Škrinja

RIJEKA CRNOJEVIĆA MOJA I NAŠA (1)

Maj 26, 2020 3 Komentara

(15 riječi)

Piše: Milorad Minjo Ražnatović 

 

Povratak stazama mog đetinjstva i mladosti uvijek mi budi nesputane emocije koje se mogu uporediti sa najtananijim ośećanjima i najljepšim doživljajima koji  dušu ispunjavaju i pozitivnom energijom „naoružavaju“. Tako biva uvijek kada, poslije porodičnog seljenja u Titograd sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka, nađem povod da dođem u Rijeku Crnojevića, oazu moje ljepote, radosti, ljubavi, bezbrižnosti, neprolaznih drugarstava, nesputanih đečačkih snova i neograničene mladalačke slobode. Bilo  da se radi o prisustvu promotivno turističkim manifestacijama, ekološkim skupovima, Riječkim igrama ili povremenim - spontanim pośetama koje bivaju obogaćene najradosnijim susretima i druženjima sa drugovima iz đetinjstva i rane mladosti, uvijek je to „putovanje“ u prošlost i predivne dane moga, prirodnom ljepotom i ljudskom dobrotom ispunjenog, uzrastanja i stasavanja. To je neprestano vraćanje izvorima na kojima sam se duhovno i moralno oblikovao, kao i potraga za sušastvom svojeg postojanja, odnosno uranjanje u dubinu i tišinu sopstvene ličnosti i njene najtananije psihološke strukture, iz koje, saglasno univerzalnosti ljudske prirode, njenim zakonomjernostima, te empirijskom znanju kao detektoru predvidljivosti ljudskog ponašanja i djelovanja, na površinu izranja i specifičnost, odnosno neponovljivost svakog pojedinačnog bića, predstavljajući dio ukupnosti čovjekovog bitka. Povratak je to sigurnom, toplom i nježnom zagrljaju svog prvotnog doma, jer „čovjek ništa drugo ne radi nego se neprekidno vraća kući“(Novalis).

Spuštajući se početkom XIX vijeka sa Riječkog Grada na lijevu obalu rijeke, nova varoš moderne arhitekture, se „smješta“ u jednom bajkovitom kotlinskom tjesnacu, između uzvišenja đe, sa śevera i śeverozapada dominiraju Kapa i Kostadin, jednim dijelom obrasli gustim zasadom borove šume,  zasađenom po završetku Drugog svjetskog rata akcijama riječke omladine - koja prije desetak godina u velikim požarima gotovo nestade; drugim,  šumom autohtonih vrsta drveća (dubovine, jasenovine, grabovine, kunovine, smrekovine...); dok je treći sastavljen od  stjenovitih strmih litica.  Sa juga i jugozapada se gordi značajno niži Obod, na koji se jugoistočno nadovezuje još niži Jovanov brijeg, takođe obrasli sa autohtonim vrstama drveća. Sva ova brda i brdašca gotovo uranjaju u rijeku, zbog čega se ovaj gradić nije ni mogao razvijati u širinu, već u dužinu, uz samu obalu rijeke.

Rijeka Crnojevića, živopisna  varošica, sa svojom viševjekovnom istorijom, kulturom, znamenitostima i raskošnim prirodnim ljepotama, za mene i nas koji u njoj đetinjstvo i mladost provodismo, neraskidiva drugarstva sklapasmo i sa njom stasavasmo, nije samo to. Nije ona samo naš usputni saputnik i puka  „obaveza“ stereotipnog knjiškog saznanja, zavičajnog, činjenično bogatog, slojevitog, kulturnog i povijesnog događanja i njihovog, u istorijskim čitankama, hronološkog nabrajanja i šturog obrazlaganja, đe posebno mjesto zavrijediše: prijestoni Obod Ivana Crnojevića, Štamparija njegovog sina i nasljednika Đurađa  i  prva pečatana ćirilična knjiga Oktoih prvoglasnik; prva sagrađena kuća Svetog Petra Cetinjskog, crnogorskog vladara i poglavara Crnogorske autokefalne crkve; ljetnjikovac knjaza i kralja Nikole; razvijena jezerska plovidba i najznačajnija crnogorska trgovačka luka koja je preko Bojane održavala brodsku liniju za Kotor i sa njim trgovinu razvijala; zanatstvo i mnogobrojne zanatske radnje iz devetnaestog i dvadesetog vijeka; proizvodnja bisera izrađivanih od riblje krljušti u Fabrici bisera braće Marić i Fabrika ribe „Ribarstvo“, koja je doskora bila izvor ekonomskog i socijalnog opstanka mnogih porodica Rijeke i šire. Iliti, Rijeka: ustanika i stradalnika „za krst časni i slobodu zlatnu“; śedište jedne od prvih, najaktivnijih i najbrojnijih organizacija Socijalističke radničke partije – komunista u Crnoj Gori, sa  učiteljem Markom Mašanovićem na čelu;  trinaestojulsko ustaničko  gnijezdo i slavnih partizana leglo, već je mnogo više od toga. Ona je bogata kulturna, istorijska, čojska, sojska i junačka riznica našeg nadahnjivanja, civilizacijskog prožimanja, emocionalnog doživljavanja i  neprestalnog proživljavanja  ovih znamenja i dešavanja, koja su, poput mudrosti u antičkom filozofemu, muzike u notnom sistemu, pjesme u vremenu i zapisa u  kamenu, u śećanje urezana.  Ona je i odjek starostavnog vremena i toplo „utočište“  (svito gnijezdo) drevnog i slavnog, iz albanskih vrleti pridošlog, klimentskog plemena; neugasla svjetlost vladarsko-crnojevićkog kulturnog, prosvetiteljskog i civilizacijskog plamena; vjekovno slobodarsko vrelo nepokornih gorštaka; postojbina čojskih i sojskih djela, junaka i uznesenjaka; ponosna dika plemenitog etičkog roda i viševjekovnog, golgotom obilježenog, hoda; povremeno svratište cigana čergaša i veseljaka, koji su, uprkos nomadskom težačkom životu ispod trošnih šatorskih „bivaka“, gladima, bolijestima, čestim nesrećama, brzim starenjima i ranim umiranjima, donosili neku novu živost,  pjesmu, radost, muziku, igru i priče zanesenjaka, i imali ruke čarobnjaka; začetnica arhitektonsko - ambijentalanog skladnog građenja i predvodnica urbanog življenja. (U venecijanskoj arhivi se čuva dokument u kojem je zapisano da su u XIX vijeku Kotor i Rijeka jedina dva urbana naselja u Crnoj Gori, u kojima su postojali ulični ferali – fenjeri, koje su u noćnim satima palilili državni službenici.) Ali i jarkom svjetlošću obasjan, pitoreskni, ljudskom maštom i stvaralačkom rukom, „izvajan zemaljski šar“, i od prirodnih ljepota, bogato nanizan đerdan, koji ukrašava: igra kamenih litica i pitomih ravnica, zelenih gora i sivih jesenjih boja, bujnih šumaraka i „golišavih“ proplanaka; osvit ružičastih zora i suton najdivnijih duginih boja; tmurni zimski jutarnji dan i noćni, rječnom bujičnošću izazvan, nemiran san; obala visokih plavetno-prozirnih proljećnih i jesenjih vodnih bistraka, plahovitih zimskih brzaka, stajaćih ljetnjih plićaka i gustih rakitnjaka. Ona je oaza moje ljubavi, uzor  moralnog bitisanja, kroz život koračanja i razlog stalnog preispitivanja životnog ponašanja i djelovanja. Rijeka je moj najradosniji spomenar i najdivnija „slikovnica“ mojeg,   ljepotom i bezbrižnošću prožetog stasavanja,  predivnih magičnih uspomena i njihovog ponovnog nostalgičnog oživljavanja, iz kojih,  kao na filmskoj traci, promiču  slike  đetinjstva i mladosti, koje, ispunjene subjektivnom doživljajnošću i emocionalnom razdraganošću, iz sadašnje perspektive višedecenijskog pogleda unazad, izgledaju gotovo nestvarno, kao scene izmaštanog, nadrealnog, fantastičnog - iz bajke izašlog svijeta. U tom „svijetu“ posebno mjesto zauzima dan kada sam prvi put saznao da ćemo se u varošicu porodično preseliti iz sela Dujeve, udaljenog četiri kilometra od nje, na putu prema Virpazaru, đe smo dotad živjeli i odakle je otac, kao službenik Pošte, zbog dvokratnog radnog vremena, u ovu varošicu dva puta dnevno pješice odlazio i u selo se vraćao.

 

(Nastaviće se)