Prije više od godinu dana objavio sam kolumnu naslovljenu sa ''Fikus'' na više portala (Gradski, Crnogorski i ''Skala Radio'') o crnogorskom ombudsmanu. I tada je bio, kao i ovih dana i nažalost u čitavom međuvremenu (dakle, sa apsolutno negativnim predznakom!) u žiži javnosti. Povod za moju tadašnju kolumnu bili su višestruki što nije nimalo čudno i zanemarljivo kada se znaju ombudsmanovi ''učinci''. Do danas on je u svoj saldo samo nabacivao i nabacio do neba sijaset i kaljugu svega onoga što se nikada i ni u kom slučaju ne bi smjelo vezivati za jednog ombudsmana. Neposredni povod za prošlogodišnju kolumnu su bila mišljenja i stavovi koji su uslijedili iz Bošnjačke stranke i Islamske zajednice da se crnogorski ombudsman jasno izjasni da li se u Srebrenici desio genocid. Naime, po njima crnogorski Ombudsman na događaju ’Dušom za Srebrenicu’, u organizaciji Bošnjačkog vijeća, nije ispoštovao Rezoluciju o genocidu u Srebrenici u svom obraćanju, izbjegavajući da pomene da se u Srebrenici desio genocid i potencirajući u više navrata da se radi o zločinu.

Suštinski razlog je bio i ondašnji i današnji ombudsmanov stav o etničkim Crnogorcima, o crnogorskoj naciji i Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, između ostalog. Genocid u Srebrenici i ovaj korpus pitanja kojih se crnogorski ombudsman ne dotiče u svom (ne)radu, nikako nijesu tuđi jedan drugom. Naprotiv! Dokazao je to već toliko puta Siniša Bjeković, naročito u ovoj posljednjoj godini svoga, slobodno se može reći, rovarenja i zloupotreba u crnogorskoj javnosti, društvu i politici. Jer, kao što sam zapisao u ‘’Fikusu’’: ‘’Kako drugačije formulisati ponašanje Ombudsmana na sjednicama Odbora za ljudska prava i slobode Skupštine Crne Gore na kojima učestvuje ili je do sada učestvovao, do utapanje ’u močvaru dnevne politike’?! Naime, nijednom do sada ni na jednoj od tih sjednica on nije reagovao u skladu sa svojim položajem, pravima i obavezama kada je pokazivana ravnodušnost, negiranje, nipodaštavanje i vrijeđanje čitavog jednog etničkog, nacionalnog, ljudskog, etičkog, civilizacijskog, kulturnog, istorijskog, jezičkog, vjerskog i inog subjektiviteta – naime crnogorskog korpusa, korpusa Crnogoraca i crnogorskog naroda!? Sjedeći mirno i gotovo nezainteresovano, poput ukrasnog (simbolički i personalno-reprezentativnog, ali samim tim i institucionalnog) FIKUSA, kada je očito da se zaobilazi sve što je crnogorsko, i nacija, i vjera, i istorija, i jezik, i kultura – pored predsjednika Odbora koji jasno iskazuje stav da on neće nikada pozvati predstavnike bilo čega što je crnogorsko, a osobito ne Crnogorske pravoslavne crkve – Ombudsman šalje (i to dakako nažalost s nivoa jedne takve državne i društvene pozicije) jasnu poruku da on zapravo i nije istinski Zaštitnik ljudskih prava i sloboda etničkih, nacionalnih Crnogorki i Crnogoraca, svih građana i građanki Crne Gore tog izvornog, prirodno-pravnog i neotuđivog im pripadajućeg osjećanja i mišljenja, te svih njihovih civilizacijskih atributa po tom osnovu i ljudskih vrijednosti koje je on dužan da štiti, poštuje, uvažava, razvija i jača.’’

Bjeković je nereagovanjem na niz izuzetno značajnih crnogorskih pitanja – možda i najznačajnijih u aktuelnom odsjeku vremena savremene crnogorske istorije – svoju funkciju i instituciju Ombudsmana doveo na izuzetno niske grane, možda i najniže od kada je i uvedena.  Nije reagovao na neregularnosti oko donošenja u Skupštini Crne Gore Izmjena Zakona o vjerskim slobodama i vjerskim organizacijama krajem 2020.g. (osobito na neusklađenost sa preporukama Venecijanske komisije), zatim na diskriminacionu suštinu spram crnogorske nacije, države Crne Gore i Crnogorske pravoslavne crkve tzv. Temeljnog ugovora, kao i na događaje 4-og i 5-og septembra prošle godine na Cetinju, kao i 13-og jula ove u Nikšiću. Time je samo nastavio svoju društveno i državno štetočinsku praksu nereagovanja u skladu sa svojim položajem, pravima i obavezama kada su se ‘’na dnevnom redu’’ istorijskog ‘’menija’’ našli po Crnu Goru ključna državna, nacionalna, građanska, demokratska i civilizacijska pitanja. Toliko upita, dilema, nepoznanica, manipulacija, diskriminacije, oko događaja na Belvederu (otvorenog gaženja ljudskih prava, pojave dugih cijevi u Manastiru, zloupotrebe Vojske Crne Gore, izvještaja Javnog servisa RTCG da se na policiju pucalo…) i u Nikšiću, i u još mnogim drugim prilikama (kao što je bilo nelegalno dolaženje u Crnu Goru srpskog patrijarha na potpisivanje tzv. Temeljnog ugovora), sve to Ombudsman prenebregava i izbjegava, a svojim položajem bi mogao i morao da od svih aktera svih događaja zatraži i dobije detaljna objašnjenja i pojašnjenja o svemu onome o čemu bi mogao i morao da pita i da se (za)interesuje!? Ombudsmana tada nije bilo niđe da se glasne i čuje! A i  kako će se čuti i javiti kada je namjerno i planski izbjegao da se nađe na licu mjesta i neposredno na poprištu svih ovih zbivanja, iako su ona danima i neđeljama prije toga jasno bila u središtu  pažnje javnosti i sve  je ukazivalo na izuzetno visok rizik i moguću konfliktnost navedenih događaja. Nije bio Bjeković na Cetinju, ali je bio na dočeku srpskog patrijarha u Podgorici, đe nikakvih incidenata nije moglo biti niti je bilo potrebe za njegovim prisustvom, osim lične, jer je već odavno jasno da on toliko intimno inklinira i pripada Crkvi države Srbije da mu to veoma ozbiljno i skoro posve onemogućava objektivno, nepristrasno i nezavisno djelovanje. 

Raskrstivši od prvog dana sa opštevažećim društvenim standardima kojih bi se svaki Ombudsman morao držati, Bjeković je ostao dosljedan isključivo duplim standardima, tj. selektivnom ponašanju u svom funkcionisanju i obraćanju javnosti. Kao i svaki privrženik ''dvojnog knjigovodstva'', on se u svom djelovanju povodi jedino po principu koliko što košta, odnosno da li njegovo reagovanje spada u po njega visoko rizičnu ''nedođiju'' i da li je samim tim, dakle, toliko ''skupa roba'' u određenom slučaju i postupku da bi ga to moglo u potpunosti obesnažiti i 'bestragati'' pred onim centrima moći kojima se on klanja do ''balčaka''. Drugim riječima, reaguje samo tamo đe je siguran da je cijena skoro džabe i đe po njega nema nikakve opasnosti. A tamo đe bi mogao zapasti u ''velje muke'' kod Srpske crkve i organa i čelnika dvije posljednje Vlade – ali nažalost i nekih DPS-ovskih i drugih suverenističkih krugova, a ne treba zaboraviti nikako da ga je na funkciju predložio Predsjednik Republike i čak i u Parlamentu, što nije po Ustavu morao, neposredno obrazložio tu svoju odluku – uopšte se in vivo i ne pojavljuje, već samo post-festum da praktično pogladi i poravna sve eventualne neravnine i slučajna ispupčenja koja bi mogla uputiti javnost na stvarnu istinu onoga što se dešava i zbiva! Antidržavni i anticrnogorski elementi mogu spokojno da spavaju i ne samo da snivaju već i da rade na ostvarivanju njihovih i snova i vizija, negativnih utopija dakako, o utapanju Crne Gore u Veliku Srbiju i u srpski svet, a da je to već poodavno java više valjda ne treba nikoga ubeđivati. Čak štaviše u ovakvom Ombudsmanu imaju jednog od najodanijih i najrevnosnijih saradnika! 

Uostalom, podsjetimo se Bjekovićevih riječi 11. jula 2021.g. na obilježavanju Dana Srebrenice i Dana sjećanja na civilne žrtve ratova na prostorima Jugoslavije, u Podgorici: ’’Ovo je dan u kojem se žrtve jednog zločina stavljaju na pijedestal u ime svih žrtava, onih koji su platili cijenu svih naših zabluda, naših predrasuda, mitova i naših razračunavanja sa duhovima prošlosti…” Da smo se ‘’razračunavali sa duhovima prošlosti’’ ne bi se ‘’platila cijena svih naših zabluda, naših predrasuda, mitova…’’ Naprotiv. Upravo su ‘’duhovi prošlosti’’ naši gospodari koji su doveli ovaj evropski prostor do stravičnih žrtava, zločina i genocida. Bjeković je po svemu dokazao i nažalost i dalje na štetu svih građana naše zemlje dokazuje da apsolutno pripada ''duhovima prošlosti’’ klerofašističkog velikosrpskog šovinizma i imperijalizma. Od prvog dana svog mandata postavši i njihov oficijelni (stvarni, neslužbeni mnogo prije toga!) štićenik i njihov Ombudsman, dobio je jedini kriterijum procjene kojega se drži kada odlučuje o tome da li će i na koji način reagovati u određenim situacijama. I zato: Ombudsmane, pošto je jedno (ne)reagovanje?!