Piše: Slavko Mandić

Što bi falilo da Milojko bude kandidat za preśednika države? Pa poslije u Danteovim krugovima što Bog da. A šanse mu nijesu male. Ima Jakova uz sebe. U vremenu izvjesnog animoziteta manjih razmjera prema pravoslavnom svetosavlju, veoma je važno što Spajić ima opšteprihvatljivo ime Milojko, koje miri višedecenijski posvađane. Obje strane su čeznule da se porodi jedan takav i stane na prijesto kao multikombinatorik čije je višeslojno značenje ne samo od nacionalnog, nego i međunarodnog značenja. Jer on je Singapurac, Japanac, Francuz nešto malo, ali u Srbiji nikad, kako sam veli, nije živio. Niti tamo ima nekretnine. Niđe ništa nema. A ove laži koje je o njemu dokazao Nebojša Medojević dokumentovano, sa njim nemaju nikakve veze. Tužiće on Meda, pa će ovaj viđet kako će proć kad je na ovakvu silu udario.

Pa otkud onda Milojku stan u Beogradu na vodi? U zgradi u kojoj je najskuplji kvadrat, koji je nakon Medojevićeve objave pod hitno prepisan na ime njegove nevjenčane žene, sa kojom živi na drugoj adresi? A što da nema? Nabavio odnekud novce, i eto stana. Ljubomoran Medo što ga on nema. A nema ga, veli Spajić, ni Milojko. Može bit da je od njegove nevjenčane. A to nije isto.
Time će se baviti specijalno tužilaštvo. Kao i mogućim krivičnim djelima koje pominje Medojević, počev od nezakonitog zaduživanja države za skoro milijardu sa kamatama kad još nije ni sio na ministarsko mjesto, preko 10 miliona štete prilikom kupovine dva aviona za nacionalnu avio kompaniju i to bez motora, za mogući šverc cigareta, jer je za šefa carine upravo Milojko postavio Rada Miloševića. Mnogo je tu još rečenog čime će se specijalno tužilaštvo zanimati u nastavku ove priče.

No, prije svega, još malo pa će izbori za preśednika države. A Milojko se prijavio. Oće da bude Milo umjesto Mila. Zna on dobro što znači takva pozicija, za koju se trude iz vlasti da dokažu da je protokolarne prirode. A znaju da nije, jer je u pitanju ličnost koja može na njeno čelo samo ako ima kredibilitet i kvalitet koji prihvata međunarodna zajednica po kroju sopstvenih standarda. A ima li sve to što se traži za preśednika naš domaći Milojko? Ako je išta tačno od onoga što Medojević zbori, teško da se takav može kandidovati? Istina, nije mu DIK još potvrdio kandidaturu. Čeka se provjera prebivališta u Srbiji. Iskustvo govori da nije sigurno da će taj dokument iz Srbije stići u Crnu Goru. Kako će se onda rečeno provjeriti, niko živi ne zna. Ali ostaje sumnja. Valjda to nekome nešto znači?

Ako se Milojku ne omogući da trči trku za preśednika, bio bi to politički poraz čovjeka bez javnog pedigrea, koji je u politiku ušao uguran od strane tadašnjeg mitropolita Srpske crkve Rista Radovića, koji je od njega načinio ministra. I to onoga koji je naš novac koristio za sve lične i kolektivne potrebe.

Znajući našu lakomost na novac, Spajić je zadnjih dana ministrovanja, odlučio da narodu podigne platu skoro duplo. Jeste da nije imalo okle, ali koga je to briga. Država će da grca a njegovo ime će se spominjati. I pored inflacije koja je pojela svaki cent, narod kipi od zadovoljstva. Znao je Milojko da mu to građani neće zaboraviti. I nijesu. Pokazali su to podgorički izbori. Dobio je dovoljno da njegova partija bude na čelu opozicije i da mjesto gradonačelnika pripadne njihovom predvodniku Jakovu Milatoviću.
Novu partiju, Jakova i Milojka, podržaće tadašnja opozicija. Uz njih će biti svi iz parlamentarne većine. Ali tada se nije znalo ovo što se zna danas. Ako bude tačno što Medojević zbori, hoće li ruku Spajiću i „Evropi sad“ pružiti Demokrate, URA i SNP,  koje baštine građanski politički koncept? Bili to značila istovremeno i podrška mogućoj kriminalnoj organizaciji, pretočenoj u partiju koja će, ako se dokopa vlasti, po oprobanom receptu nastaviti da uništava Crnu Goru. Ekonomski, politički, ljudski.

Za preśedničkog kandidata prijavio se i lider DF-a Andrija Mandić. Kako on da prođe kad sa njim neće Zapad da sarađuje? Kazali su jasno i objasnili glasno da sa pro ruskim snagama u Crnoj Gori neće da imaju dodirnu tačku.

Još je par kandidata, čije ime ne znači u politici baš ništa, pa bi bilo gubljenje vremena njihovo pominjanje. Ali ima jedno koje se ne može zaobići.

Evo kako ta priča za podršku neprestalno podržanom izgleda:

Joković je razmišljao, istina ne ovih dana nego neđe ranije. Koliko je to uopšte moguće. U susret preśedničkim izborima lider SNP-a, potpreśednik smijenjene Vlade i smijenjeni poljoprivredni ministar, apsolutno je siguran da je najbolji kandidat za sve crnogorske funkcije Miodrag Lekić. Nema boljega ni za jedno mjesto. Figura, elegancija, znanje, zvanje. Sve je tu. Malo je više godina sakupio, ali zar nije i Bajden, pa mu to ne smeta da vodi silnu Ameriku. On, nego ko drugi? I bi ta priča završena. Po drugi put se Ćaki spremao da bude podržan, ali nešto dunu Joku u zadnju uru, da možda ne bi bilo loše da njegova partija, inače bez mandata u Podgorici, ima svoga zasluženog kandidata? A koga bi do lidera vlastite partije, druga Joka. Valjda je on bolji od Lekića. Mlad je u odnosu na njega starijeg i privredno je šijenca. Nema što ne zna. Preporodio bi Crnu Goru a trepneš. A Lekić može da bude odličan savjetnik. Ili ministar poljoprivrede i stočarstva. Još bolje medicine. Imaće mjesta za njega, ne treba da brine.

Ne bi Joko sebe turio da ne mora da misli na državu. Podmetnuće se i žrtvovaće sve svoje resurse. Za državu, nego što. A ona, ako ga se śeti, śeti. On se sam, vjerujemo iz dosadašnjeg vlastitog činjenja, neće zaboraviti.