Svitalo je. Dan peti septembar 2021. godine. Nebo nad Cetinjem i Lovćenom je postajalo sve prozračnije. Sjaj zvijezda polako je gasnuo povlačeći se pred svjetlošću novog dana. Preko puta nas, okupljenih građana Cetinja i Crne Gore, zbijen stoji višestruki špalir policije postavljen ispred Dvorca kralja Nikole. Tu smo da bi protestovali protiv najavljenog ustoličenja popa crkve Srbije Joanikija za čelnika Crnogorsko-primorske mitropolije. Narod sve više pristiže, pa je uskoro Dvorski trg bio mali da primi sve rodoljube koji su u samo svitanje požurili da se tu nađu.

Sjedio sam s prijateljima ispred restorana najbližeg kordonu policije. Povremeno smo, zajedno s ostalim patriotama, ustajali i prilazili im kako bi iskazali svoje protivljenje okupatorskim namjerama crkve Srbije da zauzme najveću od crnogorskih svetinja, kakva je cetinjski Manastir. Koji su još u petnaestom vijeku sagradili Crnogorci! Tu smo se nalazili već dva dana, ne odlazeći kućama. Uzvici: “Ovo nije Srbija”. “Izdaja”, “Izdaja”, “Tuđe nećemo, svoje ne damo”, odjecali su Dvorskim trgom i dopirali i do najudaljenijih djelova grada. Paravojne formacije smještene u cetinjskom Manastiru, uz podršku aktuelne vlasti, među kojima je bilo kriminalaca i drugih sumnjivih lica, tu pristigle iz različitih krajeva “srpskog sveta”, bile su spremne da otvore vatru na nas građane ukoliko bude potrebno. Rodoljubive pjesme koje je pratilo viorenje na desetine crnogorskih zastava parale su jutarnje nebo nad Prijestonim gradom, šaljući poruku neprijateljskoj crnogorskoj vlasti i klerofašističkoj velikosrpskoj soldateski da im zločinački naum neće proći dok ima jednog jedinog Crnogorca. Posebno smo bili zabrinuti za stanje na Belvederu, tom simbolu otpora svakom okupatoru, gdje su naši heroji i heroine bili spremni položiti živote da bi spriječili inauguraciju popa crkve Srbije.   

A onda je počelo!

Nenajavljeno i munjevito, mahnito i nemilosrdno, salvama suzavaca su otpočeli zasipati nedužni narod, pa je uskoro Dvorski trg prekrila dimna zavjesa nastala od ogromnih količina suzavca neprestano ispaljivanog na one koji su se dostojanstveno i odvažno suprostavljali izdaji. Okupljeni na Dvorskom trgu, pristigli iz svih gradova Crne Gore, “krivi” samo zato što brane svoju državu od domaćih izroda koji su se stavili u službu tuđe crkve i države, počeli su se povlačiti pred snažnim dejstvom hemijskih supstanci i drugih sredstava prisile koje je preko svake mjere i sa lako primjetnom strašću koristila policija. Suzavac se kao gusta magla počeo širiti gradom. Našli smo se usred te neviđelice koja štipa, zaustavlja disanje, napada oči, koja guši i izaziva paniku.

Potpuno zbunjen pred onim što se događa, ne očekujući ovakvu, ničim izazvanu reakciju policije, ustao sam i počeo da se udaljavam s trga, koliko mi je to dozvoljavalo otežano kretanje zbog zdravstvenih problema. Bio sam među posljednjima koji su bili prinuđeni da napušte trg. Vrćelo mi se u glavi jer sam se već bio prilično nagutao suzavca, pa mi se činilo da je samo pitnje trenutka kada ću izgubiti svijest. Moj drug ispred mene odjednom se uhvatio za glavu. Dio lica mu je bio obliven krvlju. Čuli su se i pucnji, pa sam pomislio da su neprijatelji počeli da nas gađaju bojevom municijom. To su, u stvari, bili gumeni meci od kojih je jedan, srećom, samo okrznuo uho mog druga. Nekako je uspio da uskoči u već prepun restoran, uglavnom onih kojima je trebala hitna pomoć i koja im je tu svesrdno pružana.

Nastavio sam kretanje Njegoševom ulicom, posrćući i često zastajući. Zasipanje suzavcem i šok bombama se sve žešće nastavljalo, kao i korišćenje gumene municije. Mlađi čovjek koji je prošao neposredno pored mene iznenada jeknu i naglo se povi u hodu. Uhvatio se za donji dio leđa i podigao košulju. Crveni trag gumenog metka mu se duboko urezao u tijelo. Nastavio je kretanje držeći se za mjesto gdje je pogođen, upućujući prijeteće i pogrdne riječi vinovnicima ovog terora. U to viđeh đevojku kojoj je šok bomba upravo eksplodirala između stopala. Nije se uplašila, već je počela da ih iz sveg glasa psuje. Nijesam mogao da vjerujem u ono što sam nakon nekoliko trenutaka vidio. Jedan suzavac je bio ciljano bačen prema pogrbljenoj starici, koja je nakon što je pogodio pala na trotoar. Ljudi su odmah pritrčali da je podignu i odnesu u ulaz obližnje zgrade. Očigledno su nam ti brutalni branioci tuđih interesa, birajući mete, poručivali na što su sve spremni da bi nas što više zaplašili i u nama ugušili čak i samu pomisao na bilo kakav otpor okupaciji. Previđeli su ti agresori na sopstveni narod, ti bijedni izdajnici, to ljudsko zastiđe, da je slobodarski duh Crnogoraca neuništiv. Da su to ljudi čijim venama teče krv pobjednika, ustanika, bastadura, nesalomljivih boraca uvijek spremnih i narednih da brane i odbrane svoju državu. Kako su to uvijek činili kroz svoju slavnu istoriju. Da to jednostavno nikakva i ničija, ma koliko velika sila bila u pitanju, ne može promijeniti, a kamoli njegova izdajnička, kukavna vlast po naređenju svetosavske crkve i države Srbije. Da će još jednom, kao i bezbroj puta tokom istorije, pobijediti slobodarski duh crnogorskog naroda, iako se velikosrbima činilo da su ostvarili cilj.

Jedva sam stojao na nogama, jer je za mene kao čovjeka u poodmaklim godinama sve ovo bio preveliki napor. Prije nego prođoh kroz prolaz u zgradi Distribucije s namjerom da pređem u Bajovu ulicu i što više se udaljim od već praznog, u suzavcu okupanog trga, doživjeh još jedan šok. Neka srednjovječna žena s licem oblivenim krvlju se srušila na trotoar, nedaleko od mene. Želio sam svim srcem i dušom da joj pomognem, ali sam znao da ne mogu. Čak i da sam imao snage da je pridignem, to nijesam mogao učiniti zbog svog zdravstvenog problema koji mi je onemogućavao savijanje. A svaki sekund daljeg zadržavanja za mene je mogao biti fatalan. Srećom dva momka ogrnuta crnogorskim zastavama joj pritrčaše i pomogoše da ustane. Još sam vidio kako joj čiste krv s lica i nekud je odvode.

Prije nego se nađoh u Bajovoj ulici, vidjeh još nekoliko sklupčanih tijela kako leže okolo, previjajući se i grčeći. Ljudi iz okolnih zgrada su pritrčavali da im pomognu. I u Bajovoj ulici se suzavac snažno osjećao. Mrzitelji svega crnogorskog su s užitkom zasipali sve ulice u starom gradu, pa i po čitavom Cetinju. Očigledno su željeli da naprave zdravstvene probleme što većem broju njegovih stanovnika. Bila je to nestvarna, nekontrolisana mržnja prema ovom svetilištu, gradu tvrđavi bez čije slobodarske istorije ne bi bilo ni Crne Gore. Tu i leži razlog tolike odbojnosti prema Gradu-Heroju onih koji žele njen nestanak. Jer pucnji u glavu, istovremeno znače smrt i za tijelo. Pokoravanjem Cetinja, obezglavljena bi bila i Crna Gora koja bi tako postala mnogo lakši plijen njenim neprijateljima udruženim u tom sramnom i zločinačkom poslu.  

Neprestano ispaljivanje suzavca se nastavljalo nesmanjenom žestinom i upornošću i nakon što su gotovo opustjele ulice u starom dijelu grada. Meta su sve češće bili ulazi u zgradama. Terorisanje građana Prijestonice se planski sprovodilo. Nasilnici su uživali u svojoj amoralnoj raboti koja je imala za cilj totalno zagušenje Cetinja do tada neviđenim količinama suzavca i trovanje njegovih stanovnika.     

Nastavih kretanje svaki čas se zaustavljajući da predahnem. Na drugoj strani ulice stariji čovjek se na koljenima držao za kvaku na vratima kuće pred kojom je klonuo. Ubrzo viđeh da su ga uveli unutra. Teturajući zađoh na pijacu s namjerom da se što više udaljim od najjačeg dejstva suzavca i dokopam se trga na kome dominira spomenik “Lovćenska vila”, vjerujući da ću tamo makar malo više doći do vazduha. Na pijaci nalećeh na upaničenu ženu koja naslonjena na tezgu zapomaže. Priđoh joj i pokušah da je ohrabrim. Trzala se kao u transu, stalno ponavljajući da ne može da diše. Nekako krenusmo zajedno dalje. Na izlazu iz pijace se osjetila nagla svježina u vazduhu, što ženi i mene odmah olakša disanje. Pokazah joj đe je autobuska stanica, jer je to tražila. Pratio sam je pogledom dok je nesigurno koračala prema odredištu.

Najzad se domogoh trga i sjedoh na ogradu spomenika “Lovćenska vila.” Suzavac se ovdje mnogo manje osjećao zbog otvorenosti trga i izraženijeg strujanja vazduha, pa ubrzo sasvim dođoh k sebi. Snažno sam udisao vazduh, povremeno i halapljivo otvorenih ustiju. Prikupljao sam snagu da napravim poslednji napor i stignem do svog stana u neposrednoj blizini.

Mnogi su tog dana željeli da se vrate na Dvorski trg, među kojima sam i sam bio. No nove, nekontrolisane količine suzavca su nas spriječile u tome. Negatorima Crne Gore se pružila prilika da naude Cetinju, na koju su čekali godinama, i to su činili s uživanjem ostrašćenih silnika. No, ipak, nijesu uspjeli pokoriti Belveder. Njegovi heroji i herojine su spriječili prolaz okupatorima tim putem. To je bila veoma važna pobjeda koja će vrlo brzo rezultirati smjenom izdajničke, samo na papiru crnogorske Vlade.

              *   *   *

Za to vrijeme bezobzirnog napada na ponosni crnogorski narod suzavcem, šok bombama i gumenim mecima, obavljena je inauguracija popa Joanikija u Crnogorsko-primorskog mitropolita. To čuveno helikoptersko ustoličenje ostaće za vječnu priču kao još neviđen, podmukao i nasilan postupak koji vjerno oslikava karakter i prirodu svetosavske crkve. Kao neprolazni dokaz klerofašističkog ustrojstva crkve Srbije i njene spremnosti da i po cijenu ogromnog broja žrtava sprovede svoj zlokobni naum. Taj helikopter kojim su na Cetinje dolećeli predstavnici crkve Srbije je obezbijedilo Ministarstvo odbrane Crne Gore pokazujući i dokazujući na taj način spremnost aktuelne vlast na sva nepočinstva u korist interesa druge države i njene crkve. Iz helikoptera su na Vladičinu baštu iskočili vrhovni poglavar crkve Srbije i ostali popovi ove svetosavske militantne družine, među kojima i budući mitropolit Joanikije, zaštićeni crnim pancir ćilimima. Taj prizor ostaće zauvijek upamćen kao nezabilježen primjer nasilništva crkve tuđe države u novijoj istoriji Evrope. Ta vijugava, u crno odjevena i crnilom zaštićena kolona svetosavaca i njihovih štićenika-domaćih izdajnika, ličila je na opaku, zloslutnu crnu zmijurinu koja se užurbano kreće prema cetinjskom Manastiru želeći da ga što prije osvoji i zagadi svojim otrovnim dahom i srednjevjekovnim inkvizitorskim duhom. Slika tog crnog nezasitog gmizavca će postati svojevrstan sinonim za nasilje i tiraniju nad slobodnim narodom jedne nezavisne države i njenom autokefalnom crkvom. Sinonim nasilja nad istinom, zakonom i pravdom, civilizacijskim i demokratskim dostignućima čovjeka dvadeset prvog vijeka na tlu Evrope.

Od svih tih brutalnih prizora divljaštva i beščašća i svih tih nestvarnih, mučnih scena tog istorijskog petog septembra 2021. godine na Cetinju, crvenio se i cetinjski pnosni kamen. Stideći se moralnog nišavluka i mizerluka domaćih izroda besramno odanih velikosrpskim osvajačima, našim istorijskim neprijateljima. Istovremeno se nabirajući i oštreći za dalju, neprestanu borbu za odbranu Cetinja i svoje Crne Gore.

I zaista, nema uzvišenijeg i ljudskijeg motiva za pojedinca i narod od odbrane ličnog i nacionalnog dostojanstva i prava čovjeka da bude slobodan i svoj na svome. Ko je na to spreman i za to sposoban, kao što je herojski crnogorski narod, zna da će konačna pobjeda biti njegova!