Rado se ponavlja za Njegoševo srpstvo navodna  posveta: Ime mi je vjeroljub, prezime mi rodoljub. Crnu Goru, rodnu grudu kamen paše odasvuda. Srpski pišem  i zborim svakom gromko govorim: narodnosti mi srbinska, um i duša slavjanska.        

Dokaz nije pronađen. Falsifikat je izveo dr Ljubomir Durković-Jakšić u knjizi Mitropolija Crnogorska nikada nije bila autokefalna, pozivajući se na svoj raniji tekst.[1]                                                                              

Srpska propaganda obilato je koristila takvu Njegoševu „zakletvu“.     

Prepjevani su ustvari stihovi Lukijana Mušickoga iz pjesme V. Stefanoviću Serbljinu od Serbljina: Ja Serbljin serbski čitam, pišem,                                                 I duhom serbskim k Rodu dišem,                                                    Pa pesmom srbskom dižem Rod.[2]

Istoriografija nije uspjela da pronađe i kalendar na kojemu se nalaze navodna Njegoševa posveta i stihovi.[3]

Što kazuju činjenice?

Naveo sam dovoljno podataka. Nastaviću najprije sa samim Njegošem.

Simu Milutinoviću, prije nego ga je punio Srpstvom, odgovorilo je đače, u prepirci Ko su bolji junaci Srbi ili Crnogorci?: Da je vječna Crna Gora u svojoj nevolji i slobodi, i u slavi. Svjedoči učitelj:

„A da, čôče, božja ti vjera, znam ja tu veselu Srbadiju; nu kud su joj ti junaci sinovi bili dok joj nije Bog dâ Karađorđa? Ta svi vi tamo fastate (hvalite se – p. n.) njega jednoga junaštvom, a kad vi Bog njega jednoga uze između vas, a vi sunovrat u turski jaram opet! No kršna i siromašna Crna Gora ne haje ni za Nemanje, ni za Murate, ni za Bunaparte, svi oni biše i preminuše, i mač svoj o Crnogorce đekoji opitaše, pa nestaše, a Crna Gora ostade dovijeka i Strašnoga suda, u svojoj nevolji i slobodi, a to ti je u slavi“.[4] (moji kurzivi, D. I)

Ako je Srbin, kako mu se pripisuje, što odvaja Crnogorce od – Srbadije. Zašto ne slavi Nemanju porobljivača koji „Povrati Dioklitiju… i u njoj poruši sve gradove: Danj, Sardoniki, Rosaf zvani Skadar, Svač, Ulcinj, grad slavni Bar, osim Kotora, u koji prenese svoj dvor“. (Stefan Prvovenčani u „Životu Stefana Nemanje“), i bi proglašen za Svetoga Simeona Mirotočivoga. Crnogorci i Crna Gora su ratovali i protiv moćne Osmanske Imperije i Napoleonove vojske, i pobjeđivali... Strašni sud je doživljavala, i preživljavala, okupacijom pod Nemanjićima, i Odlukom Podgoričke skupštine 1918.

Mlađani Rade Tomov je tek „namjenskim učiteljam“mogao da se „puni“ srpskim velikanima. Tako, Miloševom silom i harizmom kroz knjigu Jevta Popovića Milošijada (1828) i osobito usmeno i pismeno knjigom Tragedija Obilića Simeona Milutinovića/Sime Sarajlije. Dotada u Crnoj Gori nije bili pomena o Milošu. U modi je bilo junaštvo Marka Kraljevića.

U crnogorskim epskim pjesmama, koje je objavio Vuk Karadžić, nema Miloša. Nikad u svojim djelima i pismima Njegoš nije spomenuo Savu Nemanjića!

Velike zasluge za unošenje srpstva u Crnoj Gori ima baš pomenuti Simeon Milutinović, zvani Sarajlija.

Simeona je po zadatku poslao knez Miloš na Cetinje  da mladoga Vladiku podučava. Došao je pripravan u Crnu Goru da ideologijom Srpstva zadahnjuje Crnogorce. U Serbiankama (Lajpcig 1826. godine) pjevao je:

Crna Goro, naš Olimpe pravi,

Crna Goro, ubježište Srba!... 

I malo vas, al’ možete mnogo...

Crnogorci! Otci Serbov pravi...

Moglo bi se podrobno raspravljati o Sarajlijinim „slatkim prelivima“.

Čudni pesnik proslavljene „Srbijanke“, kako ga oslovljava Ljubomir Nenadović, već ima stihove o Crnoj Gori presvetinji srpskoj, rastiloderu srpskih Jugovića, „naš Olimp pravi“, ubježište Srba. Najviše što se može:

Oderšci ste slave i ponosa!

Crna Goro l’ vrte Serpstva rajski![5]  

Punio je mlađanoga Rada Tomova veličinom Srpstva, slavnoga serpskoga carstva, kosovskim zavjetom i Milošem Obilićem.

Bilo kuda Srbin svuda...

Njegoševo Srpstvo može, naravno, da se pokazuje Njegoševim izjavama i stihovima; Crnogorstvo još i više.

U razgovoru sa Matijom Banom, koji je došao na Cetinje da propagira Garašaninovo Načertanije, Njegoš, nezadovoljan što Srbija ništa ne preduzima, rekao je:

„Znate li što sam namjeravao da nijeste došli i sve mi te stvari saopštili?“, zborio je Vladika. „Namjeravao sam pregaziti tursko zemljište, ući sa Crnogorcima u Srbiju, narod pobuniti i primorati Vladu na radnju.“

Za Gorski vijenac je rekao:

„On će se dopasti samo mojim Crnogorcima, zato što sam u njemu iznio njihove običaje, njihov način mišljenja i govora, te se vide kao u ogledalu“.(moj kurziv, D. I.)[6]

U svijesti naroda nijesu obitovali Srbi, srpstvo.    

O štampanju Njegoševih djela izvan Crne Gore, za Luču mikrokozma, priređivač Gorskoga vijenca, Risto Dragićević napominje da se „Njegoš, iako mitropolit, nije pridržavao ni Biblije, ni crkvenih predanja...“, (Predgovor, str. 35)

Koliko je Njegošev Gorski vijenac pouzdan oslonac za događajnu istoriju?

U dramskome, i svakome, književnome djelu pisac, pogotovu pjesnik, slobodan je da koristi sve „ukrase“. Likovi, prizori, priče vjerni su koliko su umjetnički istiniti. Praviti od njih zbilju, koja vrijedi zavazda, izvan je svojstvava literarnoga djela.

Koliko je Njegoš dovoljan za etničko i nacionalno prepoznavanje i dokazivanje likova?

Oni koji sve posrbljuju, doslovno prihvataju stihove gdje se spominju, osobito uzvisuju Srbi, srpski junaci, najviše Miloš Obilić.

Pođimo redom. Spjev je posvećen prahu Oca Srbije, Voždu Karađorđu koji

... iz mrtvijeh diže Srbe, dunu život srpskoj duši,

Evo tajna besmrnika: dade Srbu stalne grudi,

od viteštva odviknuta u njim’ lafska srca budi!(Posveta prahu Oca Srbije, stihovi 16-18)

Samo u Posveti, srpstvo se spominje devet puta, razumljivo.

Karađorđa uzvisuje u Oca Srbije, koja se nakon 400 godina ponovo postepeno oslobađa Osmanskoga ropstva.

Slavna Srpska revolucija, koja je bila Buna na Dahije, skončala je u okrilju Osmanskoga carstva, posvjedočeno slanjem u znak pokornosti glave ubijenoga vožda Karađorđa na poklon turskome sultanu u Stambolu.

Dokumenti kazuju da je Srbija, i za vrijeme, i poslije Karađorđa, plaćala danak Turskoj.

U drugom Ustavu Srbije 1838. godine, koji je ustvari Sultanski Hatišerif, zapisano je: da je Srbija turska provincija, da su Serbi platežni podanici visoke Porte, da je sultan darovao jedno vnutrenje Pravlenije i jedan nacionalni Ustav, da su Hristijani Zakona Grečeskog, Crkve Vostočne, podčinjeni duhovnoj vlasti patrijarha sjedećeg u Konstantinopolju...[7]

Tako je, u vrijeme vladavine Petra II Petrovića Njegoša u Crnoj Gori, izgledala samostalnost Srbije i Srpske pravoslavne crkve u vrijeme Miloša Obrenovića (1815-1835) i Aleksandra Karađorđevića (1842-1858).

Napominjem da su iz toga vremena spisi štampani u Srbiji koji su dali osnovu da su Srbi narod najstariji. I Ljubomir Nenadović je dao plodno tle za novije priče srpskih „novoromantičara“. Nasrbovao se u pismima iz Crne Gore 1878. godine: svuda je nalazio srpstvo, srpske careve, najviše Dušana, srpske junake, najviše Obilića, sve u znaku Kosova.[8]

Njegoš se istrajno, i svakovrsno, uveliko krivotvorno, svrstava u Srpstvo.

Brojni su dokazi, kako sam naveo, da je izvorno, svjesno, djelom i mislima najviše – Crnogorac, bivstveno u crnogorskoj naciji.                           

Kraj