Habermas polazi od razlike između instrumentalnog i komunikativnog djelovanja. Po Habermasu, instrumentalno djelanje je ono djelanje koje vremenski nije šire od neposredno aktuelnih posljedica djelanja. To stoji u bazi istorije, u bazi nastanka čovjeka, ali se čovjek širi, horizont vremena se širi, čovjek dobija sistem socijalnih uloga, i to je sada komunikativno djelanje, zajedničko, intersubjektivno statusno organizovanje. Habermas naglašava da ’’... strukture delanja kroz društvene uloge označavaju, prema strukturama društvenog rada, jedan novi stupanj razvoja; pravila komunikativnog delanja, tj. intersubjektivno važeće i ritualno osigurane norme delanja, ne mogu se svesti na pravila instrumentalnog ili strategijskog delanja.''

Prof. Burger piše: ’’Nadovezujući na diferenciju instrumentalnog i komunikativnog djelovanja i na njoj razvijenu svoju ’teoriju komunikacije’ Habermas hoće rekonstruirati istorijski materijalizam kao teoriju razvoja na taj način da u okvire njegovih postavki i pojmova razvije i ovaj aspekt komunikativnog djelovanja. To znači da nasuprot objektivizmu koji je s obzirom na razumijevanje povijesti prisutan dijelom već u Marksa, a naročito je naglašen u marksista II internacionale (Kautsky) i u dijamatu, u teoriji socijalne evolucije treba preuzeti ’temeljne pojmove koji utvrđuju objektno područje komunikativnog djelovanja’ (str. 10). Drugim riječima, tu na primjeren način mora biti artikuliran i subjektivni aspekt povijesnoga života.’’

Kapitalističko društvo se ne može prevladati samo na temelju organskoga razvoja proizvodnih snaga koji je postojao krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Problemi klase, klasne svijesti moraju biti prisutni, pa se postavlja pitanje da li Habermas misli na ovaj subjektivni momenat kada insistira na artikulaciju subjektivnog aspekta povijesnoga života? No, Habermas izgleda ide dublje, on hoće analizirati „normativnu osnovu Marksove teorije društva“, on zapravo ide na pred-pitanje – ’’teorija i kritika mora posegnuti u temelje normativnih sistema’’, naime, ’’mora pokušati rekonstruirati opće komunikativne pretpostavke i postupke obrazlaganja normi i vrijednosti koji su svagda sadržani već u jeziku kao ’osnovi značenja’. Habermas se strukturalistički inspiriran, odlučuje za određene strukture, tj. za univerzalne ’zahtjeve za važenjem’ svakog komunikativnog djelovanja.’’ Znači, ovi zahtjevi za važenjem su neophodne pretpostavke da bilo koji komunikativni oblik djelanja može biti uopšte zasnovan, legitiman, tj. da važi. Ti su zahtjevi ovi: ’’zahtjev za razumljivošću simboličkog izraza, za istinom propozicionalnog sadržaja, za istinitošću intencionalnog izraza i ispravnošću govornoga akta. U tim je zahtjevima za važenjem uvijek već prisutan nezatomljivi i otporni umni zahtjev koji se mora priznavati uvijek kada se djeluje u skladu sa konsenzusom a koji u jednoj teoriji socijalne evolucije mora doći do riječi.“

U sklopu svog shvatanja društvene evolucije, kako piše prof. Burger, kao procesa  učenja, Habermasu je ’’relevantna Marksova teza da se ona, evolucija, provodi na temelju razvoja proizvodnih snaga, jer taj razvoj pretpostavlja objektivirajuće mišljenje, tehničko i organizatorsko mišljenje primijenjeno u instrumentalnom i strategijskom djelovanju. U odnosu na tu tezu Habermas predlaže novost tvrdnjom da je moguće braniti tezu da se u dimenziji moralnoga uvida, praktičnoga znanja, komunikativnoga djelovanja i reguliranja konflikata na temelju konsenzusa dešavaju procesi učenja koji se utjelovljuju u zrelijim formama socijalne integracije, u novim proizvodnim odnosima a tek ovi čine mogućim postavljanje novih proizvodnih snaga (str. 11-12).’’ Ove dimenzije – moralni uvid, praktično znanje, komunikativno djelovanje i reguliranje konflikata na temelju konsenzusa – su, kako pojašnjava prof. Burger, Habermasove „strukture racionalnosti“, na čijoj ’’osnovi ’kultura’ dobiva novo značenje pri prijelazu na viši evolucijski stupanj, a teorija komunikacije postaje kompatibilna s historijskim materijalizmom i više ne figurira samo kao filozofijska osnova socijalnih znanosti.’’ Jedna od temeljnih teza i rezultata Habermasa, piše prof. Burger,  jeste to ’’da je u oblikovanju Ja i slike svijeta, kao i u oblikovanju pojedinačnog i grupnog identiteta uočljiv razvoj do jednog univerzalističkog oblika Ja, slikâ svijeta, i identiteta. Taj univerzalistički Ja postiže se na individualnom planu uključivanjem u ’sudbinu svijeta’, a na društvenom planu s oblikovanjem modernoga društva kojemu su u temelju univerzalistički zahtjevi za jednakošću, slobodom i umnošću.’’

Habermas smatra da procesi evolucije tj. učenja ne kreću se samo u sferi instrumentalnog već i komunikativnog djelanja. Znači ne samo u sferi razvoja moderne tehnike i organizacione i strategijske usmjerenosti modernog društva, već i u sferi moralno-praktičnog i komunikativnog odnosa na osnovu sprovoda principa uma i konsenzusa. ’’Pri oblikovanju Ja-identiteta značajnu funkciju igra poistovjećivanje s pozivom, profesijom i uopće preuzimanje u l o g a  u društvu.’’ Istorijski materijalizam je ’’projicirao kolektivni identitet sjedinjiv s univerzalističkim strukturama. Tu je ideal socijalizma projiciran u budućnost i učinjen zadaćom političke prakse, što je prvi primjer refleksivno nastalog identiteta koji se stvara prospektivno, a od zajednice ili kolektiva zahtijeva neprekidno preobražavanje institucionalnih okvira.’’

Kako dolazi do razvoja komunikativnog djelovanja u praksi? ’’Pokazivanje(m) razvoja Ja, slikâ svijeta, te razvoja identiteta grupe i Ja-identiteta, kao i struktura pravnih i moralnih predodžbi’’, tj. ovo sve ’’omogućuje tek diferenciranje spomenutih zahtjeva za važenje sadržanih u svakom govoru – istine, ispravnosti i istinitosti.’’

Racionaliziranje kao razvoj u dimenziji instrumentalnog djelovanja se razlikuje od racionaliziranja u komunikativnome djelovanju. U prvom ono objektivno napreduje razvojem proizvodnih snaga. U komunikativnome djelovanju, podsjeća prof. Burger na Habermasove teze, ’’racionaliziranje ne zavisi od akumulacije istinitog (empirijski ili analitički) znanja nego od istinitosti intencionalnih izraza i ispravnosti normi.’’ Racionalizacija u komunikativnom djelovanju ’’znači potiranje odnosa moći koji sprečavaju komunikaciju; to je prevladavanje sistematski razorenih komunikacija. Navedena razlikovanja u moralu i pravu, Ja-razgraničenja i slikâ svijeta, formacija identiteta pojedinaca i kolektiva stupnjevi su tog procesa. Taj napredak ima smisao u postizanju nenasilne intersubjektivnosti razumijevanja i omogućenju djelovanja u skladu sa konsenzusom.’’ Ovo je zbiljski napredak, razvoj, stvarno racionaliziranje društvenog razvoja, ljudskog napretka. I zato Habermas prigovara Marksu da nije do kraja i u potpunosti shvatio koje i kakve teorija evolucije zahtijeva odgovore. Naime, Marks je ovaj i ovakav smisao i napredak (razvoj), o kojemu govori Habermas, ’’doduše imao u vidu kada je govorio o ’organiziranoj borbi potlačenih klasa kao o proizvodnoj snazi’.’’ Znači, Marks je po Habermasu u svom učenju o kriterijumima napretka društva (proizvodne snage i proizvodni odnosi) u istorijskom materijalizmu, i o uključenju proleterijata kao specifične istorijske društvene snage u učenje istorijskog materijalizma, tj. marksizma (nijesu identitet, no u ovoj prilici se može ovako reći), slijedio i išao na ovaj razvoj i ovakav, organizovani, razvitak, ali da odnos potlačenih klasa, kako ističe prof. Burger, ’’spram tehničko-organizacijskog napretka nije primjereno analizirao (str. 32). Marksov naputak je samo deskriptivan a teorija evolucije zahtijeva analitičke odgovore. Zaključak koji iz svega slijedi glasi: procesi učenja odnosno evolucije ne probijaju se samo u sferi objektivirajućeg mišljenja nego i u dimenziji moralno-praktičkog uvida. Zato se i racionaliziranje djelovanja ispoljava osim u proizvodnim snagama i u formama socijalne integracije. A baš razvoj ovih normativnih struktura, po mišljenju Habermasa jest vodič socijalnih evolucija.’’ Ali, kako razvijati normativne strukture, revolucionarno ili reformistički? Dakako, to zavisi od konkretne istorijske situacije, ’’jer novi princip društvene organizacije postavlja novi oblik socijalne integracije, a tek ova omogućuje primjenjivanje postojećih ili stvaranje novih proizvodnih snaga i povećanje kompleksnosti društva’’ u smislu napretka i razvoja ka umnosti i konsenzusu.

To je, dakle, kako piše prof. Burger, ’’teorijski okvir u kome Habermas poduzima svoju rekonstrukciju historijskoga materijalizma. Tom okviru on još dodaje kritički stav spram filozofije povijesti kao konstrukcije i spram etičkoga evolucionizma kao neprimjerenoga stava.’’

          Pozabavio se Habermas posebno analizom i kritikom pojmova „društveni rad“ u prvom i „povijest roda“ u drugom, te razmatranjem u trećem poglavlju dviju osnovnih postavki istorijskog materijalizma – teoremom o nadgradnji, tj. odnosom „baze i nadgradnje“ i „dijalektikom proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa“. U četvrtom i petom poglavlju Habermas se bavi pojmom načina proizvodnje. U šestom poglavlju Habermas na primjeru problema nastanka države i klasnih društava ilustruje ''kako može biti plodonosan ovaj početni nacrt jedne teorije socijalne evolucije'' koju on predlaže rekonstrukcijom istorijskog materijalizma.  Potom Habermas daje ''Ekskurs o napretku i izrabljivanju'' i zaključak u posljednjem sedmom poglavlju. Habermas, dakle, najpre razmatra pojam „društveni rad“.