Za CdM piše Dušan Pajović

 “Prađede mi je ubijen na dan Podgoričke skupštine jer je bio za nezavisnu Crnu Goru, otac mi je veliki Srbin, a ja sam Crnogorac.” Priča mi drug, dok ja porazno izgovaram više puta ponovljenu – toga niđe nema osim u Crnoj Gori.

Valjda bi ove teme nacije, istorije i isprepletanosti samoidentifikacije bile tema nekog kluba staraca, ali se u ovdje, i u još par zemalja (BiH, Kipar, Katalonija, Kurdistan, Palestina itd.) ljevica, zbog nacionalne opresije, mora aktivno baviti nacijom.

Mislili su ljudi biće letećih auta u budućnosti, da ćemo imati čipove za memoriju, robote da obavljaju sve kućne poslove za nas… Mislili su… A mi smo i dalje zelenaši ili bjelaši, partizani ili četnici, suverenisti ili unionisti…

Nego, ne bojte se: neću upasti u onu čuvenu floskuletinu da se nećemo više dijeliti na te kategorije. Znam da su vrijednosne, a ne nacionalne.

S druge strane, treba mi ono vrijeme kada ili nismo znali ko je koje nacionalnosti ili nas nije bilo briga… Nacija je deskriptivna kategorija, a ne normativna. Odnosno, ne znači da je jedno bolje od drugog.

E pa u slučaju Crne Gore, mnoge instance moći se trude baš da to promijene. Nacija nije izolovan konstrukt, već čitav niz stavova i vrijednosti. Simbolika nacije i nacionalizacija simbola.

Veoma grubom generalizacijom (koja svakako ne obuhvata čitavo stanovništvo): ako si Crnogorac onda si liberalan, ako si Srbin onda si konzervativan. Radi i dvosmjerno. Ako si liberalan onda si Crnogorac, a ako si konzervativan onda Srbin. Nisam siguran šta je prije, kokoška ili jaje, ali nacije su ovdje stvar ideologije, a ne etničnosti.

Građani/ke samo reprodukuju ono što čuju u parlamentu, od njihovih takozvanih predstavnika. Crnogorcima su bitnije socijalne teme, a Srbima finansijske, jer je to narativ tih „reprezenata“. Crnogorci su pro-NATO, pro-LGBTQ+, Jugonostalgičari, a Srbi sve obrnuto. Pa kako drugačije nego jedni u suprotnosti drugih. Manje je važno ko tu kome kontrira.

Ti reprezenti su uspjeli da ogroman dio stanovništva učine konzervativnim, a da dugoročno planiraju da će ovi koji su liberalni vremenom pući i otići u svoj „reaktivni nacionalizam“. Stvarajući plodno tlo za mržnju, podjele i cvjetanje kapitala, ali ne i ljudi.

Uspjeli su oni koji su makar 30 godina pravili plan srpskog sveta. Dok su velikosrpski „intelektualci“ radili na dugogodišnjem projektu svetosavske klerikalizacije stanovništva okolnih zemalja, crnogorska „elita“ je gledala kako da obezbijede sebi što duži opstanak na vlast, da finansijski ušuškaju sebe, svoje porodice i partnere. Svojim narativom obezbijedili su da im se žmuri na korupciju, jer „makar nisu četnici“.

Crnogorci ne trebaju biti neosjetljivi na pitanja korupcije i nepotizma, jer to zahtjevaju parlamentarci. To nisu naši predstavnici. Oni su predstavnici vinograda, stanova, plata i privatnih firmi koje diktiraju diskurs. To je potvrdilo i povlađivanje DPS-a i SD-a da se Nikšiću dodijeli „slava grada“, kao i ostajanje Bošnjačke stranke u sadašnjoj Vladi.

U isto vrijeme, hoće li se više ko sjetit’ da kaže da svetosavci nisu predstavnici Srba? Evo izrastaju generacije i generacije koje vjeruju da ako si Srbin moraš biti anti-EU, negirat’ genocid, biti homofob i nepriznavat’ Crnogorce, te vjerovati u zavjeru da su se sve političke sile urotile protiv Srba i srpskog naroda.

Sve te tzv. vrijednosti političara su (p)ostale samo političko sredstvo za dobijanje poena. Nema tu nikakvih „civilizacijskih razlika“ – samo novac i moć. A narativ je za mase, makar u većini slučajeva.

Ipak, porediti ove dvije strane, je kao porediti granate i jabuke, te ih nikako ne izjednačavam. Pomirenje, kakvo se danas predstavlja, je imperijalistički grant projekat koji u isti koš stavlja žrtvu i dželata. Baš kao što premijer u tehničkom mandatu to čini sa proslavljanjem dana RS i obilježavanjem genocida u Srebrenici.

Zbog svega prethodnog se, drugovi i drugarice, i danas djelimo na četnike i partizane. I ne treba da prestanemo, dijelićemo se sve dok ima četnika. Valjda biramo one koji su oslobađali logoraše iz koncentracionih logora, a ne one koji su ih gradili. Pa svi na istu stranu, nebitno đe su nam bili đedovi, mi nismo naši preci. E, to bi bilo to čuveno „pomirenje“.

Pomirenje mora biti etablirano na vrijednostima: solidarnosti, pravde, suverenosti i egalitarizma. Naš (nikad ispoštovani) Ustav je to prelijepo definisao: građanska, sekularna, ekološka, multietnička država socijalne pravde. Iako se svim silama trude da ih obesmisle, to nisu isprazne fraze, nego suštine. Koncepti koji trebaju ukazivati na opšti društveni konsenzus povodom vrijednosti, češće bivaju neuvažene apstrakcije koje se koriste za političku trgovinu i hegemonizaciju biračkog tijela.

Ali dok se mi, građani i građanke, tih načela pridržavamo, neka se identifikuje ko kako ‘oće, sve dok njegova sloboda izražavanja ne negira drugog. Crna Gora je država svih njenih građana.

Jedino nas dugoročni plan obrazovanja, antifašističkog učenja, jakih institucija i platežne moći može potencijalno pomiriti. Ulazak u Evropsku uniju, te „evropski identitet“ koji bi se pojavio kao nadrađen ostalim identitetima bi takođe uveliko pomogao. Istina, postoje problemi vandržavnih uticaja, prvenstveno Rusije i Srbije, ali od toga nas nikakvi „zapadni partneri“ ne mogu spasiti. Moramo sami očistiti svoje dvorište i nekako uspostaviti suživot. Kad svi građani osjete ovu državu kao svoju, a ne kao leglo za pranje para ili novi velikosrpski projekat, onda će krenuti preporod.

Ili će ona glasna manjina makar ostati bez „argumenata“ zašto je protiv zastave i drugih simbola. Nastaviće prva šubara Nikšića da pjeva „Leleču Turci, kukaju bule“, BIA pjevaljka da mijenja tekst crnogorske himne, a plaćenici da polažu račune Milici Zavetnici. Tu nema priče ni nade. Ono što je važno, i čemu treba da se okrenemo je komuniciranje sa građanima/kama da im više ne daju politički legitimitet. Onda će prethodno pomenuta lica biti samo tamo neki nebitni mrzitelji. A „oni drugi“ neki korupirani neoliberali koje je pregazilo vrijeme.

Sreća u nesreći stoji u tome da ako je išta na ovoj teritoriji promjenjivo, to su onda ideologije i nacije. U privatnom razgovoru, novinar jednog medija koji je izvještavao sa referendumskog slavlja, je tog 21. maja 2006. godine kazao „55 odsto je glasalo DA, a 75 odsto slavi“. To vam je slika i prilika Crne Gore.

Nisu nužno krivi ni ljudi koji su šetali radi odbrane imovine crkve druge države, ni svi oni koji su glasali „NE“ te 2006, nego oni što stoje na čelu kolone i svoje „stado“ vode u provaliju klerofašizma. Računali su oni da će se zbog straha od tog pada, stvoriti i druga strana fašizma, a ako se ne stvori – potrudićete se da je izmisle.

Za sad je izmišljaju. Osim marginalizovanih pojedinaca, Crnogorci/ke trenutno nemaju ni jednu konzervativnu partiju ili etabliranu nacionalističku strukturu, uprkos kvazi-istraživanju BIRN-a.

Ipak, crnogorske političke „elite“ polako upadaju i u tu zamku, te pokušavaju da nekako catch-all principom „peru“ Lovćensku brigadu. Izvadili su je iz naftalina da bi proširili glasačko tijelo na nacionaliste. Crnogorci su u prošlom vijeku sa Lovćenskom brigadom skrenula u fašizam, i nadam se da nikad više neće. Tzv. „suverenističke“ partije su se na sve živo okliznule, valjda neće i na eventualni nacionalizam. Tokom i nakon AB revolucije je DPS „isprobao“, jačao, i reprodukovao velikosrpski nacionalizam, pa dati neće sad upregnut crnogorski.  Samo nemojte to.

No, i sve da DPS ponovo razočara, koliko neki entitet u kojeg nemam(o) očekivanja može da razočara, građanke i građani ne smiju. Izaberite Ljuba Čupića umjesto Sekule Drljevića. Nacionalizmom se ne odgovara na nacionalizam.

Ali reaktivnost i inat su čudne stvari. I ja sam bio anacionalan, pa sam sada Crnogorac. Teško je izaći iz identiteskog blata čak i onda kad si potpuno svjestan njegovog problematičnog uticaja. I eto vidio sam da je usvojen amandman DF-a za popis, gdje će oni koji odgovore na pitanja dobijati zvaničnu kopiju svog izjašnjavanja (vjera, nacija, itd.). Idealan papir koji može da zamijeni potvrdu prisustva litijama, za sljedeći intervju za posao u državnim firmama. A i dok se političke elite ovoliko trude da jačaju kolektivni konstrukt nacionalnosti i istovremeno napadaju druge identitete – nećemo mi niđe. Navikli smo da su svaki izbori posmatrani kao referendum, a sad je vrijeme došlo i na popis. Pa da vas i ja pitam, jer će mnogi kafanski politikanti to sigurno uraditi: „momci, jeste li Srbi ili Crnogorci?“

*Dio teksta je preuzet iz autorovog izlaganja na Cetinjskom forumu 2022.