Piše: Slavko Mandić

Združene četničko popovske jedinice slavile su nedavno u Pljevljima dolazak šefa crkve Srbije Prleta Perića. Bilo je tu helikoptera, na koje je Prle navikao prilikom bezočnog desanta na Cetinje, pa mu valjda oslačalo. Pratili su ga đipovi, privatni i službeni policijski automobila, da mu se nađu. A on došao da predvodi nikšićke litije 12. maja navodno u čast Svetom Vasiliji. Možda je Prle mislio da će na njegovu blagoglagoljivu priču naśesti Crnogorci, ali se grdno prevario. Njegove namjere su odavno jasne i to nije, niti će biti čovjek kome se može vjerovati. Pogotovo kad je blagoslovio pokušaj krvoprolića na Cetinju i u društvu kriminalaca naoružanih do zuba, u zajednici sa pojedinim domaćim policijskim snagama, poslao poruku koja se ne zaboravlja.
Kad se odlučio na litijašenje po Nikšiću, jasno je da srpska popovska perjanica nije znala za odluku Vaseljenske patrijaršije da prizna crkvenu hijerarhiju u Śevernoj Makedoniji, odnosno Makedonsku pravoslavnu crkvu za kanonsku Ohridsku arhiepiskopiju, ali je sigurno da danas o njoj i te kako razmišlja. Zna on da poslije Makedonske slijedi i konačno vraćanje otetoga, Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi i njeno potpuno priznavanje. Na taj način bi se sramni čin krvavoga kralja Aleksandra, nasilnog prisajedinitelja Crnogorske pravoslavne crkve srpskoj završio a ona izgubila onu moć kojom politički gospodari Srbijom, Republikom srpskom i u potonje godinu ipo Crnom Gorom. Mada se na ovim našim prostorima njihova vlast ośećala zlokobno i ranije, možda ne u tolikoj mjeri kao za vrijeme Krivokapićevih popoljubljenija. Držao ih je vrhovni autorit Risto Radović na uzicu, a oni su mogli da se pušte samo onoliko koliko im je on dozvoljavao. I njemu su izdajom vrnuli. Nasljednik, za koga je kazao javno da nije baš mnogo pametan, prihvatio je razaranje onoga što im je on ostavio u amanet. Kad je mogao njega, što onda ne i Crnu Goru, koju je Amfilohije priznavao kao suverenu državu.

Bez sumnje Prle u Crnoj Gori neće više imati rušilačku snagu ovolikih razmjera, koja je crkvi Srbije davala takvu moć da je često bila država u državi. I jedina u potpunosti izvan i Ustava i zakona ove zemlje, što nas je i dovelo korak do sunovrata. Prle sigurno zna da se odlukom Vaseljenske patrijaršije ukida tomos iz 1922. godine u punom značenju i da se Crnogorska crkva formalno oslobođa svih veza i odnosa sa Beogradskom patrijaršijom.
Koliko ovo saznanje ima veze sa naprasnim odlikovanjem koje je u Pljevljima uručio jednom od lidera Demokratskog fronta Andriji Mandiću, za nagađanje je. Tek, oko vrata četničkog vojvode obješen je orden Bijelog anđela prvog stepena. Teško da je to samo za prethodne zasluge. Uračunate su u orden i one buduće, koje će Mandić bezpogovorno izvršavati, kao što to čini i svaka marioneta.

Možda je pozivom opozicionim snagama da zajedno organizuju velike proteste, kao sredstvo pritiska na novu vlast,počela njegova otplata duga?
Bez sumnje da će za tu „akciju časti“ finansijski dobiti snažnu potporu od mentora, ali zar je nije dobijao i do sada. I kakva mu je realizacija? Prazne prijetnje kataklizmom Crnoj Gori, lažima o ugroženom srpstvu, pa čak i u periodu kad je svakom Srbinu pripalo i po dubini i širini radno mjesto i raznorazne privilegije koje uz njega idu. Čak i kad je Branko Radulović udomio kompletnu porodicu i „ponosno“ postao Srbin. A nije sam. Mnogo ih je takvih. Ako je takav Andrija srpska dobitna kombinacija na koju računaju tamošnje civilne i vjerskopolitičke snage, onda za Crnu Goru nema zime.

A svoje pravo lice ne prestaje da pokazuje premijer Crne Gore. Tražio je susret sa Prletom, valjda da mu ovaj kaže što i kako dalje, ali to nije, kako iz crkve Srbije rekoše, predviđeno agendom. Ipak, primiće ga Prle u manastiru Ostrog. Potrebno je prije toga da Dritan to zatraži u pisanoj formi, što je ovaj i uradio. Tamo mu je Risto pravio i prethodnu vladu, a možda ga ovaj kod koga ide u svojoj zemlji savjetovati oko srpskog sveta i Temeljnog ugovora. Prle nije dugme pa da se najavi premijeru i dogovori sastanak sa njim. A zna se i zašto to tako može u njihovom međusobnom odnosu.

U strahu od nove vlasti  Srpski nacionalni savjet Crne Gore, Udruženje književnika Crne Gore, Institut za srpsku kulturu, Matica srpska – društvo članova u Crnoj Gori, Udruženje novinara Crne Gore, Srpski pokret „Njegoš“ i “S-Mediji u Crnoj Gori” pisali su apsolutnom šefu Srbije Aleksandru Vučiću i Ani Brnabić, njegovoj potrebi valjda zbog inostranog faktora, tražeći pomoć jer, kako vele, Crnogorci dobijaju sve, pa je njima neophodna zaštita. A prilično veliki novac koji ova družina iz budžeta Crne Gore dobija, upotrebljava se isključivo za rad protiv crnogirskih nacionalnih interesa, što je dokazano u njihovom dosadašnjem djelovanju . Pritom, najjači su negatori Crne Gore, pa im se valjda učinjelo prirodnim da zavape i stanu Vučiću na ranu predočavajući mu da Srbima u Crnoj Gori prijeti nestajanje i da će se to dogoditi ako ih on ne zaštiti. I ˊoće Vučko, ali mora prvo sebi pomoći. Što je, po sopstvenim riječima, prilično teško u ovom trenutku.
Očekivano, pismo vrvi od laži, a najveća je svakako da je crkva Srbije u Crnoj Gori tradicionalna crkva. Odgovor im stiže iz Vaseljenske patrijaršije, pa neka se obrazuju potpisnici jadnog vapaja. Neka im pomognu vlastiti mediji sa prepoznatljivim repertoarom iz poznatih radionica fake news, ili na naški lažnih vijesti.

Što reći, osim ovim prokazanim lažovima samo : Uzalud vam trud svirači!