Piše: Aleksandar Radoman

Ne bih baš da kukam niti da izigravam Mitra Tarabića, ali ne mogu da odolim da vam ne otkrijem što mi se juče javilo. Gledam vijesti s novog istorijskog dogovora „pobjedničke većine iz 2020. godine“ i vidim pred očima lijepo cijeli film: slijedi malo femkanja, tobožnjega natezanja, pa pada dogovor da DF podrži Sudski savjet i sudije Ustavnog suda u Parlamentu.

 S dvije trećine glasova za EU agendu – jer DPS zbog imidža pred zapadnim partnerima, do kojeg im je više stalo no i do vlastitog rejtinga doma, mora prihvatiti da učestvuje u „deblokadi pregovora s EU“ – i s konstruktivnim DF-om za javnost se priprema teren za političku vladu koju će činiti DF – Demokrate – SNP – URA, uz ono nekoliko privezaka što su se 2020. ušlepali na poslaničke liste „pobjedničkih“ koalicija. 

Premijer, naravno, može opet biti Dritan jer niko bolje od njega ne sluša beogradske scenariste ovog rijalitija, ali može i Ćaki jer je i on neđe krajem prošloga milenijuma o Miloševićev čiviluk objesio vlastiti integritet i zapjevušio čuveni hit tandema Trifunović – Bregović „Pristao sam – biću sve što hoće“… Može rolu Vučićeva izmećara odigrati, uostalom, ko drago. Takvih nam bar kandidata ne fali. 

Formira se, dakle, politička Vlada koja može trajati do 2024. godine. A može i duže, jer zašto zakonskim tričarijama ograničavati „izbornu volju naaaaaroda“ iz istorijskog 30. 8. ljeta Gospodnjeg 2020. Ta „stabilna“ oberčetnička politička Vlada uvodi Crnu Goru u Otvoreni Balkan, čime se raspršuju i posljednje nade da ćemo ikad postati članica EU.

Jer ako je prije samo neki mjesec otvorena šansa da se brže nego što smo i sanjali pridružimo familiji najrazvijenijih evropskih država, ulaskom u opasni politički projekat balkanskih autokrata Aleksandra Vučića i Edija Rame okončaće se sve šanse da Crna Gora opstane kao građanska, multikulturna i sekularna država s evroatlantskim usmjerenjem. 

Dritan Abazović je crnogorske nade u hitro priključenje EU kao profesionalni egzekutor eliminisao u tri koraka: potpisivanjem tzv. Temeljnog ugovora, potom blokiranjem izbora sudija Ustavnog sudija kad je njegova poslanica Zoronjić čak 18 puta bila uzdržana i potom blokadom izbora članova Sudskoga savjeta, dogovorenom s njegovim najbližim saradnicima iz DF-a. 

Sve to uradio je, naravno, iz prostog razloga što on, baš kao ni njegov mentor Vučić, ne želi viđeti Crnu Goru u EU, već je želi utopiti u Vučić-Ramin projekat srpsko-albanskoga razgraničenja koji će započeti pod nazivom Otvoreni Balkan, a okončati formiranjem Srpskog sveta i Prirodne Albanije, novih velikodržavnih tvorevina na etnički čistim teritorijama što će ih povezivati jedino zajednički kriminalno-koruptivni interesi. Ko se ne bude uklapao u te RAM-ove – onako kako se u Miloševićev projekat RAM 90-ih nijesu uklapali Bošnjaci, što je i bio povod da se pokrene agresija na BiH s ciljem njihova istrebljenja – nestaće na ovaj ili onaj način. 

Gledajući tako na TV ekranu razigrane delije, ukaza mi se i jedna posve kristalna slika: dok čelnici DPS-a dijele packe građanskim aktivistima što „kukaju“, bistre svjetsku politiku i postojano briže o biciklizmu i hortikulturi, dok Zapad preko svojih ambasada činjenjem ili nečinjenjem potpomaže Putinove miljenike na Balkanu, moskovski i beogradski scenaristi mogu biti krajnje mirni. 

Sve što je ljeta 2020. godine najavio kobajagi benavi Aleksandar Raković crtajući političku platformu Srpskoga sveta, čak i uz traljava spoticanja i otezanja Zdravka Krivokapića, sad se realizuje kako Vučić i Beogradska patrijaršija zapovijedaju, za zdravlje Dritana i političkog krila škaljarskog klana – OKG Ure. 

Budemo li čekali da se DPS trgne i oslobodi Weltschmerza, mrka kapa. Zato – ako nas zaista ima i ako nam je zbilja stalo do ove zemlje – izađimo iz zone komfora i debelih hladova jer nam je na raspolaganju još samo jedan model demokratskoga otpora – protesti. Vučićeve uličare s vlasti, uostalom, jedino može i pomesti ulica. 

Eto što viđeh.

Izvor: Portal Analitika