Dokolica

Goran Sekulović: Četrdeset godina od smrti Radovana Zogovića (1907-1986)

Radovan Zogović ili: ''Da umrem mlad, da ruke ne skrstim čak ni mrtav’ (V)

Apr 21, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

U jednom trenu Zogović je naglo i odsudno duhovno odrastao spoznavši sve što je trebao, mogao i htio, i što je najvažnije – spoznavši što ne treba, što ne smije i što nikako ne može i neće prihvatiti i biti, a to je ''lako'' mogao odlučiti kada je vidio kako srpski žandarmi pljuju, mrcvare i šutiraju odranije neljudski izmučena, iznemogla i izranjavana tijela već mrtvih komita. Bila je to inicijalna kapisla rođenja budućeg sudbinskog odnosa ne samo prema Crnoj Gori i patnjama i stradanjima i viteškim pobjedama Crnogoraca, već i prema patnji i nepravdi uopšte, prema univerzalnim vrijednostima duha, dobra, istine, slobode i pravde i najdublje ljudske potrebe neizostavne borbe za njihovu pobjedu i za njihovo oživotvorenje u čitavom čovječanstvu. Ta scena koja je imala nesumnjivo dramatični naboj i očigledni istorijski čas i nadasve ogromnu i nezamjenljivu vaspitnu i obrazovnu funkciju u jednom malom-velikom detalju, morala je i imala je za Zogovića sudbinski i proročki karakter i biće!

 

 

 

Još jedna besmrtnost nepokornosti i slobodarstva došla je Zogoviću – ona od oca. U pjesmi ''Dvije balade'' pjesnik se śeća svog đetinjstva, svog oca, oca-kosca, oca-guslara.[1] ''Tu si i kosiš. Svakim zamahom govoriš: I ne štedi/sebe! Štediš li – onda svoje. Kosiš li – onda kosi!/I kosu, zatim, otkivaš, nalakćen, i kosa odzvanja prema peti,/a k vrhu zvekće ko puna boca, sva u rosi,//Kosa i sunce. Ti ređaš, naslažeš otkose uz otkose,/u strani – koso, u blažoj – pravo, u ravni – ravno slažeš./I ja sam tako, na tablici, ređao uspravne, ravne, kose-/one prve, od kojih si ti neponovljivo bio blažen...//Kosa i otkos. On seže kroz sav moj život – iz djetinjstva../Glasom ovih koji ga nemaju, al' nečem ne mogu da odole/(Okupacija, internacije u smrt, potjere i ubijstva!),/ti tužiš uz zamah: 'Kuda si mi uletio, siv sokole?'' (Pjesma ''Dvije balade'')

Pjesnik se śeća oca i prošlih dana već ''sijed, s iskustvom i mišlju od kojih i same kosti stare'', od kojih je opor, gorak, ''obesužen''. No, uprkos protoku vremena čovjeku nenaklonjenom i otuđenom, ili baš zbog toga!, pjesnik ne gubi śećanje na zlatno doba njegovih formativnih godina: ''Svud si. I baš tu – alat za sjutra ostavljaš ispod međa,/i iskrsnućeš, kašnuvši – ja te čekam: što dalje, to sve jače./I suza, odnekud iznutra, sužava skrutnutu račvu vjeđa.-/Zar ću, obesužen, opor, još jednom da zaplačem?'' (Pjesma ''Dvije balade'')

''Kopita. Hajke, Robovanje''

Besmrtnost nepokornosti i slobodarstva osobito se silno uhljebila i užljebila kod Zogovića u najranijem đetinjstvu preko očevog guslanja i pjevanja crnogorskih epskih hajdučkih pjesama.[2] ''... I ti si tu – sio si na niski tronožac da zaguslaš ... Prsti! – Oštro, pa dublje – čak gusle drvene uši čulje!/Kopita. Hajke, Robovanje. Trag se poznaje. Trag te hvata.../Ali dozivaj – samštinom iskonskom dolazi namjesnik zakapuljen.-/Hajduku loži za hajduke oštreno kolje. Budi jatak!//Guslar budi! – Dugo je, duboko u prostoru i vremenu korijenje/plemena: čupaju, sijeku – čovjeku korijena ne iščupa!/I opet – vjetar. Onaj što skida i raznosi čaure sa sjemenjem.-/Ali to nijesu ti zvuci. – Dah i prizvuk svega skupa!'' (Pjesma ''Dvije balade'')[3]

Da, ''dugo je, duboko u prostoru i vremenu korijenje plemena'', toliko da se ''čovjeku korijena ne iščupa!'' I čovjek nije sam, iako je često sam, barem se neljudi trude i rade da izoluju ljude i da čovjek bude sam, jer je kao takav slab i nezaštićen i ''slobodan'' da se eksploatiše, unizuje, zatvara, muči, obesmišljava, onedostojava, ubija i u tijelu i u duhu...[4] Zato se Zogović pita koja je formula ne biti sam, kako dospjeti do ideala zajedničke, združene borbe i vitalnosti za pobjedu pravde, istine i slobode za sve? Pitanje je to alfa i omega za Zogovića, početak je i kraj to njegovog i životnog i pjesničkog bića. Kako biti ne-sam iako si sam – kada iako si kao, dakle, pojedinac (a pojedinci tvore svijet) ''samotan pa ipak ne sam'' (Kampanela). Odgovor je Zogovića ''jednostavan'', ''običan'' i ''prost'': ne možeš a ne biti sam ako nijesi spreman da i kožom i kostima, svojim vlastitim, svojim najunutarnjijim životnim i stvaralačkim damarima i impulsima ośetiš svu najdublju i najtragičniju bol bilo koga, odnosno svakog drugog čovjeka na bilo kojem šaru i dijelu ne samo Planete-Zemlje već i vaskolike vasione koja je postala čovjekov dom zahvaljujući čudesnom i gotovo nevjerovatnom tehnološkom napretku i kosmičkim letovima.

''Da mi Rur i Šangaj budu što Podgorica ili Plevlja''

 

U pjesmi ''Prilog definiciji komunizma'' Zogović pjeva: ''Sabravši sjaj svega liva, svih ljudskih očiju zažarenih svetom mukom/stvaranja, sve čime odzrakuje svako novorođeno tvoje more,-/ti baci u svemir još jedno svjetilo; reče i bi – jutro drugo,/i mene, da ga gledam, još jednom uspravi – glavu gore!//... To bi kad reče: ne budi, u česti ljudskoj, osamljenošću parnjak panju;/nek dlanove tvoje, pod pogledom ljudi, ne grize mlaki ocat./Kad reče: ne budi od onih koji (ni orači ni sijači) zuje ko tikve na oranju;/kad mi u znancu obrete druga, u ocu rođenom vrati oca.//Kad me, iz samice sebe, osjećanjem i mišlju, izvede u beskrajnost/klase – da mi Rur i Šangaj budu što Podgorica ili Plevlja;/kad onako izbavi Čeljuskince – o sveta, uzbudljiva solidarnost!-/i, prateći 'Polus', noćima ne zaspa: Ovdje zemlja, ovdje zemlja.//I danas, kao na početku, na novom početku, još jednom: Glavu gore!/I svijetli Zemlji odzrak očiju tvojih, i mora, i metala./I ja, čovjek, - jesam li klonuo, okorio, - skidam kore/i, svijetlu okrenut, još jednom blistam oštricom - tebi hvala!//Tebi hvala što tvoje svijetleće, premudre brze sonde/prodiru u svemir, i bilježe, i Zemlji nestrpljivoj šalju nalaz./Hvala što one rade, što po elipsama i parabolama svojim brode/i dok ja spavam; što i u snu mome putuju – tebi hvala!... Hvala što kći moja počinje svoj rječnik riječju, i previše/za oca novom; hvala što se s tom iskrom i uspava i probudi./Hvala što joj, u mnoga jutra i buđenja, - referišem/o pulsu kosmonauta, o broju udisaja u minuti.../Hvala što već, na samom Mjesecu, između kratera i kanala,/ima nešto moje, pa moram, svaki put, mjesec da iščekam i da vidim./Hvala što je podvig tvoj – i podvig i početak. Hvala, hvala/za sve što si bio! Triput za ono što ćeš biti!''