Počelo je to i ranije, tako da im nije prvi put da pokušavaju da nam uzmu djelove duhovne tradicije. Ipak, povod za ovo današnje sočinjenije je skorašnja aktivnost Crkve Srbije i njenih organa u Crnoj Gori da sebi podrede i prekvalifikuju crnogorsku sakralnu i kulturnu baštinu, materijalnu i nematerijalnu. Potreba „srpskog sveta“ za nalaženjem ikakvog utemeljenja u prošlosti, kako ne bi ostao na oblacima fikcije, primorala je sve potčinjene mu izvođače radova da se obruše na tradicije okolnih naroda. I po običaju, prvi na udaru našli smo se mi.

Očigledno, shvatajući prostor Crne Gore kao vrstu samoposluge, što je djelo nebrige i nečinjenja naših kulturnih institucija, i ovom prilikom posegla je Crkva Srbije za tradicijom ovog naroda. Temeljno, poput ruske soldateske u Alepu i Mariupolju, krenuli su da odvlače dio po dio svakog hrišćanskog nasljeđa ovog naroda i ovog prostora. Računajući Crnogorce ionako u „nevjerne Tome“ ,,srpskoga sveta“, valjda je bilo logično da se krene baš od praznika tog apostola. Stoga je slijećući episkop, jer su mu u međuvremenu snizili titulu iz Beograda, Joanikije, na taj praznik odlučio da pośeti Duklju. Flagrantno prelazeći preko svega onoga što je njegov blaženopočivši prethodnik govorio za Duklju i Dukljane, i koliko je puta vezivao prokletog cara Dukljana za Vezirov most, upodobljujući sebe i svoju pastvu za „novu realnost“, diktiranu iz Moskve, odlučio je staviti šapu i na ovaj dio crnogorskog nasljeđa. Valjda je ona trobojka nacrtana za vrijeme litija dovoljan razlog i pokazatelj aspiracija Crkve Srbije.

Naravno, cijeli čin se predstavio kao tradicionalan i odvajkada prisutan, iako ga nikad bilo nije, sasvim je u duhu novoformirajućeg „srpskog sveta“. Sad im je već postalo „tradicionalno“ da se pozivaju na običaje i tradicije koje ne traju više od deceniju-dvije. Poput podgoričkog plivanja za krstom, litija za Markovdan, novopodignutih krstionica u more, ljepših i starijih od ranih hrišćana, tako se evo i „tradicionalno“, od ove godine, skuplja sabor u Duklji. Stoga su se s razlogom neki istoričari zapitali da se te „tradicije“ ne vežu za Marka Fontona iz V vijeka. Da svetosavlje nema ograničenja kada je vrijeme u pitanju, vidimo upravo iz ovoga opskurnog pokušaja da se drugom narodu pripiše drevno hrišćansko nasljeđe koje se na ovim prostorima taloži skoro čitava dva milenijuma. Dok se u Doljanima, o čemu je već bilo riječi, spremaju da podignu manastir, veći, ljepši i stariji od onih bazilika iz IV vijeka, tako se izmišljanjem tradicije pokušava otrgnuti iz nasljeđa crnogorskog naroda Doklea, najvažniji antički grad na ovom prostoru.

No, Tomina neđelja je samo početak. Nedavno smo dobili najavu da će patrijarh doći u Crnu Goru na svečanost tristogodišnjice smrti Sv. Vasilija Ostroškog. Još jednom duhovna tradicija Crnogoraca okrutno je zgažena zarad interesa svetosavlja. Manastir Ostrog, mjesto počivanja Sv. Vasilija kroz ovih tri stoljeća, izgradio se, kroz duhovno ustrojstvo i djelovanje Crnogorske crkve i Crnogoraca, u mjesto okupljanja svih religija i svih okolnih naroda, mjesto iscjeljenja i čuda, mjesto dubokog duhovnog poštovanja. Obično, prva primjedba i argument „srpskog sveta“ ovome je činjenica da je episkop budimljansko-hercegovački Vasilije rođeni Hercegovac iz sela pored Trebinja. To bi valjda trebalo da označava pravo da se svojata u srpske duhovnike. Kao da čitavo njegovo životno djelo nije bilo vezano za tu pećinu u Bjelopavlićima i kao da njegov kult nije pronešen i unešen u duhovnu tradiciju crnogorskog naroda. Kao da Crnogorci nijesu ginuli kako bi odbranili njegov manastir od Turaka, kao najveću svoju svetinju.

Dok ga Crkva Srbije nije ni priznavala za sveca, niti ga uvrštavala u bilo koji od svojih tropara i časlovaca, Crnogorci su mu se klanjali i uzdizali njegov kult. I baš zahvaljujući duhovnoj tradiciji crnogorskog naroda i njegovog poštovanja prema svetitelju, kult Sv. Vasilija postao je odredište i mjesto hodočašća daleko preko granica Crne Gore. Sve to nije smetalo Crkvu Srbije, iako su jurišnici „velike Srbije“ htjeli da mu zapale mošti, da ga prisvoji i pokuša učiniti jednim od čvorišta new age svetosavlja, uz rijeke ruskih hodočasnika. Trodecenijsko okretanje kulta Sv. Vasilija u „čisto srpsko“ rezultiralo je jedino pravljenjem vašara od Manastira Ostroga, na što on danas liči. Novokomponovano svojatanje Sv. Vasilija od strane svetosavlja, kao i u primjeru Duklje, bez pardona prelazi preko dotadašnjih mišljenja i odnosa same Crkve Srbije.

Naime, ovaj episkop iz XVII vijeka zdušno je odbacivan od strane srpske i crkve i istoriografije. U to smutno i bremenito vrijeme po crnogorski narod i državu, Vasilije je bio jedan od predvodnika ideje za prihvatanje unije sa Vatikanom. Iako to nije bila njegova ideja, jer nastaje nešto ranije, oko 1610. godine, kada i sam pećki patrijarh, na saboru u Manastiru Morača, prihvata i potpisuje uniju, biće njen veliki pristalica. Veliki pokreti tokom Kandijskog i Morejskog rata između Venecije i Osmanskog carstva učiniće da episkop hercegovački Vasilije uzme jednu od glavnih uloga u približavanju pravoslavne crkve na ovim prostorima katoličkom Rimu. Sam će biti član jedne od delegacija koja će o tome pregovarati sa predstavnicima Vatikana, sve zarad poboljšanja stanja njegovog naroda i potrebe za oslobođenjem. Ove aktivnosti jedno vrijeme dovele su ga na crnu listu srpske istorije i malo je pominjan njegov kult. Ponovno izmišljanje duhovnih tradicija i svetinja zarad uklapanja u novi „srpski svet“ prešlo je preko svega toga i nakalemilo ga u novokomponovano svetosavlje. Time je srušena originalna tradicija i draž ovog kulta koja je daleko nadmašivala granice Crne Gore i u kojoj su mogli da se pronađu brojni narodi i vjere. No, tako nam je kad smo o svojemu tako malo vodili računa.

(izvor: pobjeda)