piše: Jadranka Selhanović                                                             

Čini mi se da nema čovjeka koji nije, makar i na kratko, pisao svoj dnevnik. Obično je početak ispisivanja njegovih stranica otpočinjao sa pojavom prve simpatije. Takvi dnevnici, kako rekoše, pripadaju tinejđerskoj vrsti dnevnika. No, bilo je i onih ozbiljnijih.  Makar prema starosti njihovih autora. Koji su pisanje započinjali sa nekim značajnim događajem. I  smatrali ga početkom nečega novog, velikog, neobičnog.  Koji treba zabilježiti. Kao neki poseban početak.

E, upravo, takav jedan neobičan, bezimeni dnevnik, sasvim slučajno,  došao je  do mene. Ni sama ne znam kako. Ni kako je odjednom nestao, ne znam.  Samo znam da ga jednog dana više nije bilo. Ali, rekoše da je kopiran u veći broj primjeraka. Možda se opet  iznenada pojavi.  

A, sjećam se, da se pri prvom listanju tog kopiranog, bezimenog dnevnika, dalo uočiti koliko je neobičan. Listaš, dan za danom, čak i godinu za godinom, a na svakom listu ispisana samo jedna jedina riječ: BITANGA. Prevrćeš stranice, a sve isto. I čini ti se da to ide u nedogled. Dok, odjednom se pojavi nešto novo. Ispisani brojevi,  preko cijelog lista. Koliko me sjećanje služi, pisaše  31.08. 2020.

E, nakon ovog lista ispisanog brojevima, svaki naredni  bješe pun pisanije. Rukopis nečitak, a i dosta izblijedio. Ali, neke riječi ostale dobro čitljive, jer bijahu „podebljane“  nekoliko puta: 21 milion; klinika; spisak za hapšenje; spisak za smjenjivanje; crkva i vlada; sad oboriti Zdravka; hoću da sam prvi; temeljni ugovor, otvoreni Balkan;  Vučko i samo Vučko; mali šporet za velike cigare; zabranjuj crnogorske medije, ćeraj patriote.

I, na margini jednog lista, bješe uočljivo zabilježeno. Ostalo vrlo vidljivo. Napisano: Mora me za ovoliko oposlenog svevišnji  nagradi!  Ne taržim puno. Samo koji santimetar da budem viši.