Za Antenu M piše: Zdenka Perović

Juče je u palati Vilson u Ženevi, sjedištu Visoke komesarke Ujedinjenih nacija za ljudska prava održan događaj od globalnog značaja.

U saradnji kancelarije Visoke komesarke i Akademije za međunarodno humanitarno pravo i ljudska prava predstavljen je dopunjen Istambuski protokol, kao jedan od ključnih međunarodnih dokumenata u borbi protiv torture i svih oblika zlostavljanja i nekažnjivosti.

Jedan od najgnusnijih zločina čovječanstva – mučenje i drugi oblici zlostavljanja od strane službenika za primjenu zakona, ima snažan uticaj na pojedinca koji pretrpi takvo postupanje, njegovo zdravlje, dostojanstvo, kao i dobrobit njegove porodice i čitave zajednice.

Uloga zdravstvenih radnika, koji se prvi sretnu sa žrtvom, osim njihove primarne uloge je i da adekvatno dokumentuju znakove torture i na taj način zaštite ljudska prava, kao osnovu za ljudsko zdravlje i blagostanje. Efikasne kliničke istrage i dokumentacija su od ključne važnosti da bi se efikasno dokazali navodi o mučenju i drugom zlostavljanju, spriječili drugi takvi slučajevi, izvršioci pozvali na odgovornost i, u mjeri mogućeg, ispravile posledice ovog zločina. Uprkos tome, do 1990-ih nije bilo međunarodno priznatih standarda za dokumentovanje torture i zlostavljanja.

Istambulski protokol, kao prvi međunarodni dokument osmišljen je kao priručnik za efikasnu istragu i dokumentovanje torture i drugih okrutnih, nehumanih ili ponižavajućih postupaka ili kazni. Prvi koraci ka izradi priručnika preduzeti su na međunarodnom skupu 1996. godine u organizaciji Turskog medicinskog udruženja. Priručnik je inspirisan praksama Suda za ljudska prava i sudsku medicinu i Društva stručnjaka za sudsku medicinu u Turskoj. Tokom tri godine zajedničkih napora na Protokolu je radilo više od 75 stručnjaka iz oblasti prava, medicine i ljudskih prava. Objavljen je 1999. godine na šest zvaničnih jezika Ujedinjenih nacija od strane Kancelarije visokog komesara UN za ljudska prava, kao jedan od zvaničnih dokumenata Organizacije.

Priručnik je namijenjen da se koristi za procjenu osoba koje tvrde da su bile podvrgnute mučenju ili zlostavljanju, kao i za istragu slučajeva navodne torture i podnošenje validnih dokaza pravosudnim organima i drugim istražiteljima. Iako nije pravno obavezujući, priručnik predlaže minimalne, međunarodno prihvaćene standarde koje bi države trebalo da usvoje kako bi osigurale odgovarajuću dokumentaciju o mučenju za sudske postupke.

Međutim, nažalost i pored velikih napora za promociju primjene ovih standarda u svakodnevnoj praksi medicinskih radnika i tužilaca takođe, koji se prvi srijeću sa žrtvama svih oblika zlostavljanja, dokazivanje ovih slučajeva u tužilačkim i sudskim postupcima i dalje je problematično, prvenstveno zbog nepravovremenog i neadekvatnog dokumentovanja znakova zlostavljanja.

To je i jedan od ključnih razloga usporenog pristupnog procesa Crne Gore Evropskoj uniji.

Tokom prethodnih godina, u okviru brojnih projekata nevladinih organizacija sprovedene su obuke brojnog medicinskog osoblja o međunarodnim standardima tretmana žrtava i dokumentovanja slučajeva zlostavljanja, međutim ishodi njihovog rada u ovim slučajevima su i dalje neadekvatni.

Jedna od obaveza države je da obezbijedi sistemsku edukaciju zdravstvenih radnika o pravilnom dokumentovanju slučajeva zlostavljanja i njihovog prijavljivanja, što  znači valjanu edukaciju u okviru javnog obrazovnog sistema.

Na sajtu Medicinskog fakulteta može se vidjeti da je u okviru predmeta Sudka medicina u 11 semestru predviđeno da: ”Student Medicinskog fakulteta nakon kompletiranog sudskomedicinskog tečaja posjeduje sledeće ishode učenja: 1. Opisuje tjelesne povrede kod živih i umrlih osoba, dijagnostikuje njihovu vrstu i adekvatno popunjava i vodi medicinsku dokumentaciju. ……   11. Upoznat sa procedurom sa pacijentima kod nasilja u porodici, kod torture. 12. Posjeduje znanja o medicinsko-pravnom okviru krivične odgovornosti u vezi sa ljekarskim radom te jatrogenim povredama, kao i sa pravima pacijenata. 13. Razumije sudskomedicinski značaj krivičnih djela u vezi sa polnim životom i u datoj okolnosti adekvatno medicinski postupa”. Međutim, iako je ovaj program osmišljen i sprovodi se od 2004 godine, efikasno i pravosudno valjano dokumentovanje znakova zlostavljanja je i dalje neadekvatno i očigledno nije u skladu sa smjernicama datim u Istambulskom protokolu (1999).  

Predstavljana ažurirana verzija međunarodno priznatog i veoma cijenjenog Istanbulskog protokola je rezultat šestogodišnjeg rada 180 eksperata iz 51 zemlje.

Nudi konkretna uputstva za zdravstvene radnike kako da dokumentuju torturu i zlostavljanje u različitim kontekstima, kao i vodič za države o tome kako da implementiraju Protokol.

Uopšteno govoreći, odražava lekcije naučene korišćenjem Protokola u proteklih 20 godina i jača njegove napore za efikasno istraživanje i dokumentovanje slučajeva torture i zlostavljanja. Ovo novo izdanje predstavlja dodatne smjernice za sudije, tužioce i zdravstvene radnike, u kojima se navode dobre prakse u pravnim istragama torture i zlostavljanja i pruža smjernice državama o djelotvornoj primjeni njenih međunarodnih obaveza u sprječavanju i borbi protiv mučenja i zlostavljanja.

Takođe, doprinosi jačanju implementacije međunarodnih normi i preventivnih alata za pomoć žrtvama torture širom svijeta kroz višesektorski angažman, specijalizovanu svjetsku ekspertizu i stvarna iskustva stručnjaka iz oblasti prava, medicine i ljudskih prava. Pored toga, Istanbulski protokol i prateći "Istanbulski principi" obezbjeđuju globalni standard u odnosu na koji pravni i medicinski stručnjaci mogu da se vode u istrazi i prevenciji torture.

Autorka je član Potkomiteta Ujedinjenih Nacija za prevenciju torture (UN SPT), predsjednica Radnog tijela za medicinske aspekte prevencije torture (HAPT WG) i izvjestilac za Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Sjevernu Makedoniju.