnogorska crkva bila posebno diskriminisana), ali i kasnije, praktično sve do tzv litija!?, i to najviše izgradnju njenih novih vjerskih objekata, kao npr. u Podgorici i Baru, što je Srpskoj crkvi i bio i jeste glavni cilj, budući da želi dominantno zagospodariti crnogorskom državnom teritorijom na sve načine i u svim aspektima – nacionalnom, državnom, političkom, imovinsko-ekonomskom…. – sa svrhom negiranja crnogorske nacije, države, kulture, jezika i crkve. Od 30. avgusta lani to joj je i uspjelo, a u cijelom dugogodišnjem prethodnom periodu umnogome u sadejstvu sa starom vlašću i Vladom se sve učinjelo da se do tog njihovog anticrnogorskog i anticivilizacijskog pobjedničkog rezultata i cilja dođe, a poraza i ogromnog gubitka dakako za crnogorsku državu i u krajnjem za sve građane nezavisne i suverene države Crne Gore.

Sve ovo pokazuje da je odnos Srpske i Crnogorske crkve, pitanje obnove autokefalnosti Crnogorske crkve i odnos Srpske crkve i države Crne Gore,  zapravo u biti državno, političko i pravno-vlasničko pitanje, a ne nikako tzv. ‘’vjersko pitanje’’, kako to tvrdi Srpska crkva, jer joj odgovara status kvo i da je tobože ona, kao ‘’kanonska’’ crkva, arbitar za autokefalnost Crnogorske crkve, a da pritom i dalje ostane ‘’država u državi’’ – a sada ’država nad državom’’, tj. država sama! – i vlasnik ogromnih materijalnih i ekonomsko-profitno-prihodnih neoporezovanih dobara koja nemaju nikakve veze sa vjerskom aktivnošću i duhovnom ulogom crkve u društvu, zloupotrebljavajući svoju poziciju, čak  trgujući darovima i poklonima vjernika u iznosima od stotina hiljada i miliona eura. Najviše što je stara vlast i Vlada činila, jeste da je to uočavala i konstatovala, ali ne i izvlačila iz toga pravi zaključak o državno-političko-pravnoj neophodnosti da adekvatno pravno, ekonomski, državno, zakonski i politički reaguje i povrati odnose u sve tri oblasti: nacionalnoj, državnoj i imovinskoj u pređašnje stanje, tj. da se sakralni i kulturni objekti koji su građeni do 1918.g. nađu ponovo u vlasništvu države Crne Gore koja bi omogućila svim vjernicima i poštovaocima Srpske i Crnogorske crkve (i naravno ne samo njima!) njihovo posjećivanje i korišćenje, a to jednom riječju znači u savremeno stanje u skladu sa obnovljenom nezavisnom i međunarodno-priznatom državom Crnom Gorom, na dobrobit svih njenih građana bez obzira kojoj i da li nekoj vjerskoj organizaciji pripadaju.  (gradski.me)