Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

            Izuzetnog, tihog i skromnog Džeka Skenderovića, sam upoznao na XII Danima bošnjačke kulture u Luksemburgu. Ličio mi je na one stare Bihorce, koje je Ćamil Sijarić opisivao u svojim knjigama. Predan, posvećen prijateljima i gostima nosi u sebi duh onih gorštaka koji će vas uvijek susresti sa toplim osmjehom, pažnjom i gostoprimstvom. Božji poslanik Muhammed a.s. jednom je rekao: ,,Dobrota je znak vjere i ko god nema dobrote nema ni vjere.” Džeko Skenderović odrastao na vrlinama i moralnim postulatima svojih predaka itekako je posvećen dobrim djelima. I zaista u tom mom kratkom boravku u Luksemburgu, imao sam tu čast a mogu reći i privilegiju da upoznam ovakve gorostase plemenitosti i humanosti.

Džeko Skenedrović se rodio 1964. godine u Trpezima. Osnovnu školu je završio u Tpezima. Srednju školu je učio u Rožajama. U Trpezima su Husein i Emira Skenderović njegovi roditelji bavili poljoprivredom da bi othranili, školovali i vaspitali svoju djecu.  Džekov otac Husein je bio veliki radnik pored posla na svom posjedu trudio se da dodatno radi. Pa je shodno ondašnjim prilikama često bio i terenski radnik koji je boravio u drugim krajevima kako bi dodatno zaradio. Skenderović o svom djetinjstvu i odrastanju kaže sljedeće: ,,Radio sam i pomagao svojim roditeljima u svim seoskim poslovima još od najranije mladosti. Najviše sam o svim poljskim radovima naučio uz svog deda Haćima koji je bio ugledni domaćin koji je znao zbog obima posla da angažuje i druge radnike na našim posjedima. Kosio sam orao, sijao, brao drva ništa mi nije bilo teško, uvijek sa nadom u novo i bolje sjutra. Bihorci su jako pomagali jedni drugima koliko se moglo najviše na mobama.  Kao vrlo mlad doživio sam svu ljepotu ali i gorčinu života pa sam se trudio da i sam doprinesem koliko god sam mogao. Radio jsam povremeno na različitim poslovima u Sloveniji i u ciglani koja je bila u Beranama. Ispunjao sam normu u ciglanu prije mnogih ali ja nisam dobio državni posao i to je bilo za mene veliko razočarenje. Međutim već tada sam vidio da moji Bihorci koji odu u inostrantvo imaju i bolji standard i bolje zarade i o tome sam često razmišljao.”

Kako to često biva životni točak se okrene više puta i donese i mnogobrojne radosti. Džeko Skenderović se oženio  sa 17 godina a supruga Esma je imala samo 16 godina po rodu je Osmanović iz Kalice susjednog sela. Njihov zajednički dosadašnji život predstavlja jednu od mnogbrojnih priča naših iseljenika. Zapravo, Skenderović ne voli taj izraz (iseljenik) on kaže: ,,Ja sam ovdje samo na privremenom radu. Ja pripadam sunčanim bregovima i rosnim jutrima mog Bihora i sve moje je tamo od kuće, posjeda, rođaka, običaja, jezika i mezara mojih predaka. I koliko god da sam ovamo prisutan ja sam i rodom i domom Bihorac iz Trpeza a zar mogu nešto drugo biti? To je moja odrednica moja najljepša misao sa kojom zaspem i sa kojom se budim.  ”

            Kao vrlo mlad čovjek Džeko dobija dva sina  Hasim i Seid, i ćerku Muamera a Luksemburgu su se rodile ćerke bliznakinje, Dženeta i Džejla. Intresantno je da se mlađi sin Seid rodio na dan njegovog  odlaska u vojsku. Nakon odsluženja vojnog roka Džeko je bio svjestan svoje uloge i brige za svoju porodicu pa o tome kaže sljedeće: ,,Bio sam bez posla i kao odgovoran roditelj sam se morao potruditi da svojoj porodici obezbijedim bolju egzistenciju. U Luksemburgu je već bio određeni broj ljudi iz Trpeza, koji su odlučili da mi pomognu da nađem posao i odlazim sam za Luksemburg 13. januara. 1979. godine. Rastanak od porodice mi je veoma teško pao. Tuđa zemlja drugi narod nisam znao jezik ali sam bio duboko svjestan da se moram boriti. Luksemburg mi se na samim počecima nije dopadao. Luksemurg je tek bio počeo da se razvija kao ozbiljna država i bili su na tom nekom (razvojnom) nivou daleko ispod ondašnje naše države. Nisam poznavao jezik i to je bio svojevrsni hendikep prvi posao sam dobio u Rumelanžu u građevinskoj firmi. Radio sam na majstorskim poslovima zidara imao sam sreću da sam neke stvari naučio od mog oca. Sa vremenom sam sticao sve više iskustva i dodjeljivani su mi sve više preciznji poslovi. Svake subote smo išli na poseban kurs o trošku firme đe smo usavršavali naš zanat i inovativne metode u građevinarstvu. Supruga i djeca su bila sa mojim roditeljima koji su bili veoma vezani za njih. Do početka kriznih i lomnih devedestih godina u Crnoj Gori moja porodica je bila u Trpezima a onda 1990/1991 dolaze da mi se pridruže u Luksemburgu.”

Porodica sa sobom nosi brojne radosti ma koliko da je Džeku bilo teško dok je bio sam u tuđini uvijek je razmišljao o svojoj porodici a o svemu kaže: ,,Dolaskom u Luksemburg djeca su se odmah upisala u školu a prošli su kurs luksemburškog jezika i nastavili školovanje. Škola znači napredak znači razvoj i uspjeh ne samo naše već svake iseljeničle porodice odnosno porodice na privremenom radu.  Moja djeca su završila srednje škole. Sinovi su oženjeni i ćerke su udate imam 12 unučadi oni su naša zajednička radost. Imaju svoje kuće i stanove ovdje i vrlo su uspješni u svojim poslovima. Moja djeca i unučad ovdje imaju sigurnu budućnost često dolaze u Crnu Goru tokom godišnjih odmora i raspusta. Mlađe generacije moje porodice to jest unučad govore kako bi oni rekli (naškim) maternjim jezikom u kući jedino tako razgovaramo zapravo to je jedan od načina da sačuvamo naš identitet. ”

Rodni kraj svakom čovjeku predstavlja nešto za čem je duboko vezan kao što se drvo veže korijenom za tlo na kom raste.  O rodnom kraju, mladima, i asimilaciji Skenderović kaže: ,,Nostalgija je sa godinama sve veća prema rodnom kraju, rado bih se sjutra vratio. Prošle godine sam proveo četri mjeseca u rodnom kraju. Rodni kraj je mjesto koje ne možete nikada zaboraviti i izbrisati. U Trpezima bih se vratio po sve da nisam toliko vezan za porodicu koja mi puno znači u životu. Kda odlazim za Bihor prate me: enrgija, volja i elan čak tokom vožnje nemam ni minut predaha  ili sna samo da što prije stignjem.  Dok je povratak sasvim druga priča osjeća se i tuga i sjeta. Borio sam se za Crnu Goru, borio svim srcem i dan danas se borim. Uvijek sam znao ko sam što sam i kome pripadam. Sandžak je najljepša riječ koja nas sve zajedno veže i davala nam je snagu kroz brojne istorijske procese i često nepravedne sudbine.  Svi po malo brinemo za sve buduće generacije da ih sačuvamo od asimilacije tu treba da bude dobro osmišljen program naših iseljenika kako onaj koji je vezan za jezik tako i za religiju i jezik. Ne smijemo dozvoliti kao što se dešavalo drugim zajednicama da izgubimo svoje ime, prezime, vjeru i jezik. ”

Zavičajni klub-,,Bihor” predstavlja jedno od najljepših mjesta naših iseljenika. To je mjesto đe se slivaju sve one emocije satkane u dalekim tuđinama. Tu su svi oni dragi ljudi ne samo iz Bihora već i iz čitave Crne Gore. Zaista želim da se moja država Crna Gora u pravom smislu riječi se posveti njima posebno Uprava za dijasporu. O svom aktivizmu u ZK-Bihor Skenderović kaže: ,,U samom klubu sam aktivan punih desetak godina. On je mjesto okupljanja svih naših iseljenika i dijaspore. Krasi nas humanistička crta, počeci nisu bili jaki ali smo uvijek istrajali. Mnogobrojnim akcijama humanog karaktera dali smo puni doprinos svim građanima Crne Gore bez obzira na vjeru, religiju, ime i godine. Zavičajni klub-,,Bihor” je jedan od najboljih klubova u Evropi sa najvećim brojem članova i članstvom. Veoma je važno da mladi ljudi budu uključeni u aktivnosti ZK-,,Bihor” trudimo se da im pružimo svu podršku ali i imamo želju da nastave našim stopama što se tiče okupljanja, humanosti i čuvanja svojih korijena ali i da se više uključe u našim aktivnostima. Mladi ljudi i jesu progresivni nosioci brojnih lijepih ideja. Imamo mlade u svim segmentima i sferama društva koji se nalaze na visokim pozicijama i daju doprinos. Za razliku od nas koji smo na samim našim počecima prihvatali najteže i najgore poslove naša djeca biraju poslove na kojima će raditi. Mi smo bili ti neimari koji smo iskrčili te trnovite puteve a dolazili smo sa jednim omanjim koferom ili malom torbom to nam je bila tada jedina imovina. Kada ispričam priče našoj unučadi njima bude to sve neobično. Mladima bih poručio da se obrazuju i da maksimalno napreduju u životu da se edukuju. Najviše bih volio da svako živi tamo đe je rođen jer kratka je (materijalna) sreća a velika je nostalgija za mjestom đe ste prvi put otvorili oči.”

Na samom kraju ovog prijatnog razgovora sjetih se romana australijskog pisca Ričard Flangana (1961). ,,Uskim putom duboko na sjever” koji je opisao ljudske sudbine kroz prizmu borbe za život. Zato nek i ova moja priča bude svjedok jednog vremena i borbe jednog u nizu časnih Bihoraca čije ime na arapskom znači: plemenit, darežljiv i velikodušan. On zaista i jeste takav sa svim svojim vrlinama.