Nisam ni slutio, dok sam se iskradao pozorišnim hodnicima da bih ušao u salu i ispratio reakciju publike nakon izvođenja moje predstave „The Effect“ u CNP-u, da će jedan simboličan i naizgled mali gest glumice u toku poklona, tako snažno detonirati vječnu i univerzalnu pozorišnu ideologiju!

Sve je odjednom izgledalo logično, tačno, emotivno… Kao da je neko regler teatarske moći pojačao na najjače, aplauz je postao duplo jači, publika je ustala na noge, a CNP se u sekundi prikazao kao jedan od „vojnika“ u moćnoj armiji svih pozorišta na svijetu. 

Mi u teatru na sceni tragamo za znacima. Tako zovemo postupke koji u publici „otključavaju“ reakcije, a zastava Ukrajine koju je glumica Marta Ćeranić podigla visoko na proscenijumu, učinila je kod mene da u ovom vremenu pomahnitalog mahanja zastavama, prvi put vidim smislenost, misiju i svrhu, a ne kičasti patriotizam, jeftinoću i površnost!

Razviti zastavu na pozornici automatski evocira na politički čin, vrlo lako i dnevno politički. I svaki put je to hod po ivici degutantnosti, osim kad to nije! Osim što nas podsjeća na jednu od prvih „stavki“ u nepisanom pozorišnom „statutu“ - da je teatar advokat pacifizma, raširena zastava u toku aplauza nakon predstave, baš Ukrajine, baš DANAS, baš tu, u Podgorici, sa našom raspolućenom ideološkom stvarnošću, ubola je u oko i pokazala srednji prst, onima o kojima je i ovaj tekst - SREDNJAŠIMA.

Ko su srednjaši? 

Kako je višedecenijska politička jednoličnost i konstanta, ušuškala cijele generacije u stilu „da mi je da upa'nem na platu“ ili „državni posa' je majka“, u vremenu dinamičnih promjena na lokalnom i globalnom terenu, kada se vlast počela dinamičnije mijenjati, preoblikovati, preformulisati, kako se politika počela brže i fleksibilnije reflektovati kod birača, iskristalisao se sloj teških licemjerja analne karakterne profilacije.

Trebalo je zadržati „mukotrpno“ stečena predizborna zaposlenja, a ostati persona od stava. Aj' se ne zamjeri nekom, majči sine!

Naime, srednjaši pripadaju, ili makar to pretenduju, intelektualcima, a kako je neophodno da bi to i bio - moraš imati STAV na društvene teme. Oni surogat za stav traže u zaglušujućoj glasnoći opštih mjesta. Na taj način, srednjaši izbjegavaju bilo kakvo svrstavanje, a spas od relevantnog promišljanja traže po receptu kandidatkinja za miss univerzuma, sa svojim čuvenim aktivizmom za mir u svijetu i spas planete.

U tom smislu, srednjaški pseudo stav se izdiže iznad svih nas, politički ostrašćenih seljačina, već je istina i odgovor tu pred nama, ali samo je njima ekskluzivno vidljiva. Nije stvar u tome hoćemo li podržati Ruse ili Ukrajince, već je naš zadatak da podržimo MIR (pa ide tri znaka uzvika, kako bi se bolje odglumila forma nekog stava i intelektualnosti). 

Znači, srednjaš bi najradije izbjegao kockanje sa raspoloženjem svog nadređenog, „ko zna za koga li je, ovo sa mirom vazda prolazi, kad može misicama, može i meni“. AHA! Znači to je odgovor na rusko-ukrajinsku luču u buretu baruta zvanom Treći svjetski rat? Mir, ozbiljno?

Hrabrost tog idiokratskog odnosa prema tako važnim pitanjima može se mjeriti aspurdom u kom ćeš kao rješenje ponuditi pomirenje između naci Njemaca i preživjelih rezidenata u konc logorima. Gering i Himler se rukuju i slikaju ispred gasnih komora sa blijedim logorašem od 30 kilograma, koji je upravo saznao da je u komorama nestao cijeli njegov svijet?

Srednjaši su opasan fenomen. Oni kamuflirani opštim mjestima maskiraju zločin kako ne bi morali da se odrede u odnosu na njega. Kamuflaža u formi puno uzvičnika i praznih fraza poput - mir, pomirenje, ljubav, planeta, srednjašima obezbjeđuje prolazak ispod radara civilizacije. Onog koji detektuje fašizam, nacizam, šovinizam ili pak reakciju na njih, pa oni opstaju sasvim nekažnjeni pred sudom moralne i etičke odgovornosti.

Dešavanja u Ukrajini uhvatila su ih na djelu očiglednije, trodimenzionalnije, slikovitije, a zamislite kako su tek dobro plivali u svojoj verbalno moralnoj defekaciji, na lokalnim temama. 

Uh, tu im je priča o pomirenju savršeno padala! Tako je ispadalo da smo ograničeni nacionalisti svi koji smatramo da je „barska srbadija“ sa svojim maestralnim vještinama na prasećem ražnju, ispred parlamenta, a ispod zastava sa mrtvačkim glavama dno svakog dna i sumrak civilizacije.

Po srednjašima je trebalo da se zagrlimo sa srbadijom, otvorimo po zidarsko nikšićko i razbucamo pečenu prasicu, baš tamo ispred parlamenta i tako pomireni, pjani i holesterolom nadojeni, konačno zakoračimo u Evropu? Pa Evropa je pobjegla od nas, baš zbog takvih!

I dok je večeras srbadija u znak podrške novom Trećem Rajhu Evrope – Putinovoj mašineriji smrti, marširala gradom Barom iznad kojeg su do skoro tri religije jednom godišnje zajedno iznosili krst istog sveca dok limena crkva nije ugasila milenijumsku magiju suživota i respekta, srednjaš je komentarisao: „Pa dobro, svako društvo ima svoje konzervativne elemente, njihov je protest podrške legalan građanski čin“! 

U međuvremenu, srednjaši postaju dominantan i poželjan društveni model. Da nije imperativa sa Zapada, da se agresija MORA osuditi, mi bismo imali još goru orgiju palamuđenja, u kome će biti rečeno sve samo ne ono što kao ljudi MORAMO - osuditi agresiju!

I pored Zapadnih imperativa, NATO obaveza, EU integracijskih udvaranja, mi i dalje razgrćemo eufemizme, demagogiju i opšta mjesta, da bismo ugledali zdravorazumski, otvoren, nedvosmislen, odlučan usklik - slava Ukrajini!

Morača i dalje teče, crkvu na Rumiji i dalje tuku vjetrovi, mi smo i po pitanju Ukrajine uspjeli da se podijelimo do te mjere da srednjaši opet trijumfuju u svojoj superiornosti. 

Od CANU, potpredsjednika parlamenta, do SPC, iskrene reakcije na nasilje ostaju incidenti, a ne naša tvrdo odlučena sudbina i put sa kog nema skretanja. 

I dok fašisti marširaju, srednjaši im smišljaju, kreiraju, dizajniraju i projektuju pandan sa drugim nacionalnim prefiksom, samo da bi sebe smjestili... U sredinu! Ovo je vrijeme za heroje, ne za pizde! Za istinu, ne polustinu! Za odluke, a ne bježanja od njih!