Kultura

ZAVIČAJNI KLUB ,,BIHOR” MJESTO KOJE SPAJA ISELJENIKE (III)

HAMDIJA RASTODER-PUT OD ZAVIČAJA DO LUKSEMBURGA

Dec 13, 2022 4 Komentara

(15 riječi)

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

 

Očuvanje vlastitog identiteta, jezika, kulture i običaja Bošnjaka predstavićemo kroz prizmu, Zavičajnog kluba ,,Bihor” krot XII Dane Bošnjačke kulture koji su održani 9-10 decembra 2022. godine u Rumelangu. U ovoj kulturnoj razglednici iz Luksemburga zabilježio sam samo jedan dio životnih priča nekih od najistaknutih aktivista samog kluba koji su u Luksemburgu postali značajni privrednici, visoki članovi gradske uprave, ministarstava, političkih partija ali i samog društva. Njihove životne ispovijesti i priče nose sa sobom ljubav i gorčinu, život i borbu, želje i očekivanja, nadu i strah. Poznati po svom aktivnizmu i brojnim humanim akcijama predstavljaju jedno od najupsješnij društva naših iseljenika van svoje matice. Ljubav prema Crnoj Gori, rodnom Bihoru, ali i sjeveru Crne Gore pratila ih je i nosila kroz sve nedaće i oluje različitih istorijskih i životnih razdoblja. Kad god treba oni su tu za sve nas, zato i Crna Gora treba da kroz jak sistem svojih institucija bude njima posvećena na pravi način jer oni to zaslužuju. Izgradili su svojim teškim radom ime i ugled koje je na ponos nama u Crnoj Gori, Luksemburgu ali i čitavoj Evropi.

Hamdija Rastoder čini jedan od dragulja u ZK-Bihor, iskren posvećen skromnog i toplog osmjeha spreman da vas u svakom trenutku sasluša, prenosi nam dio svoje životne priče o djetinstvu, odrastanju rodnom kraju o svemu onom što čini život ovog iseljenika. Hamdija Rastoder se rodio u Radmancima 1965. Godine. Osnovnu školu je završio u Petnjici, srednju u Beranama, nakon koje upisuje Višu Pedagošku u Prištini odsjek fizika-hemija koju uspješno završava. U Prištini je tokom školovanja i boravio a vikende je provodio u svom rodnom selu koje je iznjedrilo brojne prosvjetare. Svoj radni angažman je imao u više preduzeća i privatnih firmi nakon školovanja.

O napuštanju rodne grude kaže: ,,U teškim devedesetim zapravo početkom 1992. Godine bio sam silom prilika mobilisan u TO- Berane, nisam želio da budem ono što nisam.  Rat i ratna dešavanja ostavili su brojne tragove i ožiljke na srcu i duši i to je bio jedan od prelomnih trenutaka da napustim Crnu Goru. Rat, stradanje, progoni Bošnjaka, haos u državi me natjerao da nakon 12 dana provedenih u TO-Berane sa onim akoji nisu željeli ni dobro meni ni mom narodu uzmem svoju porodicu i napustim Crnu Goru. Odlazim u Njemačku kod svog oca koji je tamo radio već pune četri decenije. U Njemačkoj provodim punih pet godina.”

Briga za porodicu njihovo odrastanje i školovanje, sam u tuđini njemu dalekoj i stranoj Hamdija se odlučuje  da Njemačku, zamijeni Luksemburgom koji je u svakom pogledu pružao više šansi. Pa se tako sa porodicom 97/98 seli u ovu državu. U Luksemburgu su ispunili svoje snove i očekivanja. Ma koliko da je često bilo gorko i teško toplina porodičnog doma je ispunjala njihov život. Crna Gora uvjek u mislima ona nit i duh i dah predaka koji mami sve naše iseljenike o svemu tome Rastoder kaže: ,,Odlučio sam da se kroz ZK-Bihor čiji sam jedan od osnivača posvetim makar dijelu naše dijaspore, da njegujemo sve što nas veže za Crnu Goru, Petnjicu, Radmance. Jezik, kultura, običaji, topla ljudska riječ jer zapamtite u tuđoj državi uvjek si stranac. Taj moj rad i veća posvećenost iseljenicima traje u kontinuitetu od 2009. godine od kada sam u dva navrata bio predsjednik ZK-Bihor. Ja uvjek kažem ja u Crnoj Gori ne idem na odmor ja se samo vraćam mojoj kući i rodnoj grudi. Svu moju ljubav prema ognjištima naših predaka prenio sam i na svoju đecu.  Želim da i moja đeca i đeca svih iseljenika sačuvaj svoj maternji autentični jezik da kroz različite drušvene procese i promjene ne budu aimilovani ovdje kao što se to dešavalo drugim zajednicama, kao naprimjer Italijanima koji su prvih 50. godina čuvali svoje korijene nakon čega je nastupila kriza identiteta, međutim ja ne brinem za moju generaciju i moje đece brinem za one naredne koje će doći to je proces koji moramo izbjeći i na čemu moramo svi zajednički da uložimo i snage i napora kako bi uspjeli. Na Balkanu imamo danas nažalost krizu identiteta, zato moramo izbjeći sve što nas dijeli a raditi na svemu onome što nas spaja.” 

Rastoder je neumorni neimar koji polako sa Luksemburškim propisima bliži se zasluženoj penziji. Nesumljivo je da će ovaj dragulj Bošnjaka, i dalje raditi za dobrobit zajednice u koju je sebe nesebično utkao. Spoj životne mudrosti i iskustva želio sam da od njega lično čujem šta je to što bi poručio generacijama koje nastaju: ,,Volim mudrosti naših predaka, koji su u nama genetski prenijeli brojne ljudske vrline i vrijednosti. Mladi treba da su složni da se ne odriču onoga čemu pripadaj. Za nas je Luksemburg bio nova kultura, novi običaji. Mi smo dobili sa njima a oni su dobili sa nama. Ma koliko da je mladima u određenim trenucima teško i kada misle da nema izlaza ne smiju da pokleknu još manje da se odaju porocima, moraju biti istrajni ali i uporni da vjeruju da svaki častan rad i djelo kad tad imaju i dobiju svoju cijenu i da će vas društvo nekog prije a nekog kasnije prepoznati kao takvog.”

Završih svoj razgovor sa Hamdijom dok ispijam gutljaj kafe a njega gladam onako iskrenog i sjetnom sa mislima koje plove ka Crnoj Gori, Petnjici i Radmancima. Njegova oštroumnost i odmjerene riječi poštovanje sagovrnika i iskrenost svrstavaju ga među onim posebnim dobrotvorima koji će više govoriti o dobru drugih nego o sebi samom. Ponosan na njega ali i na sve drage iseljenike koji su uvjek uz državu Crnu Goru, iako je moja država u oređenim periodima više bila maćeha nego majka prema Bošnjacima. Tada mi dođe u glavi misao Milana Kundere, češko-francuskog književnika koji je zapisao: ,, Živjeti u tuđini znači kretati se u praznom prostoru visoko iznad zemlje bez zaštitne mreže koja čovjeku osigurava njegova vlastita zemlja, u kojoj ima porodicu, kolege i prijatelje, gdje se lako može sporazumjeti sa svakim na jeziku koji zna iz djetinjstva. ”