Veliku uzbunu u javnosti izazvala je dodjela Nagrade Miroslavljevo jevanđelje dr Milutinu Mićoviću. Brojne su pokude, pogrde i pohvale. Ne zalazim u sve opaske.  Pošto nagrađeni Mićović ne posustaje, uzvraćam. Ponavlja sebe, kao izvučen iz konteksta.                                

Dobitnik nastavlja da negira crnogorsku naciju, a onima koji ga osuđuju poručuje da su koristoljubive patriote i da njegovo djelo “Luče u tami Crne Gore” ne tumače u njegovoj složenosti. Naročito je uzburkao crnogorsku javnost citat iz knjige: “A kad Crnogorci isprazne iz sebe svoj duhovni sadržaj, koji drži nacionalno-kulturna matrica srpstvo, postaju – niko ili nula-ljudi. To je ontološki i matematički tačno, a empirijski vrlo provjerljivo. Nula od čovjeka, nule od ljudi.”

Autor, kako prenosi portal TVCG, kazuje da knjiga ima 700 strana i mnogo slojeva. Može navesti potpuno suprotna mjesta koja govore o Crnogorcima koji nose vatru, oganj, koji raspetljavaju tamu. I suština knjige je upravo to da istinski ljudi, duhom nadahnuti traže tu iskru i luču, rasvjetljavajući sopstvenu i kolektivnu tamu,  kazao je on, prenosi portal RTCG. Na izjavu da su Crnogorci i Srbi jedan narod po kuturnom nasljeđu, te da je drugo kako se oni deklarišu nakon političkih izbora vrijeđa osjećanja svih koji se izjašnjavaju kao Crnogorci, –  Mićović je odgovorio: “Neka čitaju Njegoša”. U knjigama je govorio o Crnogorcima u smislu kao nekog ko mu je najbliži. Govorio sam o čovjeku, o bitnim pitanjima koja on nosi i na koja odgoneta, tako da se Crnogorac ne zatvara u tome što je etnički Crnogorac.  Citat u knjizi koji je takođe izazvao negativne reakcije javnosti je onaj u kome kaže da su od Srba nastajali srpski Muslimani, srpski Hrvati pa i srpski Albanci. “To je i tema Gorskog vijenca i Luče, otpadništvo od svog porijekla, istine, otpadništvo od svjetlosti i pad u bezobrazije, smrtni zaborav i izdajstvo.” Nipošto, veli, ne odbacije te nacije kako mu se spočitava. Crna Gora je napunjena ideologijom, jedan narod je podijeljen na dva, na Srbe i Crnogorce. Jedan jezik je podijeljen na dva, crkva dijeli na dvije. Potpuno jedna po srcu podjela...[1](moji kurzivi, D. I)

Mogao bih na svaki Mićovićev iskaz da “udarim”: nula je ništica, srozavanje Gorskoga vijenca i Luče mikrokozma na otpadništvo je bez/obraz/luk, svođenje na idelogiju podjele na Srbe i Crnogorce besmislica. 

Na Mićovićevo poništenje Crnogoraca i posrbljenje Njegoša naučno utemeljeno uzvraćam.

Počeću sa dokumentom u kome Mitropolit crnogorski i brdski 1837. godine svjedoči crnogorsku naciju.[2] Mićović ili ne zna, što je vjerovatno, ili navodi samo što mu godi, ili ne haje, kako su navikli propagandisti posrbljivanja i poricanja crnogorske nacije.

U knjizi Crnogorska nacija: u izboru opsežno razmatram i Njegoševo nacionalno osjećanje, opredjeljenje i bivstvovanje. Navedeni „njegošolog“ Mićović vjerovatno ne zna većinu stvarnih Njegoševih misli i shvatanja. Koristi samo ono što mu služi za posrbljivanje Njegoša.

               „Krunski svjedok” srpstva Crnogoraca je, kako je uobičajeno, Petar Drugi Petrović Njegoš. Zapravo, svakome ko zastupa posebnu crnogorsku naciju „ispriječi” se Njegoš svojim Srpstvom, nadahnutim pjesničkim uzdizanjem svekolikoga srpstva. Svi oni koji izjavljuju da su Crnogorci kao nacija „izdaju” Njegoša, nijesu mu ni potomci, ni nasljednici, ni nastavljači, nego – izrodi. A Njegoš je srpska svetinja, najveći srpski pjesnik, koji daje mjeru svima. Tako se Njegoševo pjesničko ushićenje srpskom nekadašnjom veličinom i nadom da će se ujediniti svi južnoslovenski narodi u borbu za oslobađanje od „vražjega kota” pretvara u „zavjetnu misao” i dokaz da ni tada ni sada, nikada, Crnogorci nijesu ništa drugo nego – Srbi. Naravno, Njegošu se ne može sporiti osjećanje i srpske pripadnosti, ali se prenebegava da je on uistinu bio rođeni Crnogorac, pa i „svjesni” Srbin, po potrebi, i „strasni” Jugosloven, po nakani, i „odani” Sloven,  zavisno od društvenih okolnosti i državničkih potreba. Njegoševa je Slovenska S/Šparta. Srpska Sparta je krivotvorno posrbljena Crna Gora.

Možda danas svakome neće jednako goditi što je poeta „zapjevao“, ako se kontekstualno može razabirati kako se što steklo. Naravno, ne pripisujem poeti ono što kazuju književni likovi, pogotovo ono što je svojevremeno Flober izjavio: Madam Bovari, to sam ja!

Petar Drugi ne može se striktno nacionalno imenovati niti svrstavati u kategorije izvan svojega vremena. Njegoš jeste u jednome dijelu u velikoj i zasluženoj tradiciji srpskoga naroda, koliko i kako ga Srbi svojataju i slave, ali je izvorno, po svome društvenome biću, misaonome uzletu i poetskoj metaforičnoj sublimaciji odista crnogorski „nacionalista”. Čak istragu poturica, za koju istoričari tvrde da kao poseban događaj nije dokazan, uvodi u središte svih zbivanja svoga najboljega „nacionalnoga” epa Gorskog vijenca. I kada bi Njegoš bio samo Srbin, kako ga svojataju, i ništa više, njegovo osjećanje i opredjeljenje ne bi bilo „uputstvo” za sva vremena. Nacija je moderna zajednica nastala integracijom mnogovrsnih sastojaka i svojstava.

 nastavlja se