Za aktuelno.me

Piše: Milenko A. Perović

Malo je pjesnika – kao što je Bećković – koji dožive da im se poezija zavijori  kao najšarenija zakrpa, preko mnogih sličnih starih i novih zakrpa, na ideološkom barjaku tupoumnog nacionalističkog velikosrpstva, trivijalne nacionalističke mitologije i zlikovačkog programa satiranja okolnih naroda!

Čemerno je vrijeme koje ima potrebu za takvim pjesnicima i intelektualcima ili kome se oni nametnu kao potreba. Mnogi od njegovih kolega čeznuli su da kao i on ovladaju fakinskom “estetikom” smrtonosno banalnog politikanstva i zauzmu prva mjesta u redovima za neljudsko i vulgarno stavljanje književnosti u službu panađurskog fašizma.

Iako mu licentia poetica počiva na istoj fascinaciji domaćom verzijom nacizma koja je između dva svjetska rata bila “Kirka zavodnica” jednog dijela srpskog pjesništva – o čemu je Konstantinović u Filozofiji palanke uvjerljivo položio račune – bastalo mu je ponekad da stvori iluziju da u samrtno staru ideologiju “kvi i tla” unosi nešto novo, živo i svježe. Iluzija se mogla držati samo dok stari nacistički vampir, napojen svježom krvlju s montanjarskog vrata, ne pokaže da ne može biti ništa drugo nego vampir!

Kao što je filozofiju usmrćivala služba zloj gospodarici teologiji, ni poezija ne može preživjeti kad od nje načine bedinerku neljudskih ideoloških i političkih namjera. Rovački bard se decenijama bavio usmrćivanjem poezije. Teško bi se na jugoslovenskim prostorima mogao naći sličan primjer da pjesnik s takvom neosviješćenošću, amaterskim profetstvom i narcizmom po mjeri panađurske svjetine uništava vlastitu pjesničku esenciju.

Isprednjačio je on na poslu “nacionalnih radnika” i kartografa zla ultranacionalističkim besmislicama i “sentencijama.” Prozuklom lucidnošću po mjeri niščih duhom kitio je demonsko lice panađurskog fašizma. Stotinama je puta pokušavao književnoj i ostaloj čaršiji prodati iluziju fašizma s duhom, fašizma “s ljudskim likom!”

Da je imao ozbiljnog obrazovanja, davno je mogao saznati da se duh i fašizam nikada nijesu mogli svariti u istoj čorbi. Alhemija njihovog spajanja nije uspjela Martinu Hajdegeru, Ernstu Jingeru, H. G. Gadameru, Ezri Paundu, Knutu Hamsunu, L. F. Selinu ni Alfonsu de Šatobrijanu. Formulu sinteze nije uspjela naći cijela generacija francuskih intelektualaca oduševljenih fašizmom, još manje mnogi intelektualci po Evropi koji su propovijedali da će svijet biti bolji ako ga oslobode od Židova i komunista.

Nije ta alhemija mogla uspjeti ni rovačkom bardu. Nije teško zaključiti da njegovo pristajanje uz četnički fašizam nema dubine ni sudbinske predodređenosti. Nije ono ni proizvod životnih okolnosti, nego književne površnosti i svjetonazorne primitivnosti.

Udružile su se one u njemu sa svjesno izabranom računicom. Shvatio je on još krajem šezdesetih godina prošloga vijeka koja se književna roba traži  i garantuje najbolju prođu Beogradu! Kao i drugi “osvajači Beograda,” ostao je vječiti provincijalac koga nikad nije napustila optička varka da je velika panađurska šatra pod kojom se sretno smjestio sanjani veliki grad i mjesto događanja velike kulture! Nije ga napustila ni računica da je prodaja vlastite duše bila vrijedna  dobijanja istaknutog mjesta pod šatrom beogradske književne i ostale filisterije.

Gipkost karaktera, dostojna čovjeka od gume, ponajviše ga je preporučila za zasluženo mjesto u “nacionalnoj etili” koja je za svoj povijesni i životni poziv izabrala nagovaranje tzv. političke nomenklature i ostalog naroda na goleme zločine. Traje njihov nagovarački posao intenzivno od kraja osamdesetih godina prošloga vijeka. Ni ubuduće ne misle ga prekidati.

Niko rovačkom bardu ne može ospiriti udio u zaslugama za duhovni, civilizacijski, ideološki, politički, moralni i kulturni slom današnje Srbije, Crne Gore i jednog dijela Bosne i Hercegovine.

Slavodobitno je bard po mjeri klerofašističke klateži skoro došao u “radnu pośetu” Crnoj Gori, finansiran britanskim parama! Prečesto se “gordom Albionu” dešava da zabunom podupire i finansira četničke tajne i javne radove na Balkanu!

Nastupio je kao na trajno osvojenu teritoriju, sve gledajući da li mu se ispunila stara želja da se Crna Gora vrati u 1942. godinu kada su po njoj bestijali četnici i svetosavski popovi.

Ponajviše je došao – jer važnijeg razloga u životu ni u poeziji nikad nije imao – da zaslijepljen mefistofelovskim nagovorom tribuna tuđeg naciona još malo, koliko uzmogne, podžeže bratsku krvomutnju.

Beogradskim nacionalističkim gazdama uvijek se činilo – pa se zato i njemu čini – da krajnje nezasluženo i nepotrebno uopšte ima Crnogoraca u svijetu i u Crnoj Gori. Njemu i njima čini se da je postojanje Crnogoraca neprijateljski upereno “protiv srbstva” i da je to velika nepravda.

Njima i njemu čini se da Crnogorci – čija je “izmišljena nacija” štetna za “srpsku stvar” – nijesu dovoljno smanjeni, anihilirani ni istrijebljeni. Ni fabrike za njihovo preobraćanje u velikosrbe nijesu u punom pogonu, a dosta njih baš je zatvrdoglavilo da budu i ostanu Crnogorci.

Ništa preobraćenika ne iritira koliko tvrdokorno samoodržanje onih iz kojih se on preobratio u nešto drugo. Rovački bard se na vrijeme preobratio i od toga načinio književnu karijeru i unosnu tezgu. No, svako preobraćanje nosi prokletstvo. Nikad se konvertit ne može dovoljno preporučiti nosiocima svoga novoga identiteta ni stopiti s njima, nego stalno misli da ga prati rep po kome se poznaje da je bio neko drugi. Nikad se konvertit ne može potpuno osloboditi staroga identiteta ni uvjeriti sebe ni druge da je postao neko drugi.

Prokletstvo je nacionalne, svjetonazorne i duhovne konverzije rovačkog barda da stalno iznova mora pokazivati ornost da svoje gazde nadmašuje u anticrnogorstvu i spremnost da stalno poziva na lagumanje svega crnogorskog.  Otrovnim jezikom kao brezovom metlom stalno mora brisati i zametati tragove koji su ga od crnogorskog porijekla doveli do ovoga što je danas.

Iz toga prokletstva nikla je njegova teatralna i tugaljiva duhovitost – namijenjena odgovarajućoj publici – svečanog zavjetovanja da će duže živjeti od crnogorske nacije! Na nebulozni metuzalemski imperativ nije ga naćeralo ništa drugo nego konvertitska mržnja kojoj se cijeli egzistencijalni smisao zbio u to da nestane poslije svog objekta. Vjerovatno je on jedino iskren i dubok u mržnji prema Crnogorcima!

Ko mržnju učini životnim pozivom, postaje mu ona životnim djelom. Njegova se mržnja hrani psihopatologijom konvertita koji je sebe u potpunosti ubijedio da je nedopustivo da postoji iko ko nije kao on napustio svoj izvorni nacionalni identitet. Nit vodilja njegovog upornog višedecenijskog kubiciranja stihova prema šumarskim kalupima nacionalističke “estetike” može se sažeti u stavu: Nepravedno je i neprirodno da Crnogorci postoje!

Život je ipak stari komedijaš koji se umije grdno narugati svakoj mrziteljskoj jednoumnosti! Udesio je da ništa što je bardovo ne bi imalo nikakvog smisla  ni upotrebne vrijednosti da nije Crne Gore i Crnogoraca.

Samo dok postoji Crna Gora i dok postoje Crnogorci, rovački bard svom “pjevanju” i “mišljenju” može pribavljati mrčeni smisao, koliko god da je izvitoperen, nihilistički i apsurdan.