Trideset je godina od kada je mitropolit SPC Amfilohije pokušao da falsifikuje kanonski unos u Diptih Ruske pravoslavne crkve 1850. godine Crnogorske mitropolije-Crnogorske pravoslavne crkve kao autokefalne crkve. Danas već svi znaju (ko hoće da zna!) da postoje brojni dokazi i dokumenti iz različitih istorijskih, pravnih, vjerskih i političkih izvora koji očigledno i činjenično potvrđuju da je Crnogorska pravoslavna crkva bila autokefalna. To je dakako dobro znao i mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori Amfilohije, pa je to čak i insajderski priznao i potvrdio pokušajem da falsifikuje istorijska dokumenta o autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve.  Naime, on je ‘’na vrijeme’’, idući u susret budućim događajima, još 10. juna 1992. uputio pismo tadašnjem ruskom patrijarhu Alekseju II s molbom da se donese ‘’rješenje o nekanonskom i pogrešnom unosu u Diptih Ruske pravoslavne crkve 1850. godine Crnogorske mitropolije kao autokefalne crkve i postojeće u Diptihu opovrgnuti, zato što okolnosti i u našoj svetoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi pokazuju da postoje tendencije raskola u Crnoj Gori. Pripadnici autokefalije tzv. Crnogorske crkve pozivaju se isključivo na Diptih iz 1850. godine Ruske crkve, na osnovu kojeg su unijeli u ‘Sintagmu Svetih kanona’ (Ralis ipotlis) naziv ‘autokefalna crnogorska mitropolija’ (1856) između ostalih autokefalnih crkava.’’ (Ranko Perović : ''Crnogorska pravoslavna crkva'' , zbirka dokumenata i istorijskih izvora, 2008). Dakle, mitropolit Srpske pravoslavne crkve Amfilohije je tražio da se autentičan i pravovjeran, orginalan i izvoran dokument proglasi ništavnim, nepostojećim i falsifikatom u cilju onemogućavanja obnove autokefalnosti Crnogorske crkve. Ovaj pokušaj falsifikata i negiranja kanonske autokefalnosti Crnogorske crkve mitropolita Amfilohija je ujedno i njen pravi dokaz, s jedne, ali i potvrda utemeljenosti ‘’kanonske’’ priče Srpske pravoslavne crkve i, nažalost, nekih aktuelnih političkih prvaka Crne Gore. Ovo je i dokaz da bi bilo kakvo, eventualno, proglašenje autokefalnosti sadašnje Mitropolije Crnogorsko-primorske Srpske pravoslavne crkve, moglo biti isključivo politikantska farsa i prevara, bez istorijskog i pravnog utemeljenja.

Na istom ‘’fonu’’ negiranja i falsifikovanja autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve je bilo i naknadno ‘’objašnjenje’’ mitropolita Amfilohija pod kojim i kakvim ‘’uslovima’’ bi se moglo govoriti o autokefalnosti Crnogorske crkve. Mitropolit Srpske pravoslavne crkve Amfilohije, ovim je povodom, dakle, svojevremeno rekao da je kralj Nikola dao autokefalnost crnogorskoj Mitropoliji i da ona nije tražila, a po njemu je trebala, od drugih crkava priznanje autokefalnosti. Tačno je da Crnogorska crkva nije tražila autokefalnost, jer je ona vjekovima bila de fakto autokefalna. I, hronološki gledano, onda joj je to i de jure prihvaćeno i potvrđeno od strane svih pravoslavnih instanci, od Moskve do Carigrada, uključujući tada i Beograd, tj. tadašnju Beogradsku (Srpsku) Mitropoliju. I sada Crnogorska crkva nema potrebu da traži autokefalnost, jer je po svim dokumentima ona dokazana istorijska autokefalna crkva. ‘’…Kralju Nikoli nije padalo na pamet da traži od nekoga tomos (odobrenje) za već potpuno samostalnu, autokefalnu i od svijeh priznatu Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Da mu je to bilo potrebito, on bi tomos vrlo jednostavno dobio. Stvarno, pravno i kanonsko stanje je bilo takvo da se posebni i novi tomos nije opšte javljao kao pitanje i potrebitost’’. (S. Zeković: 1997., podv. S.Z). 

Mitropolit Srpske pravoslavne crkve Amfilohije je dovođenjem u vezu Kraljevine Crne Gore i autokefalnosti pokušavao u suštini, jer mu je to bilo najpreče, da pokaže da nema više govora o obnovi ili povraćaju  nekadašnje (dakako i sadašnje) autokefalne Crnogorske crkve. Prije svega zbog u to vrijeme realne mogućnosti da Srpska crkva na teritoriji države Crne Gore ostane bez znatnih materijalnih dobara, jer se i tada kao i sada ponašala i ponaša kao država u državi. Zato je u prilog tome izmišljao hiljadu razloga: te je u savremenosti teže doći do autokefalnosti, te ova ili ona crnogorska oblast nije ranije bila u sastavu crnogorske države, odnosno Mitropolije (čime de fakto priznaje da je nekadašnja, viševjekovna, kanonska, istorijska, prava Mitropolija bila Crnogorska pravoslavna crkva, a da ‘’njegova’’ Mitropolija Srpske Pravoslavne Crkve to nije i da je falsifikat one stare, ranije i sadašnje, dakle, prave, Crnogorske Mitropolije i Crkve – autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve)...

Govoreći o ‘’autokefalnosti’’ mitropolit Amfilohije nikada nije spominjao Crnogorsku pravoslavnu crkvu niti crnogorsku državu niti crnogorski narod, a sve su to subjekti koji se moraju pitati o crkvenim (državnim), materijalnim i duhovnim, dobrima i vjerskom kulturnom (državnom) nasljeđu. Crnogorska crkva je vjekovima bila de fakto autokefalna i to joj je i de jure potvrđeno i u dugom vremenskom periodu prihvatano i od Ruske crkve i Vaseljenske patrijaršije, kao i od svih drugih autokefalnih pravoslavnih crkava, a sve do 1918. godine čak i od same Pravoslavne crkve u Srbiji.

 Međutim, sve i da nekim čudom dođe do ‘’autokefalnosti’’ ili bilo kakve ''samostalnosti'' i ''autonomije'' sadašnje ‘’Mitropolije’’ Srpske pravoslavne crkve, dakle, u okviru Srpske pravoslavne crkve (SPC)-Beogradske patrijaršije-Crkve države Srbije kao ‘’majke crkve’’, to ni u kom slučaju ne može biti ‘’buduća autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva’’. Najviše što bi to moglo značiti bio bi pokušaj Srpske pravoslavne crkve da se u bilo kojim ''vanrednim'' (a zapravo pravno valjanim sa stanovišta pozitivnog ustavnog i zakonskog okvira  crnogorske suverene države!) okolnostima – koje se uvijek u Srpskoj crkvi hipotetički pretpostavljaju (jer dobro znaju da su uzurpatori u Crnoj Gori) bez obzira na trenutno ''preimućstvo'' nastalo potpisivanjem tzv. Temeljnog ugovora – kako-tako sačuvaju enormna materijalna bogatstva i dobra koja Srpska pravoslavna Crkva (SPC)-Beogradska patrijaršija u Crnoj Gori-Crkva države Srbije decenijama nelegalno i nezakonito prisvaja i posjeduje.

Pokušaj mitropolita SPC Amfilohija 1992. g. da falsifikuje kanonsku autokefalnost Crnogorske crkve i sve što je rekao tada povodom toga i povodom mogućnosti proglašenja autokefalnosti sadašnje tzv. Crnogorsko-primorske Mitropolije Srpske pravoslavne crkve predstavljalo je unižavanje Crnogoraca, crnogorske države i njene istorije, časti, slobode i prava Crne Gore, vjekovne borbe brdskih crnogorskih plemena sa današnje teritorije crnogorske države  da se ujedine sa maticom, starom Crnom Gorom i Cetinjem, kao simbolom – kako navedoše u pismu knjazu Nikoli sa prvog sastanka Svetog sinoda Crnogorske pravoslavne crkve njeni članovi – crnogorske političke nezavisnosti i crkvene autokefalnosti. Istorijski je to bilo i jeste jedno. ‘’Crnogorska pravoslavna crkva je hrišćanska crkva pravoslavne vjeroispovijesti u Crnoj Gori. Vremenom je dobila značenje zajednice, skupa ljudi sazvanog radi rješavanja društvenih poslova i izražavanja volje vjernika. Okupljala je ne samo Crnogorce u užem etničkom smislu već i pripadnike drugih etničkih grupa koje su nastanjivale prostor Crne Gore. Baštini djelovanje prethodnih crkvenih zajednica u Crnoj Gori’’ (Nikola Racković: ’’Leksikon crnogorske kulture’’, ’’DOB’’, 2009)