(''Crnogorski Portal'' objavljuje seriju autorskih intervjua Gorana Sekulovića sa najistaknutijim crnogorskim stvaraocima o trajno aktuelnim identitetskim pitanjima koji su objavljeni u listu ‘’Prosvjetni rad’’ u periodu od 2012. do 2016. godine.)

Akademik Radmila Voj­vodić jedna je od najprisut­nijih stvaralačkih ličnosti u sferi obrazovanja, kulture i nauke u našoj zemlji. Redov­ni univerzitetski profesor i dekan Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju, pozorišni reditelj, dramski pisac, potpredsjednik Dukljanske akademije nauka i umjet­nosti. Diplomirala je režiju na Fakultetu dramskih um­jetnosti u Beogradu 1985. godine i na istom fakultetu započela univerzitetsku kari­jeru 1988. godine. Režirala je u mnogim referentnim pozorišnim kućama nekadašnjeg jugoslovenskog kulturnog prostora tekstove klasične i  savremene  dramaturgije

-Bremenska sloboda, R.V. Fasbinder, Pisac porodične istorije, Lj. Đurković, Gnijez­do, F.K. Krec, Markiza de Sad, J. Mišima, Play shake scene, Scena ljubavi i smrti, V. Šekspir, Leons i Lena, G.Bihner, Mravlji metež, Nega Mrtvaca i Play, Aleksandra Popovića, Vreme čuda, B. Pekić, Konte Zanović, V. Sekulić, Don Žuan se vraća iz rata, J.F. Horvat, Danilo, M. Kovač, Na ljetova­nju M.Gorki. Predstave koje potpisuje Radmila Vojvodić učestvovale su i nagrađiva­ne na brojnim festivalima – Moskovski pozorišni festival (Rusija), Sterijino pozorje (Sr­bija), Poletni festival (Slove­nija), Mitelfest (Italija), MOS (Makedonija), Grad Teatar Budva (Crna Gora), Pozorišni festival-Elbasan (Albani­ja), Sarajevska zima i MESS (BiH), Kotor art (Crna Gora). Radmila Vojvodić je autor i reditelj drama Princeza Kse-nija od Crne Gore (1993), Montenegrini (1998) i Montenegro blues (2005). Autor je (u autorskom timu sa prof. Žarkom Mirkovićem i prof. Radovanom Papovićem) praizvedbe jedine opere iz crnogorske muzičke baštine – Balkanska carica, Dionizija de Sarna po libretu Nikole I Petrovića Njegoša (2008). Od 2001. do 2009. godine bila je generalni direktor advertising i produkcione agencije MAPA. Dobitnik je stručnih i društvenih nagrada i prizna­nja i najviše državne Trinaestojulske nagrade (1997). Nedavno je dobila Nagradu za originalno rediteljsko či­tanje komada „Egzistencija" Edvarda Bonda, na 3. Nacio­nalnom festivalu malih tea­tarskih formi (NETA) u Vraci (Bugarska). Ova pozorišna smotra održala se od 16. do 22. maja u okviru.

Gos­pođo Vojvodić, što za Vas znači najnovija nagrada koja je došla sa Festivala u Bugarskoj?

Vojvodić: Uspjeh pred novom publikom je uvi­jek nagrada. A nagrada na ovom festivalu je tim draža što je posrijedi specifična, kamerna forma, inače rijetko izvodjen materijal koji je Edvard Bond početno pisao za radiofonsko izvođenje, istra­živački i autorski projekat, a iznad svega posvećenički rad sa studentima IV Glume, uz koje sam okupila i stu­dente režije, klase koju vo­dim na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. To je i njihova nagrada i to prva. Kad je uspjeh u pitanju rado i s razlogom sve zasluge i radosti dijelim. Ako se, pak, treba suočiti sa pokudama, to je samo moja krivica. Tako diktira profesija reditelj, tako podučavam i studente.

Kontroverze, manipulacije, politička i ideološka zlorabljenja, falsifikovanje činjenica...

Izjavili ste da je crnogorska istorija "pod gustim tkivom dema­gogije". Na što ste konkret­no mislili?

Vojvodić: Tu sintagmu i kvalifikaciju naše povijesti, a ne samo istoriografije, sroči­la sam još početkom deve­desetih i rabila je sve vrijeme živog bavljenja istorijskim periodom nestanka crno­gorske države. U pozorišne svrhe čitala sam mnogo istoriografskog štiva i doticala se materijala u to vrijeme još bunkerisanog, koji je danas većinom objavljen. Kontro­verze, manipulacije, politička i ideološka zlorabljenja, falsifikovanje činjenica, identitetska shizofrenija, kolaboracionistička demagogija krivotvorenja činjenica – sve je stalo u ovu nepretencioznu, ali jetku definiciju u – " gusto tkivo demagogije naše istorije". Jednako, bio je to izraz čuđenja nad nezna­njem i lakovjernošću nacije koliko i nad vlastitim i kori­stan naputak za dvije drame koje su tokom tog perioda nastale – Princeza Ksenija od Crne Gore 1993. i Montenegrini 1997.

Autentična formula i pravi i održiv model nove-stare kinematografije u novoj-staroj državi

Zašto se po Vašem mišljenju bogato crnogorsko istorijsko i kul­turno nasljeđe nedovoljno umjetnički valorizuje, čini se, osim donekle u dokumentar­noj formi, posebno oskudno na filmu i televiziji?

Vojvodić: Može na prvi pogled djelovati površno, ali ja na to i slična pitanja gle­dam isključivo kao na pitanja iz domena politike, odnosno kulturne politike naše nove-stare države Crne Gore. Mislim na nedovoljno izdva­janje za kulturu, i ne samo tokom ove globalne eko­nomske krize. Dakako, film­ske i televizijske produkcije su skupa rabota, ali su ne­procjenjivo važno savreme-no stvaralaštvo. U posljednje dvije-tri godine ima pomaka, ima vrijednih savremenih ostvarenja i to ohrabruje... Osnažuje se i institucionalni okvir. No, teba znati i priznati da bez institucionalne infra­strukture i ljudskog resursa, kao ni bez novca, u ovoj za­htjevnoj djelatnosti nema ni­šta za velika očekivanja. Pri­stup evropskim fondovima, modeli koprodukcija, doma­će donatorstvo - sve je to već u fokusu. Nadajmo se da će i nove generacije filmskih i televizijskih reditelja, ali i sa­svim mladi dramaturzi i sce­naristi, koji stasavaju na Fa­kultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, brzo i ambiciozno krenuti u produkcijske ofanzive. Nova-stara kinemato­grafija u novoj-staroj državi, treba u svemu tome naći autentičnu formulu i pravi i održiv model.

Tragična sudbina crnogorskog suverena i posljednji dani klasične Crne Gore

 Vaša drama Princeza Ksenija od Crne Gore, čiji ste i autor i reditelj, nastala u osobe-nom trenutku novije crno­gorske istorije, nije imala samo umjetnički i kulturni značaj. Kako ste je Vi doži­vjeli?

Vojvodić: Ponekad mi­slim da je dimenzija poli­tičkog teatra i evidentnog političko-misionarskog koje je ta predstava imala, zasje­nila u drami veoma izraženu dimenziju dekonstrukcije patrijarhalnog kroz naraciju žene.

Izvjesno, većina publike "Princeze Ksenije" prvi put se srela sa pričom o tragičnoj sudbini crnogorskog suve­rena i posljednjim danima klasične Crne Gore. Ona istorijska fakta koja su godina­ma bila "pod gustim tkivom demagogije", kako spome­nusmo, rezotkrivala su se u jednm novom, ali po mnogo čemu sličnom vremenu i či­nila ovu temu živo i dnevno aktuelnom. Životna, intimna drama crnogorske žene, koja se osjećala građankom svijeta, zaglušena bukom političke izdaje i nasilja istorije, ostala je u sjenci dnev­no aktuelne političke drame u Crnoj Gori našeg doba. Pamtim dobro i ne volim to vrijeme dezorjentisanosti i apatičnosti, rata u okruže­nju...potresnih egzodusa, smrti, bolnog egzilantstva, pa i crnogorskog unutarnjeg egzila kojim je dejstvovala "Princeza Ksenija", ali sa po­štovanjem pamtim i volim borbu protiv svega toga. Predstava je i u procesu na­stajanja i po umjetničkom dejstvu dio te borbe. Nastala bez institucionalne potpore, u trenutku kad su oba naci­onalna teatra bila zatvorena, ona ima jedinstveno mjesto u novijoj istoriji crnogorskog pozorišta, u to ne sumnjam. U mom životu, i profesional­no i lično, značila je svakovr­snu prekretnicu - to znam.

Opera "Balkanska carica" je mukotrpno otrgnuta od potpunog zaborava i mrtvog slova na notnom papiru

U čemu je problem po Vama da se toliko kasni u institucional­nom ustrojstvu dvije preo­stale "grane" punog teatar­skog života u zemlji - opere i baleta?

Vojvodić: Teško je usta­noviti... Da li ćemo odgovor na Vaše pitanje dobiti još boljim etabliranjem nove nacionalne institucije Mu­zičkog centra Crne Gore, vidjećemo kroz koju godinu. Pitanje je, bojim se, da li je za ovu malu kulturu i malo tržište to uopšte realno. A da li ćemo, barem, organi-zovati gostovanja operskih i baletskih predstava ako već nećemo vlastitu produkciju i hoćemo li imati prostor nu­žan za takva izvođenja - to bi moglo biti lakše pitanje i cilj realno ostvariv. Opera "Bal­kanska carica" praizvođenje jedine opere iz nacionalne muzičke baštine, koju smo mukotrpno otrgli od potpu­nog zaborava i mrtvog slova na notnom papiru – ambi­ciozan autorski projekat koji smo radili prof. Radovan Papović, prof. Žarko Mirković i ja – imala je gostujuće pjeva­če iz Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ali hor, balet i orkestar su bili domaći. Izvo­đena je sa puno uspjeha i uvijek pred prepunim gleda­lištem. To je znakovito, zar ne. Ipak, nema novca za njena izvođenja i nema je na reper­toaru iako bi to bilo i edukativno i umjetnički opravdano.

Kad kažem crnogorsko, mislim na multinacionalno, multikulturalno

Imate bogato stvaralačko isku­stvo da nam odgovorite i na pitanje zašto profesio­nalno, produkcijski i mar­ketinški na neadekvatan način tretiramo ukupno naše prirodno, nacionalno, kulturno-umjetničko i državno-istorijsko nasljeđe?

Vojvodić: Potrebno je, valjda, da prepoznamo mo­guću dobrobit od našeg kulturnog kapitala. Kulturne resurse imamo i nije jedno­stavno bilo ni registrovati ih, ni podvrgnuti propisanoj zaštiti, a trebalo bi ih kapitalizovati – da se poslužim po­pularnim političkim volkabularom. Ja se vašem čuđenju pridružujem apostrofirajući lokalne zajednice i lokalne kulturne i turističke politike. Reklo bi se da nam nedosta­je samopoštovanja i svijesti o bogatstvu kulturnog naslje­đa i vlastitoj autentičnosti, o materijalnom i nemateri­jalnom kulturnom blagu ra­zličitih regija u našoj maloj jedinstvenoj multikulturalnoj zajednici.

U potrošačkom društvu je dramatično povećen broj raspoloživih identiteta koje možete da kupujete kao konfekciju i najlakše je, ali i kobno posezati za njima. Ne­mam ništa protiv globalnog kosmopolitizma, nijesam nacionalistkinja, ali ću uvijek braniti crnogorsko. Kad ka­žem crnogorsko, dakako da mislim na multinacionalno, multikulturalno.

Crnogorski identitet se nužno temelji na simbolima. jeziku i crkvi

U Vašem djelu sa mnogih strana se su­srećete sa tzv. identitetskim pitanjima. Kako gledate na njih?

Vojvodić: Kultura je no­silac identiteta i samosvijesti naroda i države. Ona osigu­rava identitet, ime i prezime, subjektivitet među narodima i državama. Jasno, osnova na­šeg identiteta jeste multikulturalna, a crnogorski identitet se nužno temelji na simboli­ma, jeziku i crkvi. Ističem da crnogorski identitet ne smije biti stvar političke ili kultur­ne elite, već odgovornost države.

Inače, kultura u doba oš­trih globalistickih trendova biva sve važnija, treba shvati­ti. Jer se politika uniformiše, a kultura – ne! To moramo stal­no imati u vidu. Osim toga, naša je obaveza da u policen­trično i polikulturno evrop­sko društvo uđemo sa svojim specifičnim, jedinstvenim kulturnim i duhovnim iden­titetom.

Trudim se da skrenemo pažnju na specifičnosti visokog umjetničkog obrazovanja

U javnoj raspravi povodom usvaja­nja novog Zakona o viso­kom obrazovanju, Fakultet čiji ste dekan dao je neko­liko predloga s obzirom na specifičnost njegovog rada. O čemu je riječ?

Vojvodić: To je pitanje naše budnosti i obaveze par­ticipacije u procesu kreiranja i odlučivanja na području obrazovanja. Iznad svega se trudim da skrenemo pažnju na specifičnosti visokog um­jetničkog obrazovanja. Vjeru­jem da ćemo se, kao tri fakul­teta umjetnosti na Cetinju, sistematičnim radom i bor­bom, približiti autonomnoj poziciji i boljem finansijskom statusu unutar sistema Uni­verziteta Crne Gore. Da li će to biti Univerzitet umjetnosti ili Univerzitetski centar um­jetnosti ili nekako drugačije, nije toliko važno. Ja se sve­srdno zalažem za takvu pozi­ciju i vjerujem da je to jedina garancija budućnosti naših umjetničkih visoko-obrazovnih institucija.

Naučno ili umjetničko djelo pojedinca važnije od njegovih trenutnih političkih izjava

Potpred­śednik ste DANU, a član odgovarajućeg odbora u CANU. Kakav je po Vama Zakon o CANU i da li će doći do objedinjavanja crnogor­skog naučnog i umjetnič­kog potencijala?

Vojvodić: Dakako da treba objediniti ove dvije in­stitucije. I svaku dilemu oko toga javno karakterišem – i već jesam mnogo puta – kao svojevrsni provincijalizam. Konačno, proces reforme i transformacije ove najviše naučno-umjetničke institu­cije smatram nužnim. Ako je naša jasna i isključiva od­brana samosvojnosti države Crne Gore bila i ostala najče­šća tačka sporenja i, moguće, differentia specifica između DANU i CANU, to stvari dovo­di do punog paradoksa.

Ističem da mi smatramo da je naučno ili umjetničko djelo pojedinca važnije od njegovih trenutnih političkih izjava i kratkoročnih ili trajnih ideoloških preferencija i nijesmo zagovornici lustracije u Crnoj Gori.

Iskreno vjerujem da ćemo, uskoro, bez obzira na razlike, svi u Crnoj Gori, pa i u CANU i DANU, biti udruženi u saradnji na projektima koji služe duhovnoj i materijalnoj potpori crnogorskog multi­etničkog društva i opštem napretku naše države. Prvi među tim projektima treba­lo bi da bude Enciklopedija Crne Gore.