Kultura

OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE VEO NAD RIJEKOM C-MELIDE TRAVANČIĆ

Sep 10, 2022 3 Komentara

(15 riječi)

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

 

U izdanju Ratkovićevih večeri poezije i neumornog neimara i direktora Kemala Musića, objavljena je zbirka poezije istaknute književnice, esejiste i doktorice humanističkih nauka iz područja književnosti Melide Travančić-BiH sa naslovom Veo nad rijekom C. Sama zbirka je nastala kao plod njenih impresija i putovanja Crnom Gorom. Kao drevni putopisci ona je svoj emocionalno-književni naboj pretočila u stihove, prolazeći ili bolje reći krstareći Crnom Gorom, od juga do sjevera. U samoj zbirci uvršteno je četrdesetak poetskih arabeski koje čine jednu slagalicu na uvjek privlačnoj mapi države Crne Gore. Sama pjesnikinja se snagom svoje poezije i stihova stopila sa humanističko-filozofskim promišljanjima vladika, gospodara, pjesnika i mislilaca koji su živjeli između planina i mora, između života i smrti, između poezije i proze između ilira i rimljana, između Cetinja i Bijelog Polja, između Duklje i Crne Gore. Dok sam sa uživanjem čitao i ne samo čitao već i iščitavao poeziju Melide Travančič gotovo da sam stekao utisak da je ona reinkarnacija slavne grčke pjensikinje Sapfo, koja je imala jako izražene antičke fenomene i filozofiju.

U zbiri poezije Veo nad rijekom C, uviđamo sklad dovršenosti njenih pjesama, koji je prati  nekom čudnom i blistavom energijom u snažnoj književnoj atmosferi koja stalno probljeskuje kao gromovi na Lovćenu ili kao bure i talasi u Plavoj špilji. Tako se Melida pojavila kao posve staložena snaga koja je kao drevni vješti slikari koji kičicom odslikavaju svoje svjetove ona raskošno bogatstvo poezije inspirisane Crnom Gorom ispisuje svojim perom daleko neđe u trenucima samoće u kutku samo njenog svijeta. Autorka nam prezentuje dublju samospoznaja o Crnoj Gori, o onome što ju je uzbuđivalo pred ljepotom, ili je strijepila pred neskladom, koji je narušavao tu ljepotu. Najčešće su to emocije njenih vrlo osjetljivih čula razigranih ponekad na morskoj hridi ponekad na kršu gorštaka na kojima su odrasli i grandiozni Njegoš i velelelepni Risto Ratković. 

Voda iz neba

čista je i bez čađi

natapa i zemlju i mene

 

(,,Grad i kiša”)

Cetinje vječita i vječna inspiracija pisaca, slikara i umjetnika. Grad kojeg su pratile kiše, oluje i gromovi u nastajanju i danas ima tu snagu  kroz poetski performans Melide Travančić. Sama autorka prožeta je duhom i snagom mladosti, a to će reći, neposrednim doživljavanjem svijeta u kojem preovladavaju elementi neprestane žudnje za pokretom, kako bi se sa što više poetskih slika predstavio autorkin stvaralački naboj. Ona sama sebi postavlja veoma važan a i često složen cilj, njoj je važno i neophodno da se stigne na svako odredište. Zato njena pjesnička aura poput jake bure kovitla, nosi, uznemirava, ruši sve pred sobom približavajući se  čulima, onoj snazi koja navire iznutra, a koje često nismo svjesni. Zato se mlada pjesnikinja približila na momente egoističnom  svijetu, prizorima iz života, vremenu, zbivanjima, prirodi. Sebe vidi u stvarima, pojavama i odbljescima što je okružuju. Gotovo sav njen unutrašnji svijet, čulni i emotivni, stopljen je sa svijetom gorštaka čijim stopama je ona prošla ali im se uvjek i iznova vraćala što je evidento po datumima i godinama kada su nastajale autorkine pjesme.

 

Umirujem sebe

kao što su vješti majstori

umirivali ruke stoljećima unazad

kad su od kamena pravili trpeze

stolove, klupe i staze

po kojima su naši koraci

sada teški

 

(,,Oblikovanje priče”)

 

U samoj pjesmi njen doživljeni svijet, njena neobična maštovitost, koja se nalazi između kamena i klesara (riječi) njena posve autentična i metaforična lucidna slikovitost i začuđujući način spajanja simultanih slika, način građenja pjesme, sve je to proizašlo iz autorkinih svojevrsnih opservacija. Ona svoju bogatu metaforiku gradil po već poznatim principima, ali ju je ipak (iz)gradila na sebi svojstven način, dajući joj novu dimenziju i svoju obojenost. Ne robujući stereotipima prevazilazeći dogme i različite tradicije, ona je ipak ostala svoja i nova, jer je kulturno nasljeđe jednog podneblja prihvatila na svoj način i obogatila ga, nadopunila svojom vlastitom stvaralačkom inventivnošću i inovativnošću.

Autorkine pjesme žive su i snažne slike života, i otkrovenja koje popt ega dugo odjekuju u čitaocu. Ovim pjesmama se možemo i želimo vraćati bezbroj puta. Kada čitamo poeziju Melide Travančić kao da ponovo otkrivamo svu veličanstvenost, punoću, ali i težinu  života i čovjeka samog – mnogo dublje i uzvišenije od naših (samo)spoznaja, mnogo ljepše nego što uopšte možemo opisati svojim riječima i u tome zapravo se nalazi i suština dobre poezije. Autorka želi rastvoriti stvarnost na njene osnovne elemente. Na činjenice, sjećanja, na prve upamćene utiske, svetova i civilizacija o kojima razmišlja bilo da je na nekoj planini ili morskoj hridi na nejasan osjećaj prapočetka, čitavo mnoštvo rasutih impulsa koji kroz ovu zbirku poezije poprimaju nevjerovatnu snagu i dinamiku.

 

Pogled je bolji odozgo

sa mjesta na kojem skriven

čuči bog

šokiran onim što činimo

 

(,,Perspektiva”)

 

Univerzalni ili bolje rečeno kosmopolitski karakter ovih stihova nastalih u postmodernom dobu uslovljen promjenama postavlja autorku u jedan svojevrstan paradoksalan položaj, onaj u kojem je svijet sa sopstvenim egzogenim iskustvima užasno blizu, dok se istovremeno time ne umanjuje značaj tih iskustava. Uloga književnosti i poezije koju nam predstavlja Melida Travančić u uspostavljanju i produbljivanju interkulturnih veza veoma je važna, te se, kako navodi (Meta Grosman), svako sretanje čitalaca sa umjetničkim tekstovima (poezijom) koji dolaze iz stranih  a opet nama bliskih kultura danas označava kao čitanje u interkulturnom položaju. Melida Travančić j nesumnjivo ima senzibilitet potreban za književni izraz, humanističke težnje koje je usmjeravaju opažanju i analiziranju, te značajnu želju da svoje impresije i poglede iskaže, na  izbrušenu vještinu zbirke Nad rijekom C koju ćemo koju ćemo sa zadovoljstvom čitati i uvjek joj se iznova vraćati.

 

 MELIDA TRAVANČIĆ doktorica je humanističkih nauka iz oblasti književnosti. Piše poeziju, prozu, eseje, književnu kritiku i naučne radove.  Objavila je četiri knjige poezije Ritual, Svilene plahte, Sjenka u sjenci i Veo nad rijekom C, te dobila tri književne nagrade „Mak Dizdar“, „Anka Topić“ i nagradu Fondacije za izdavaštvo.   Njene pjesme i priče objavljene su u zbornicima i antologijama u BiH i regionu, a djela su joj je prevedena na makedonski, engleski, španski, persijski, mađarski i njemački jezik.  Objavila je dvije knjige proze Smrt u ogledalu (2019) i Ulaz u prazninu (2021) za koju je dobila Godišnju nagradu izdavačke kuće Bosanska riječ za knjigu godine 2021. Ova knjiga prevedena je i objavljena na njemačkom jeziku (izdavač Verlag Expeditionen Hamburg). Priredila je dvije knjige Tešanj, grade: Usmena književnost u Tešnju, Tešanj u usmenoj književnosti (2009) i Haiku grad: Tešanj u pjesmi (2010). Objavila je studije Ulaznica za junački kabare: književne refleksije Sarajevskog atentata (2019) i Rekonstrukcija stvarnosti: ogledi o savremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti (2021).  Učestvovala je na više književnih festivala u zemlji i inostranstvu, kao i međunarodnih naučnih skupova i konferencija na kojima je izlagala radove o književnosti. Objavila je više od dvadeset naučnih i stručnih radova, kao i radova iz oblasti književne kritike.  Članica je PEN Centra BiH.