U Njegoševim pismima nalazi se dovoljno oznaka za narodnosno/nacionalno prepoznavanje Crnogoraca i Srba. Istovremeno je povremenom upotrebom pojmova naš narod, Slavenosrbi, slavenosrpski narod zamućivao etničku pripadnost.[1]

Dovoljno je navodio Crnogorce i crnogorski narod da se mogu smatrati narodnosnom/nacionalnom posebnošću. Potpisuje se u zvanju černogorskoga i crnogorskoga arhimandrita (u početku), poglavito vladike. Srbe spominje 71 put, Srbiju 13 puta. Najčešće u pismima Milošu Obrenoviću, Aleksandru Karađorđeviću, Iliji Garašaninu, pa Simu Milutinoviću, Vuku Stefanoviću Karadžiću itd. (U šest pisama   Aleksandru Karađorđeviću čestita stupanje na knjaževski prijesto, opštu radost srpskoga naroda, i njegovu lično, „jedinoplemene meni Srbije“, „uzdajući se u Vaše čisto srpsko i nerazrušimo prijateljstvo“, i kakav će to Srbin biti koji „neće vas ljubiti“. Želi da Aleksandar i Srbija potpomognu da se krene srpska sila u Bosni potiv Turaka. U julu 1851. godine jada se što srpski rod nije jednodušan, no sovjetnici dične Srbije trče k neprijateljima da špijaju i izdaju što se u Sovjetu radi, što je grdna raka svakom dobromislećem Srbinu. Da nije ove nesreće, Crna Gora ne bi bila Srbiji polusestra, „no cijela i rodna sestra“.) Mnogo ranije želi Milošu Obrenoviću dobro zdravlje u svoje i u ime čitavoga crnogorskoga naroda. Bila bi mu neograničena radost da svi Slaveno-srbi, a osobeno Srbi i Crnogorci utvrde jedno pravilo knjigopečatanja.

U pismima Garašaninu najviše ispoljava svoje srpsko osjećanje, pa zahvaljuje što se „ako i katkada“, srpski knjaz i gospodar i Garašanin sjete „ovoga srpskoga krša“, pa hvali Garašanina koji više od svih posluje za Srpstvo, „i nema jednoga Srbina koji Vas više od mene ljubi i počituje“. /Primijetiću: Garašanin je svojim spisom o Velikoj Srbiji priljubio Crnu Goru, ne znam da li je uzvratio na Njegoševu – ljubav?!/ Nazvao je tada Crnogorce „ovaj narodac mali, neobrazovan, no  vojinstveni i silni srcem i duhom“.(moj kurziv, D. I) (U jednome pismu Simu Milutinoviću ističe tvrdi i krvavi kraj, srpski od iskona, i moli ga da preporuči knjazu i praviteljstvu „naš narod koji se iseljava iz Crne Gore u Srbiju, da budu kao braća Srblji primljeni...“. Sestrića Petra Perovića Cucu savjetuje: „Nemoj ime crnogorsko posramiti među mladijem naraštajem jedinoplemenika“.

U pismu J. A. Turskome  razlikuje Crnogorce, Srbe i Hrvate. Pati što se Južni Sloveni nijesu ujedinili da zbace jaram ropstva, što Jugosloveni sile svoje ne poznaju (Medu Puciću). Crnu Goru naziva Slovenskom Spartom. Jada se Jeremiji M. Gagiću što za podvige i borbu Crne Gore  i Crnogoraca za slobodu, za slovensko ime, za hristjanstvo ne ima blagorodne simpatije. U pismu od 14. oktobra 1832. godine pak ljutito uzvraća na riječi jednoga austrijskoga zvaničnika koji Crnogorce  turskom rajom naziva: da Crnogorci nikada raja nijesu bili niti će biti. „Crnogorac kad izgubi svoju slobodu i nezavisnost, on više svoj život ne iščitava...“ Bitno je za razumijevanje cjelovitoga poimanja nastajanja, oblikovanja i razvoja crnogorske nacije što se u vrijeme burne  1848. godine obraća Bokeljima, i kazuje jedinstvo Crne Gore i Boke. „Boka je i Crna Gora tako spojena kao duša i tijelo, jedan narod i duh, jedan običaj i jezik, i jedan bez drugoga ne može živjeti ni umrijeti, i zato vas ja u srcu ne razlikujem od Crnogoraca i gotov sam vazda s vama zlo i dobro dijeliti“. (moj kurziv, D. I.)

Za one koji hoće Njegoša da striktno etnički imenuju ili uzmu za svjedoka da su Crnogorci čisti Srbi, i da je sam Njegoš oličenje Srpstva, svakako je najčudnija njegova misao iz pisma Osman-paši Skopljaku o tome ko sve spada u „naš narod“. Naime, kada se spori sa Osman-pašom koji Crnogorce naziva hajducima, Njegoš kaže da nimalo nije sramota biti hajduk, pošto znači chevalier (Ritter). U kavaljere hajduke uvršćuje Marka Kraljevića, Relju Omučevića, Gergelez Aliju, Tala Oraščanina, Skenderbega, Stojana Jankovića, Iliju Smiljanića, Baja Pivljanina, vojvode Draška Popovića, Vuka Mićunovića i Veljka Petrovića, Crnca Karamahmuta, Karađorđa, i trojicu koji su tada bili još u životu: Abdelkadera, Šamila i vojvodu Mića Moračkoga. Zajedno su raznolike rase, etničke i narodnosne skupine. Istina, Njegoš nije dao ime „našem narodu“, ali je dovoljno rastegljivo da se opovrgnu svakakve etničke isključivosti. Vrijednosno se može tumačiti da Njegoš za mjerilo uzima odnos prema pravu i slobodi ljudi i naroda. Jer, neobuzdna i divlja turska sila pretvara ljude u hajduke i sabija narod u gore odsvukud zatvorene. I kada paša s njim govori kao „moj brat, Bošnjak, ja sam tvoj brat, tvoj prijatelj, ali kad govoriš kao tuđin, kao Azijatin, kao neprijatelj našega plemena i imena, meni je to protivno...“

Naravno, poeta nije svakad pouzdan za „prepoznavanje“ naciona.

U Posveti... Zna Dušana rodit Srpka (u prvome izdanju Srbka)/stih 35/ Majka mu je, zna se, bila – Bugarka. Ako:

Mićunović i zbori i tvori

Srpkinja ga jošt rađala nije

Od Kosova a ni pređe njega...[2], može da se tumači da vjerovatno nije, pošto ga je rodila – Crnogorka!  Jer, Vuk Mićunović za pogibloga Batrića Perovića veli:

Onakvoga sivoga sokola

Crnogorka jošt rađala nije![3] Iz istoga su plemena.

Njegoš narodnosti pridaje moralne i prosvjećujuće vrline. U pjesmi Pozdrav rodu na Novo ljeto želi rodu svome da obnovi umne sile, da u prosvjeti i narodnosti cvjeta, s narodnošću život je duševni, a gdje nije – „bez duše kipina“. U istoj su pjesmi i stihovi: „Lipo, ljepo, lepo i lijepo“, koji su cvjetići u jedan pupolj odnjihaju, i „Ne pita se ko se kako krsti...“.[4]

Za svaku „priču“ o Njegoševome nacionalnome pripadništvu vjerovatno najrečitije govori i činjenica da se uvijek potpisivao kao arhimandrit crnogorski (u početku), najčešće vladika crnogorski, rijetko vladika crnogorski i brdski/brcki. Za sebe je kazao da je Prirodni Crnogorac!

Nikada sebe nije nazvao srpskim imenom, što je svakako „neobično“ ako je Crna Gora srpska zemlja, a Njegoš srpski vladika srpske crkve.

Crnogorski pasoš je izdavao 1840. godine sa naznakom imaoca da je Crnogorac. U pismima, kako je navedeno, i na naslovnoj strani  Gorskoga vijenca iz 1847. godine potpisuje se P. P. N. vladika crnogorski. U Testamentu nema – Srba, dvaput pominje narod crnogorski i jedanput narod crnogorski i brdski, drugih „nasljednika“ nema. (Njegošev Testamenat, Djela, isto, str. 881-882) I pred smrtnu uru razlikuje Crnogorce i Srbe. A na samrti, blagosiljao je i zaklinjao: „I neka Bog vama, svakom Crnogorcu i Srbinu, đe god koji bio, blagoslovi i umnoži svaku dobru rabotu... Ne zaboravite na moje riječi: Ljubite Crnu Goru i sirotinji činite pravdu“. Obraća se i Bogu: „O, Veliki Samostvoritelju, pomozi jadnome, no junačkome crnogorskom narodu, održi ga u slozi i viteškom poštenju“.(moji kurzivi, D. I.)

Kako god ga ko tumačio, crnogorski narod i Crna Gora za njega su bili svetinje. Zanimljivo je da nikada nije posjetio Srbiju, radije je putovao na Zapad. Nije mu se ispunila želja da posjeti Francusku.

Dodajem da su takozvanu Njegoševu obuzetost srpstvom i najčešću upotrebu imena Srbin, „prebrojila“ tri srpska autora dr Predrag Janičić, Aleksandar Lazić i Aleksandar Gogić na sajtu o Njegošu u saopštenju “P. P. Njegoš, Sabrana dela”. Utvrdili su najčešće riječi (osobna imena) u cjelokupnim Njegoševim delima: Turčin/Turci 1788 puta, Bog 652, Crnogorac/Crnogorci 650 i Srbin/Srbi 286 puta. (Radovan Šturanović, Polemički o Njegošu, Politika, 5. 9. 2005)       

Veliku smutnju u razumijevanje i vrjednovanje Njegoševa djela i shvatanja unose tvrdnje i iskazi da su Srbi narod najstariji, Srbi svi i svuda, Srbi nebeski narod, Bog je Srbin... Sve je S/srpsko, pa je i Njegoš srpski genije, genije zato što je – Srbin.