Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

Građevinski tajkun, nesuđeni ministar vojni, ministar turizma, čovjek koji se osjeća sposobnim i da vodi vojsku i da dovodi turiste i da prodaje WC šolje, dakle istinski radoznali, široki, takoreći renesansni duh, Goran Đurović, Crnu Goru bi da u Otvoreni Balkan uvede zato što će to pomiriti Srbiju i Albaniju.

Đurović je iz URA-e. To je formalno suverenistička partija koja vuče projekat prazne crnogorske suverenosti. To je pro-NATO partija koja nije glasala za ulazak Crne Gore u NATO, nego je sprječavala vježbe tog saveza. To je zelena partija koja će svoju zelenu agendu realizovati tako što će ljude, umjesto da sa djecom idu na izlet, tabanaju po travnjacima i uništavaju prirodu, poslati natrag na posao i ukinuti neradnu nedjelju.

Ministar finansija, Aleksandar Damjanović, formalno iz prosrpskog i unitarističkog bloka, na to je rekao da se srpski i albanski narod neće miriti preko leđa crnogorskog naroda. Jasno da neće. Niti ih Otvoreni Balkan miri. Jer i na Kosovu, koje u OB neće, živjeli su Albanci, zadnji put kad sam provjerio. OB miri jedino političke elite totalitarnih i korumpiranih režima u Srbiji i Albaniji. Meni se čini da to nije dovoljno uzvišen cilj da bismo na njegovom oltaru žrtvovali evropske integracije Crne Gore.

Zdravko Krivokapić, četnikoljubac, crkvenjak i socijalni konzervativac, nije želio uvesti Crnu Goru u Otvoreni Balkan. Nije pristao ni da potpiše Temeljni ugovor. Oboje će umjesto njega učiniti „progresivni“, „zeleni suverenista“ Abazović.

Protiv Otvorenog Balkana je i lider Demokrata – i on i njegova partija ponikli su u hardcore unionističkoj bazi.

Sa druge strane, „očevi nezavisne Crne Gore“, hardcore suverenisti, „državotvorni“ DPS i SDP omogućili su ulazak Crne Gore u OB (kao i potpisivanje Temeljnog ugovora) time što su pristali da se odluke o tome donesu prostom većinom na vladi. Dritan ima većinu. Njihovo protivljenje je striktno performativno. Nema više ničega što oni mogu učiniti da ga spriječe. Ne samo da mu prijete iz prazne puške, nego je njihova prijetnja igrokaz.

Šta nam to govori?

Otvoreni Balkan je smrtna prijetnja evropskim integracijama Crne Gore. Umjesto da sistem usaglašava sa Briselom, Crna Gora će se usaglašavati sa Tetovom, Korčom i Surdulicom. Otvoreni Balkan neće formalno ukinuti crnogorsku suverenost – on će je, u roku od pet godina, učiniti praznom. To je mnogo gore. Otvoreni Balkan je najveća kriza ideje nezavisne, evropske Crne Gore od 2006. do danas. Značaj krize je, govorio je Lenjin, u tome što tačno otkrije ko je ko i gdje je ko. Kriza je tu. Hic Rhodus, hic salta. I skočili su. Samo je vrlo, vrlo neočekivano ko je kako i gdje odlučio skočiti.

Državotvorne partije nakon ovoga svojom pričom o sebi kao „braniocima države“ ne mogu zabavljati ni pijane bekrije na seoskim vašarima. Jer u ovom trenutku državu od njihovog dogovora sa Dritanom brane, da prostite – Srbi.

Politička i ideološka mapa koja je važila do 30.8.2020. je pocijepana. Nalazimo se u novoj političkoj stvarnosti, za koju mape još nisu izrađene – uncharted territory.

Novu političku stvarnost, prije svega, kako bi rekao Fredric Jameson, treba kognitivno mapirati. Potom donijeti plan djelovanja. Strategije i taktike moraju biti nove. Kao što novi moraju biti i akteri. Nastaviti kretanje po starim mapama stvarnosti koje više nema znači dobrovoljno tumaranje iz nigdje u ništa.

U trenutku kada su odlučile da pridave energiju Belvedera, bez koje ne bi bilo pada Krivokapićeve vlade, i da umjesto toga uđu u trule, nedemokratske, netransparentne dilove sa Abazovićem, dakle Vučićem i Ramom, „državotvorne partije“ su trajno odredile svoju istorijsku ulogu.

Ulazak u Otvoreni Balkan neće biti zaboravljen. Njihovo performativno protivljenje onome za što su vlastoručno stvorili uslove ne znači ništa. Katastrofalne posljedice toga Crna Gora će osjećati decenijama. Neće biti zaboravljeno jer je teško zaboraviti čizmu koja te gazi.