Na mojim rukama je ispuštio dušu tog kasnog popodneva jula 2006. godine u našoj porodičnoj kući u selu Trešnjevu. Otišao je onaj koga nikada nije napuštio mladalački duh i životni entuzijazam. Toliko je to kod njega bilo izraženo da sam u trenucima zanosa pomišljao da će ga možda i smrt mimoići. Samo par sati prije nego je izdahnuo, možda ni toliko, poslednji put se osmjehnuo na onaj njegov karakterističan, upečatljiv način. Sjedio sam pored njegove samrtničke postelje i ponavljao mu detaljnu priču o referendumskom danu na Cetinju i pobjedi Crne Gore, jer je to želio. Na njegovom umirućem licu iznenada se ukazao osmijeh, trajući nešto duže od treptaja oka, ali meni ipak nije promakao. Moj otac je doživio, dočekao veličanstveni dan pobjede Crne Gore na referendumu o njenoj nezavisnosti. Dan za koji je živio i uložio sebe u ostvarenje tog cilja. Još od one julske zore 1941. godine kada je kao šesnaestogodišnjak s  puškomitraljezom otetim od neprijatelja požurio da se pridruži partizanima. Umro je zadovoljan u slobodnoj Crnoj Gori čiju je svaku stopu volio beskrajnom ljubavlju. Taj munjeviti, još neobjašnjivo živi, patriotski odraz stanja njegove, na vječni počinak odlazeće duše, otisnut na usahlom licu, ostaće mi kao nezaboravni, potonji plamen njegove, do posljednjeg daha neugasle ljubavi prema Crnoj Gori. Ljubavi s njom prosto srasle i srođene, kad čak ni svjesnost o izvjesnom kraju svog životnog puta od koga ga dijeli još jedva čujno, sve kraće i sve prorijeđenije disanje, nije mogla pomutiti ushićenje zbog onoga što je još jednom od mene čuo. Pokazao je na taj način moj pravdoljubivi otac, koja je od njegovih, uopšte čovjekovih ljubavi, za njega bila temelj svih ostalih. Poručio mi je u tim, do dna duše emotivnim trenucima za mene, da je istinska porodična i svaka druga sreća i zadovoljstvo, jedino moguća i prava u nezavisnoj, slobodnoj domovini. Ostavljajući mi baš tu, a ne neku od onih uobičajenih životnih poruka koje na samrtnoj uri očevi obično upućuju svojoj đeci!

I uvijek će mi, neizbježno, njegov od smrti oteti osmjeh tog kasnog ljetnjeg popodneva, vraćati sjećanje na referendumski dan na Cetinju, kada mi se od sreće i zanosa činilo da mogu i da poletim.  I obrnuto, svakako, do sada i mnogo puta potvrđeno u mojim mislima. Jer sama pomisao na veličanstveni dan vraćanja Crne Gore u život, obavezno mi oživi i sliku onog neugaslog plamena na očevom licu.  

Niko, čini mi se, nije poetičnije i neposrednije, jednostavno i sažeto u samo jednoj kratkoj rečenicici, opisao tu njegovu neraskidivu, epsku vezanost za Crnu Goru, kao naš poznati književnik Zuvdija Hodžić. Svoj članak objavljen u dnevnom listu “Pobjeda” nakon njegove smrti, ovaj umjetnik pisane riječi, naslovio je: “Vulević ot Črnie Gori”, koristeći ime njegovog romana: “Makarije ot Črnie Gori.”

Otišao je moj otac kao ispunjen čovjek u svojoj nezavisnoj državi, otisnuvši se u beskrajna prostranstva slobode, koja mu je na ovom svijetu bila često nepravedno uskraćivana. Umijemo mi Crnogorci da budemo takvi prema svojim iskrenim i odanim sinovima.

I uvjeren u besmrtnost Crne Gore uprkos, kako je govorio, brojnim preprekama koje će je na tom putu povremeno pratiti.

(Iz autobiografskog romana: “Život jednog usamljenika”)