Piše: Goran Sekulović

Početkom ove neđelje kao da smo bili na vratima raja: pada Vlada!? Ko gođ poznaje situaciju u našoj zemlji može shvatiti značaj tog pitanja. No, ako se odmaknemo od grubo navijačkih tabora za i protiv, jasna je kompleksnost i neizvjesnost ‘’crnogorskog pitanja’’ čija je aktuelna Vlada samo trenutni vrh njegovog ledenog brijega. Svaki iole objektivni i dobronamjerni građanin mogao je na djelu (ne na priči) viđeti svu ispraznost i nesavremenost ne samo političkog, već i društvenog i nacionalnog-državnog (ako toga više i ima) života u Crnoj Gori.
Erik Hobsbaum je ustvrdio da je modernost jedna od najbitnijih karakteristika savremene nacije. Upravo to nedostaje našoj političkoj eliti, i pozicionoj i opozicionoj. i jedna i druga struktura je duboko u mitskoj (bes)svijesti, opijena
prošlošću i svim onim što smo imali u dužem prethodnom periodu, a iz čega je i proisteklo sve ovo što imamo u najnovijem vremenu od 30. avgusta lani. Naslušasmo se priča da će Vlada sigurno pasti (hoće jednog dana!?), da je DPS ozbiljna stranka koja ne dozvoljava improvizacije, površnost i neodgovornost pred članstvom, simpatizerima, biračima i ukupnom javnošću, ali i toga da Vlada neće pasti, da su redovi parlamentarne većine tako homogeni i čvrsti da ih niko ne može uzdrmati, a ponajmanje neki ‘’izdajnik’’, ‘’preletač’’, i tome slično, pa su krenuli u istragu, maltene, opštu hajku ko bi mogao biti ta ‘’Juda’’ koji bi izdao svetu apostolsku Vladu, i Isusa Hrista, u liku Zdravka Krivokapića, zatim ponovo čusmo teze kao devedesetih godina o ‘’dobrom Albancu’’ i ‘’lošem Albancu’’, itd., itd. I
ništa čudno, ionako i u zemlji i u regionu živimo pod sjenkom mogućeg novog ratnog sukoba sličnog devedesetih, kupuju se i zveckaju oružja, naručuju helikopteri u jednoj od susjednih zemalja koje, moguće je, domaći klerofašisti
imaju u vidu kada poručuju da će, između ostalog, i ‘’crkva Njegoševa’’ biti vraćena na Lovćen (valjda su se dodatno ‘’okuražili’’ nakon ‘’generalne probe’’ 4. i 5. septembra na Cetinju)…
Upoređenja naše situacije sa odgovarajućim biblijskom mitom itekako ima uporišta, ne samo zbog samoimenovanja Vlade kao ‘’apostolske’’ na čelu sa ‘’premijerom-Isusom Hristom’’, već zbog dubljeg i ozbiljnog predmetno- tematskog razloga. Naime, proroci su i prije Judine izdaje odredili da neko mora izdati Mesiju-Isusa Hrista, da bi svet bio spasen, u našem slučaju Crna Gora dakako. Izgleda da su za tim nekim ovih dana u potjeru krenuli i pozicija i opozicija! Kao i u slučaju Isusa Hrista, koga je mogao da izda bilo koji od njegovih učenika, tako i Zdravka Krivokapića može da izda bilo ko od njegovih ‘’glasača’’, tj. podržavaoca-poslanika iz parlamentarne većine. Ali, ‘’biće’’ to ipak na kraju jedan jedini ‘’zlatni glas’’ koga evo traži i vlast i opozicija. ‘’Mi smo svi zajedno i jedno, stameni i nepobjedivi’’, kao da hoće da kažu iz vlasti – i pored već dobro znanog i praktikovanog pomijskog stalnog međusobnog čašćavanja i ‘’dijaloga’’ – i u isto vrijeme izgiboše da u svojim ‘’savezničkim’’ koalicijama i prvog i drugog reda pronađu Judu! Jer, Juda može biti bilo ko – ‘’Izdajica je mogao da bude ma ko od Hristovih učenika. Petar (kome je izdaja u prirodi i koji izdaje i kad nije na to
primoran); Neverni Toma (čija je sumnja plodno zemljište za razočarenje); Matej (sa duhom birokrate koji zna moć vlasti i više nego iko ume da oceni opasnost kojoj se kao izabranik izlaže); svi su oni bili material iz koga je sudbina mogla da
bira svoja oruđa, svi heroji iz kojih je mogla da bude sastavljena veličanstvena scena apsurda u Genzamanskom vrtu. Pa ipak bio je to samo JUDA ISKARIOTSKI.’’ (Borislav Pekić)
Hoće li u našem slučaju biti Jude? Biće sigurno i kad ga ne bude, jer mi kao zajednica živimo a nažalost i naše elite, još uvijek u mitskim vremenima, predpolitičkim i predmodernim, i mi ćemo ga svi skupa – neko više, neko manje ovako nikakvi, podijeljeni, siromašni, neobrazovani, potkupljivi, zlobni, nedostojanstveni, neslobodni, neetični – tražiti i ‘’naći’’ i ‘’kazniti’’, a zapravo kaznićemo i kažnjavamo sami sebe i sve nas zajedno, Crnu Goru u cjelini, držeći je taocem mitova i mitomanstva iz čijih redova i zahvaljujući čemu su i počinjeni novi užasni zločini devedesetih na kojima danas neki žele iz parlamentarne većine da grade budućnost naše zemlje!? Crna Gora mora naprijed, a da bi išla naprijed mora se napraviti stabilna proevropska većina. U njoj ne mogu ići ni oni koji su opterećeni korupcijama, raznim aferama i pljačkama u svom višedecenijskom vladanju a čega se, tj. čijih se nosioca nikako ne odriču (cementiravši i smanjivši
tako sasvim zakonito, logično i prirodno svoje koalicione kapacitete), ni oni koji su tek stupili na vlast a ne priznaju zvanične simbole države, njen međunarodni status, njeno članstvo i obaveze u međunarodnim organizacijama, ili pak većinski narod-naciju zemlje koju žele da predstavljaju!?

Protekla neđelja je kao malo koja pokazala koliko se još naše političke stranke moraju mijenjati, modernizovati, demokratizovati i emancipovati. Umjesto da razgovaraju o daljim departitokratskim procesima – dosljednim i radikalnim, među više kandidata, demokratskim izborima čelnika u svim strankama, onemogućavanju zbiranja i držanja funkcija u malom broju ljudi i u najužim stranačkim vrhovima i kumuliranja funkcija u istim ljudima (srastanja zakonodavnih i izvršnih funkcija i pojava da isti funkcioneri budu i poslanici i gradonačelnici), onemogućavanju da poslanici i odbornici budu ista lica a omogućavanju da se na svim izborima biraju ne sa u suštini bezimenih i zatvorenih
partijskih već sa otvorenih lista pojedinci sa imenima i prezimenima – rukovodstva političkih stranaka se danonoćno prepucavaju nauštrb jednog jedinog vrhovnog interesa ove zemlje: onog nacionalno-državnog i građanskog. Jer, sve,
baš sve stranke kalkulišu i manipulišu neprestano vođene svojim uskim, parcijalnim interesima, a na apsolutnom gubitku su građani. Morali bi se konačno opomenuti i opametiti naše stranke da mijenjaju svoju matricu rada, makar zato što je ne mali broj građana razočaran aktuelnim neozbiljnim i neodgovornim, osionim i oholim, pa i drskim i neetičkim, bezobraznim i bezobzirnim dešavanjima i ponašanjima do te mjere da se pasivizira i ne želi da izlazi na izbore, bilo lokalne bilo državne.
O aktuelnoj vlasti već je rečeno skoro sve. I šta uostalom treba kazati više o onima koji smatraju da jedan, u nacionalnom smislu, najbrojniji dio stanovništva ove zemlje ne postoji, jer po njoj ne postoje oni koji se izjašnjavaju tako kako se osjećaju i smatraju da jesu to što jesu i da i treba da budu, jer su to i njihovi preci bili a i potomci će biti – dakle, to isto što su i oni danas. E, tu je vjerovatno i cijela ‘’kvaka’’, jer današnja ‘’crnogorska’’ vlast smatra da će ona i njoj slične vlasti i stranke, zemlje, vojske i patriotske snage iz susjedstva i bližeg i daljeg okruženja, ipak uspjeti na kraju da te ljude prevedu na ‘’svoju vodu’’ i od njih dobiju njima ‘’poštene’’ i ‘’lojalne’’ građane, glasače i ‘’Crnogorce’’ – a to u njihovoj verziji znači zaista i u punom kapacitetu etničkim i klerikalnim inženjerstvom dobijene Srbe, koji kao takvi, kao Srbi i građani-državljani Crne Gore, nijesu nimalo krivi i grešni što ‘’srpstvo’’ i ‘’svesrpstvo’’ većina iz redova ‘’crnogorske’’ vlasti, dakle, na taj način shvataju i doživljavaju, upražnjavaju i realizuju. Prvi od njih koji ako i kad budu priznali Crnogorce kao poseban narod-naciju imaju, naravno, šansu da u suživotu i u političkoj demokratskoj tržišnoj utakmici dalje konstruktivno postoje i doprinose opštem napretku zemlje.
Što se tiče aktuelne opozicije, ona mora da se, potpuno, dakle, radikalno, prestroji, reformiše, modernizuje i izmijeni. Povratka na staro nema niti može biti. I dobro je što ga ne može biti!? Jer, svojim nečinjenjima i lošim činjenjima dok su bili na vlasti umnogome su kumovali sadašnjoj izuzetno nezavidnoj situaciji u zemlji.
Gajili su ‘’guju u njedrima’’, tj. Srpsku pravoslavnu crkvu, nimalo ne hajući za elementarnu činjenicu da u ovoj zemlji postoji još od Crnojevića i njena matična, domicilna, nacionalna, viševjekovna autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva (‘’Imati nacionalnu crkvu značilo je za srednjovekovne vladare imati Boga u ličnoj službi. Zar iskreni vernik nema pomalo isto osećanje?’’ – Borislav Pekić), kao i neke druge crnogorske institucije, koje su sve držali na marginama društva, ne shvatajući da na ovaj način sa gubitkom na izborima vlasti, pluralitet i demokratske procese društva i crnogorski nacionalni, multinacionalni, građanski i kulturni identitet, neće imati ko da brani, gradi, jača i usmjerava. Određeno otrežnjenje je došlo, ali nikako dovoljno i do kraja. Građani lojalni domovini i svom identitetu bi morali da preuzmu u svoje ruke dio sudbine svoje zemlje i odgovornosti za njen opstanak i razvoj, a to znači da politički ambijent orosto vapi za novim strankama, novim programima, novim licima i idejama, pa zašto ne i crnogorske nacionalne
demokratske stranke koja po svom istorijskom, prirodnom i autentičnom biću jedino može biti multinacionalna (svih vjera i nacija), građanska, evropska i državotvorna. Trebaju nam oni koji će se opredijeliti za novi početak i slobodu, a
ne za Judin ‘’zlatni glas’’, oni koji će rastrgnuti lance ropstva, jer je, kako reče Pekić, ‘’besmisleno slobodom u ljudskom smislu, nazivati ono što je prerušeno ropstvo sudbini.’’  (izvor: gradski.me)