Ovih dana pažnju je javnosti zaokupila činjenica da su crnogorski ministri Kovač i Damjanović prisustvovali proslavi neustavnoga Dana Republike Srpske. Na stranu to što Kovač veli da je bio u svojstvu ministra, a Damjanović da je bio u lično ime  – mjesto koje im je dodijelio protokol te proslave genocida nad Bošnjacima govori da su onđe predstavljali zvaničnu Crnu Goru. To mjesto nijesu mogli dobiti ni neki poslanici crnogorskoga parlamenta koji su ga svojim javnim djelovanjem svakako zamiritali. Kao što to mjesto vjerovatno nije zapadalo ni Kovača i Damjanovića dok ih – baš zato što su baštinici ideologije koja je proizvela genocid – Abazović nije imenovao za ministre u Vladi Crne Gore. 

I koliko god skaredan bio odlazak crnogorskih ministara na taj četnički pir, koliko god skaredno bilo prisustvo ministara članice NATO-a dodjeljivanju odlikovanja Vladimiru Putinu ili prvosvešteniku religijske organizacije koja je prepoznata kao centar za širenje malignoga ruskog uticaja Balkanom, po skarednosti se ni jedno ni drugo ne mogu mjeriti s Abazovićevom relativizacijom genocida u samoj Srebrenici. 

No dok se ovih dana uveliko komentariše Kovačeva i Damjanovićeva ekskurzija, kao da se zaboravlja da je potpredśednik Vlade koju su ta dvojica predstavljala kod Dodika zapravo predśednik Bošnjačke partije Ervin Ibrahimović. 

Pitanje nije hoće li Abazović smijeniti Kovača i Damjanovića zato što su bajagi mimo ovlašćenja narušili dobre odnose CG i BiH, što su se narugali žrtvama genocida, što su postupili protivno politici NATO saveza čiji je Crna Gora član. Pitanje je što to još treba da učini Dritan Abazović da bi lideri Bošnjačke partije odlučili da neće učestvovati u daljemu Vučićevu poduhvatu u Crnoj Gori. 

Hoće li potpredśednik Vlade inicirati smjenu ministara i svoj dalji ostanak u Vladi usloviti tom smjenom? Ili će se u cilju „zaštite interesa građana“ i dalje držati svoje trpeće uloge potpredśednika Vučićeve Vlade Crne Gore? Ako je Ervin Ibrahimović i dalje stava da se neće spoticati preko Srebrenice, kako je to lani saopštio, onda Vladimir Leposavić zbilja može zadovoljno iza očiju javnosti pjevušiti „Veseli se, srpski rode“.

Sudeći po snimku iz jedne tuške kafane, dok leposavići budu pjevali, imaće ko igrati. I tri prsta dizati. Javnost je prvo obmanuta da je ta „muzička numera“ snimljena u Medresi, a onda kao da je odahnula nakon demantija u kojemu se objašnjava da nije riječ o medresi u Milješu no o proslavi KUD-a „Ramadan Šarkić“ u Tuzima te kako je ta izvedba tendenciozno dekontekstualizovana jer se u okviru toga KUD-a promoviše multikultura i sl. Tim gore po izvedbu jer je izvedena onđe đe ni Pavle Đurišić nije mogao nogom stupiti. Ranjen je kad je pokušao preći Cijevnu kako bi izvidio mogućnosti odstupnice preko Albanije. 

Ranjen je od strane onih koji su tada zbilja promovisali suživot i multikulturu, koji su spašavali zarobljene Zećane iz fašističkih logora i spriječili odmazdu nad pravoslavnim stanovnicima ondašnjih Tuza. Jedan od onih koji se ugradio u tu slobodarsku borbu jeste i Ramadan Šarkić, strijeljan od strane fašista kod Kuća Rakića. 

Zato je pjevanija velikosrpskih ekspanzionističkih pjesama u kojima se srpski barjak vije od Prizrena do Rumije skrnavljenje te multikulture i suživota. Zato je KUD „Ramadan Šarkić“ posljednje mjesto za izvedbu te pjesme. Ne zato što je srpska, no zato što je velikosrpska. 

Kako je to lani – povodom pokušaja pjevanja te iste pjesme na Vladičinoj bašti ispred Cetinjskoga manastrira – zapisao istoričar Boban Batrićević: „Ni Prizren ni Rumija nijesu u Srbiji! Ni Prizren ni Rumija nijesu srpski danas. Ako se na mapi lenjirom povuče prava linija između Prizrena i Rumije, ona prelazi preko śeverne Albanije, tačno preko Skadra! Dakle, ova pjesma jasno implicira na 'srpski prostor' te poziva pastvu da zavijori srpske barjake na teritorijama triju ipak nezavisnih država Kosova, Albanije i Crne Gore! Ljude koji su te stihove prihvatili kao himnu teško biste odvratili od rata ako vam je to plan!“ 

Nije dakle to moravac, užičko, vlaško ili kakvo drugo kolo nego himna Vučićeve Velike Srbije ili rekvijem za nesrbe na ovim prostorima. 

Nije toga, ubijeđen sam, bio svjestan umjetnički rukovodilac KUD-a „Ramadan Šarkić“. Vidi se to i iz njegova demantija. On je civilna žrtva politike koju sprovode tzv. suverenisti dok izglasavaju podršku Vladi Dritana Abazovića, politike koju sprovodi Bošnjačka stranka čiji predśednik besprizorno śedi u toj Vladi, politike koja u još uvijek nominalno sekularnoj i građanskoj državi jednoglasno usvaja slavu Grada (kako se nekad kolokvijalno zvao Nikšić), slavu čiji protokol će određivati upravo oni koju su spjevali ekspanzionističku pjesmu o srpskim barjacima od Prizrena do Rumije, politike koju sprovodi Islamska zajednica Crne Gore koja se zori pośetom prve nikšićke kokarde džamiji u nikšićkoj Grudskoj mahali itd.

Da skratim. Nemamo se što ljutiti na Abazovića, Damjanovića, Kovača, Kovačevića i druge leposaviće u crnogorskome političkom životu. Oni rade svoj posao, onako kako im Vučić kaže. Pitanje je što s druge strane rade oni što se deklarativno zalažu za državni interes, za građansko društvo, za multinacionalni sklad i druge brutalno pregažene vrijednosti u potonje tri godine.