Za aktuelno.me

Piše: Nebojša Redžić

Dobro je kada se vascijeli civilni sektor u državi digne na noge zbog skandaloznih freski u Rožajama kojima tzv. SPC ponovo sije zlo u multinacionalnim sredinama. Lijepo je kada se građanski aktivisti, borci za pravdu i oni koji se predstavljaju kao savjest društva, složno usprotive brutalnosti Abazovićeve policije prema nedužnim državljanima Albanije.

Ali je dozla boga licemjerno, ogavno i jadno kada zavlada muk onda kada se usred Crne Gore, u “prijestonici” njenog turizma, psuje crnogorska majka i tuku dvojica mladića samo zato što su se, o grijeha, u svojoj državi i pokraj svog mora, veselili uz crnogorske pjesme. Ćute svi – od vlasti do nevladinog sektora – i na skrnavljenje spomenika legendarnom Ljubu Ćupiću, kome je čuveni osmjeh ovih dana ponovo bio jedina odbrana od saradnika okupatora i propagatora tuđih interesa.

Tišina koja boli, nije ništa novo kada su u pitanju uvrede upućene na račun pripadnika najbrojnijeg naroda. Brine ta naviknutost da se Crnogorci, na svojoj zemlji koju su im preci krvlju natopili i ostavili u amanet, brutalno progone, vrijeđaju, kamenuju, posipaju govnima, zasipaju suzavcem i drugim bojnim otrovima – a da javnost i dežurni kritičari svega i svačega, junački i veoma glasno ćute.

Opet će neko reći da “nije trenutak” da se zbog tišine koja vlada kada se dirne u crnogorsko, adresira krivica. Pogotovo ne kolektivna i pogotovo ne prema čitavim narodima koji konstituišu ovu državu. Ali, ako zbog famozne “političke korektnosti” ćute Crnogorci, ako ćute Srbi jer su protagonisti brutalnosti prema ostatku Crne Gore uglavnom iz njihovih redova, ne samo da čudi nego i brine, kada se tim povodom ne oglase predstavnici manje brojnih naroda, onih koji su na državnom nivou dugo činili “tradicionalne partnere” vladajućeg DPS-a. Da se makar glasnu tek toliko da čovjek ne pomisli kako su partneri samo onda kada treba tvoriti vlast, ali ne i kada im se komšije nađu u nevolji.

Činjenica je da su nacionalni Crnogorci, pogotovo kada je politika zapošljavanja u javnom sektoru u pitanju, bili građani drugog reda i u vrijeme DPS-a. Ali, za vakta nove vlasti koja je u naš javni diskurs donijela neki drugačiji, diskriminirajući, gotovo brutalan odnos prema najbrojnijem narodu, nacionalni Crnogorci gotovo da su na svim poljima – ostali na ledini. Sami i nezaštićeni. Sirak tužni bez igđe ikoga.

Ili, kada već počeh sa Njegošem, “da je iđe brata u svijetu, da požali ka da bi pomoga”.

Naviknutost na muk

Freskopis naslikan u unutrašnjosti crkve Ružice u Rožajama zapravo je slika politke, zilotizma, zla i mržnje koju po Crnoj Gori sije tzv.SPC. Otvoreni je to pokazatelj šta predstavnici crkve Srbije misle o svojim komšijama, sugrađanima i narodu sa kojim žive i dijele dobro i zlo. Onako začuđeni i zatečeni reakcijom javnosti, činjenicu da su rožajske Bošnjake predstavili na krajnje uvredljiv način koji duboko vrijeđa njihovu čovječansku i religioznu dimenziju, oni žele objasniti kao “nepromišljenu reakciju kojom se negiraju zločini nad pravoslavnim življem u tom dijelu Crnu Gore koji su istorijski nesporni”.

Reagovali su svi kojima je na srcu samosvojna Crna Gora, rožajskim Bošnjacima i Muslimanima jasno je stavljeno do znanja da imaju podršku zagovornika multivjerske, evropske, crnogorske Crne Gore. Ali, u godinama koje su prethodile, Crnogorcima su devastirani gotovo svi sakralni objekti od strane te iste kleronacističke sekte. Njihov namjesnik za Crnu Goru Dritan Abazović predao je tuđinu na tacni sve naše crkve i manastire, zajedno sa grobnicama naših predaka. Sve to još jednom je ozvaničio krišom, u cik zore, baš kao što to rade previjani lopovi koji pljačkaju nečiju svetinju. Potpisujući kapitulaciju pred Prvoslavom Perićem, ponovo je ukrao već ukradeno.

I tada su svi ćutali. Onih dvadesetak duša okupljenih ispred Vile Gorica u momentu kada nijesu ni znali da je prljavi posao već obavljen, bili su slika i prilika ovovremene Crne Gore u kojoj ama baš niko – osim grupe slobodomislećih aktivista – ne brine crnogorske identitetske brige. Oni koji se pišu kao Crnogorci, ne oglašavaju se zbog već pomenute “političke korektnosti” ili zbog nekog čudnog mazohizma koji im već decenijama šapuće da “nije vrijeme”. Bošnjaci i Albanci vjerovatno su bili vođeni logikom: zašto bismo se mi bunili, kada Crnogorci ćute?!

Elem, tzv. crnogorsko pitanje, ako o tome uopšte više neko i razmišlja, na tananim je nogama, sa temeljima urušenim djelovanjem velikodržavne politike – jedne vidljive i druge prikrivene – nikad podložnije potpunoj devastaciji i gubljenju onih svojstava koji narod čine narodom.

Snom mrtvijem spavaju

Dobro je, dakle, što postoji javnost, organizacije, partije… koji reaguju na događaje poput onoga u Rožajama ili u Sukobinu. Takođe, loše je, neobjašnjivo i gotovo zloslutno kada o napadima na Crnogorce, na otimanje njihove kulture, istorije, sakralnog blaga… zavlada muk.

Nema nikakve sumnje da zajednički neprijatelj suživota i multivjerskog sklada neće mirovati ni u vremenu koje je pred nama. Niko ne zna što je sljedeće i čime će nas “počastiti” Judinim srebrenjacima podmazana bulumenta u mantijama i odorama prikrivenih kleronacističkih snaga oličenih u nekoliko partija koje se predstavljaju kao građanske. Nesporno je da se na čelu tendencija kojima je cilj da Crnu Goru bace na koljena, nalaze tzv. SPC i aktuelna vlast u v.d. mandatu.

Naše institucije snom mrtvijem spavaju, naši akademici ćute, intelektualci su svedeni na sakupljače mrvica sa budžetskog stola, a iskrene patriote neorganizovane i prepuštene sebi. Dok su se borili za prava drugih, Crnogorci su zaboravili na svoja. Dok su branili druge, Crnogorci su izgubili sebe. Ne uzdignu li se, ne probude li se i pozabave sobom, prijeti im nestajanje. Hiljadugodišnja opstojnost na vertikali Duklja – Zeta – Crna Gora, nikada nije bila dovedena u pitanje kao danas. Nedostaje samo još par poteza nalik onima u Rožajama, Sukobinu ili Budvi, pa da stavimo katanac na ono što smo nekada zvali multinacionalnom, evropskom Crnom Gorom, sa vrijednostima kakvima smo se jedno vrijeme dičili.

Danas je Crna Gora u strahu što će joj novo plasirati kler, kome će naše resurse predati izdajnička vlast, što će nam sljedeće uskrasti, čime će nas uniziti… Danas je Dritanova majka u čiju smo odbranu stali svi kada je vrijeđan, samo zato što je albanska, vrednija od crnogorskih majki koje se mogu psovati nekažnjeno i čija se djeca smiju tući pred njihovim očima samo zato što je neki nacista crnogorsku pjesmu u Crnoj Gori – shvatio kao provokaciju.

Aktuelna vlast u v.d. mandatu, sljedbenik je one svijesti koja već stoljeće i po ne skriva mržnju, zavist i komplekse prema Crnoj Gori. Vlast koja nikako da ode iako odavno nema legitimitet, ubijeđena je da će vaskrsnuti poraženu ideju, opravdati Vučićeve milione, dokrajčiti krađu crnogorske istorije, identiteta i sadašnjosti.

Ne isprsi li im se ona organska, iskonska Crna Gora, ne pošaljemo li konačno u istoriju sve one retrogradne ideje i nagone koji bi da joj uzmu dušu, Dritanova majka i ubuduće će biti vrednija od svih crnogorskih. Umjesto da su sve jednako vrijedne.

Vrijeme nam curi. Na horizontu se ne nazire politička organizacija koja bi bila spremna da stane u zaštitu crnogorskog identiteta i naših ekonomskih resursa. Kadra za tako nešto ima, ali ne i finansijera spremnih da u očuvanje hiljadugodišnje države ulože ni par procenata svoga plijena, stečenog dok su tu državu “branili”. Potraje li ovakvo stanje, pitanje je hoće li ona Crna Gora od 21. maja 2006. dočekati narednu godinu. Ili će svi ćutati i kada nam ostanu samo brda u kojima su nekada živjeli Crnogorci?!