Društvo

U Farmacima odali poštu pedeset trojici rodoljuba i partizana koji su tu strijeljani

Slobodarska Crna Gora ni danas nije posteđena grubih nasrtaja na njen suverenitet

Dec 27, 2022 1 Komentara

(15 riječi)

Antifašisti Podgorice, Nikšića i Danilovgrada svakog 27. decembra okupe se u Farmacima da odaju poštu pedeset trojici rodoljuba i partizana koji su tu strijeljani 1943. godine. Svako od njih ima svoju tužnu priču. Zajedničko im je što su bili Crnogorci, što oni i članovi njihovih porodica nijesu voljeli okupatore i njihove saradnike i što su ih četnici uhvatili i servilno predali neprijatelju, a oni ih utamničili u Jusovaču, a odatle odveli na Farmake za strijeljanje.

- Na ovom mjestu je, prije 79 godina, njemački okupator uz pomoć domaćih izdajnika strijeljao 53 rodoljuba iz Podgorice, Nikšića, Danilovgrada i Zete. Pored aktivista NOB-a, 17 teških ranjenika sa Sutjeske, 10-tak učesnika zasjedanja ZAVNO CG i Boke iz Kolašina, stradali su i nevino, prethodnog dana uhapšeni starci, žene i djeca, bez suđenja i utvrđivanja njihove krivice, po spisku koji su okupatoru pripremili četnici. Životom su platili što su pripadali ovoj zemlji, što su je voljeli i što su željeli njenu slobodu. Znali su da okupator neće imati milosti, ali ih ništa nije ustrašilo. Noć uoči strijeljanja u podgoričkoj Jusovači se igralo i pjevalo, na koji način se ispoljavao bunt prema neprijatelju. Od Jusovače i od Nikšića do Farmaka orila se pjesma, sve dok posljednji rodoljub nije pao. Nesvakidašnji i do tada neviđen prizor i pred kojim je i neprijatelj na momenat zastao. Klicalo se slobodi, KPJ, NOB - kazao je Milojica Dakić, član predsjedništva SUBNOR-a i antifašista Crne Gore.

Podsjeća da o herojskom držanju svjedoči postupak Marka Lučića junaka koji je u Pljevaljskoj bitci izgubio nogu. Nakon kratkog rodoljubivog govora poveo je kolo u zatvorskom dvorištu koje su okupatorski vojnici brzo razbili.

- Rame uz rame sa muškarcima stajale su i crnogorske heroine.Podgoričanka Olga Pejanović, mlada supruga i majka, uputila je pismo svojim ukućanima, što govori o visokom moralu i patriotizmu generacije koja se borila za slobodu. Nikšićanka Anđa Vukajlović uspjela je da u stroju otpisanih zamijeni svoga sina Ljuba, a mlađem, osmogodišnjem sinu Slobu je noć uoči strijeljanja od svojih čarapa isplela džemper koji mu je s prstenom i pismom uputila. Pošiljka nikad nije uručena. Đurđa Đuka Milatović priskočila je svome suprugu Milosavu koji je izdvojen za strijeljane govoreći: "Ovako smo stajali na vjenčanju, ovako ćemo i da umremo" - kazao je Dakić.

Istakao je da su svijetli primjeri hrabrosti 53 nevino strijeljanih na ovom mjestu obavezuju da se vječno pamte njihove žrtve i da se generacije njima ponose.

- Njihovo hrabro i dostojanstveno držanje najbolji je primjer kako se voli i brani sloboda. Drugarice i drugovi, ovdje strijeljani rodoljubi su položili svoje živote u opštenarodnoj borbi naroda Crne Gore za pravdu i slobodu. Slobodarska Crna Gora ni danas nije posteđena grubih nasrtaja na njen suverenitet, njen multinnacionalni i multivjerski sklad. Ozbiljno se atakuje na dostignuća veličanstvenog referenduma 21. maja  2006. godine. Uvjereni smo da u CG ima znanja, mudrosti i volje da se, ne samo sačuvaju već i unaprijede najveća dostignuća  koja je ova država ostvarila. SUBNORA CG je, u svojim programskim ciljevima, dosljedno opredijeljen očuvanju, unapređenju i zaštiti civilizacijskih dostignuća jedine nam domovine CG, njene suverenosti, evroatlanskog puta,  nacionalnih i vjerskih različitosti i antifašizma na kojem se temelji njena državnost. Neka je vječna Crna Gora - poručio je Dakić.

Među njima imaju i dvije interesantne priče.

Prva priča

Učitelj Milosav Milatović i njegova supruga Đurđa imali su devetoro đece, pet sinova i četiri šćeri. U čvrstoj zajednici vaspitavali su ih na principima slobodarske etike, pravdoljubivosti i uzajamne solidarnosti. Sa cijelom porodicom svrstali su se u NOP 1941. godine. Uzaludni su bili napori domaćih sluga okupatora da ih otrgnu od Narodnooslobodilačke borbe i da skrše njihovu moralnu snagu. Zato su često bili zatvarani i zlostavljani.

Našli su se i 27. decembra 1943. godine u zloglasnoj Jusovači, kad su Njemci i domaći izrodi izveli Milosava u grupu za strijeljanje. Đuka, ova hrabra nikšićka heroina, jurnula je iz ženskog stroja ka grupi osuđenika, uzela pod ruku svog supruga i viknula je: „Ovako smo stajali na vjenčanju, ovako ćemo i umrijeti“. Nekoliko trenutaka poslije toga plotuni na Farmacima pokosili su ih zajedno, sa grupom boraca i rodoljuba.

Sin Milorad Miko poginuo je u borbi protiv Njemaca na padinama Bitovnje, a sin Miljo je u Nikšiću, zajedno sa Gigom Cerovićem, likvidirao zloglasnog krvoloka, predratnog policajca i vjernog slugu okupatora Košaka, na veliko zadovoljstvo slobodarskih Nikšićana.

Sin Veljko, istaknuti revolucionar, rukovodilac i političar, proglašen je za narodnog heroja Jugoslavije. Prije rata Veljko je odbio stipendiju Milana Stojadinovića riječima: „Ne želim da preko te stipendije postanem podanik režima protiv koga se borim“, svjestan da njegovi roditelji ne mogu pomoći školovanje četiri brata i četiri sestre.

Druga priča

Radule Radulović iz Tunjeva je svoju porodicu šćeri Maru, Radušu i sina Sima učio da su domovina i sloboda svetinje koje se moraju čuvati kao zenica oka. Cijela porodica je vjekovima krvarila po svim ratištima Crne Gore. Šćer Mara je pripadala naprednom omladinskom pokretu kao član SKOJ-a od 1942. godine. Simo je član SKOJ-a od 1941. godine i član Pješivačkog partizanskog bataljona u sastavu Donjopješivačke čete zajedno sa sestrom Radušom i ocem Radulom. Formiranjem V proleterske brigade postaje njen član i ističe se hrabrošću i drugarstvom, a član KPJ je od 1942. godine.

Poslije krvave bitke na Sutjesci vraća se ranjen u Tunjevo gdje ga Mara vida i pazi u pećini iznad kuće. Četnici su ih otkrili, uhvatili i predali neprijateljima u Jusovači. I ako nije bila prozvana za strijeljanje Mara je uhvatila prozvanog brata Sima za ruku, zagrlila ga i stala pred cijevi mrskih neprijatelja. Skupa su imali svega 38 godina.

Plotuni na Farmacima su odlijegali Podgoricom, a pjesma iz zloglasne Jusovače još se čula a pjevala se i uoči strijeljanja. Pjevali su poniženi i uvrijeđeni zatočenici patriotske i partizanske pjesme.

Sestra Raduša i otac Radule dočekali su slobodu koju su skupo platili sa partizanskim spomenicama 1941–1945. na grudima.

Stanovnici Tunjeva sopstvenim sredstvima podigli su Dom i dali mu naziv „Simo i Mara“ u znak sjećanja na ovo dvoje mladih koji su priložili svoje živote na oltar slobode.

Primjeri porodica Milatović i Radulović, odnosno Đuke i Mare su za pjesmu stvoreni.

Put heroina

Ovo su ljudske drame po ugledu na antičke tragedije, čak i jače i spadaju u najsvjetlije primjere čojstva i junaštva. Čestite i požrtvovane crnogorske heroine koje dobrovoljno idu u smrt, žena sa mužem, sestra sa bratom.

 

Prkosile su dželatima, kao Joka Baletić na strijeljanju ispod Trebjese 1942. godine kao i mnoge druge i drugi na Farmacima, Cetinju, Baru, Kapinom Polju i mnogim gubilištima. Mrski zlotvori mislili su da zastraše slobodarski crnogorski narod, da slome partizanski pokret od dalje borbe.

Međutim, ne samo da nijesu zastrašili slobodarski narod, nego se poslije ovako stravičnih odmazda partizanski put do slobode sve više razbuktavao i doveo do konačnog oslobođenja Jugoslavije.

Sve ove Crnogorke: Đuka, Mara, Joka, Vukica, Dara, Draginja, Aleksandra… i brojne druge, svijetli su primjeri kako se časno, hrabro i dostojanstveno koračalo i korača kroz život, uprkos svim teškoćama i izazovima i zato ih Crnogorci cijene i poštuju.  N.K,