Društvo

OSVRT NA ANTOLOGIJU KRATKE PROZE ALBANSKIH PISACA CRNE GORE -SVI NAŠI-

Mar 09, 2023 2 Komentara

(15 riječi)

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

 

            Jedan od najznačajnih projekata JU Centar za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore, predstavlja nedavno objavljenja Antologija kratke proze albanskih pisaca Crne Gore „Svi naši“  (alb. Antologji e prozës së shkurtër e shkrimtarëve shqiptarë në Malin e Zi “Të gjithë tanët”). Istaknuti poslenik kulture Salko Luboder je ovom knjigom ali i drugim izdanjima ustanove na čijem je čelu (CEKUM) u prethodnom periodu postigao izuzetne rezultati i podigao na najveći nivo kulturološku dimenziju ustanove na čijeme je čelu. Ovu izuzetnu knjigu potpisuju u ime izdavača Salko Luboder, urednici izdanja su: Zuvdija Hodžić i Ismet Kalaba, lektori Dimitrov Popović, Sanja Orlandić, recezenti su: Dr Hadži Šabani i  Dr Draško Došljak, grafičko oblikovanje potpisuje Adela Zejnilović.

            Izbor ove izuzetno reprezentativne antologije čine: Redžep Ćosja, Mehmet Kraja, Zuvdija Hodžić, Aslan Biša, Fran Camaj, Anton Gojčaj, Jaho Kolari, Mark Paško Ljucđonaj, Hajro Ulćinaku, Ibrahim Berjaši i Muzafer Čauši. Književnost Albanaca u Crnoj Gori je decenijama za nas bila nepoznanica ili se samo u fragmentarnim pojedinačnim prijevodima bila predstavljenja. Bogastvo i kulturu Albanaca  čine književni dragulji koji krase ovu proznu arabesku sačinjenu od najljepših bisera duboko utkanih u identitet i jezik Albanaca. Ljepota pisane riječi ogleda se u pričama i odlomcima iz romana,  u samoj knjizi su predstavljene priče koje dostojno reprezentuju albanske autore to su često i životne priče koje pokazuju njihovo prozno majstorstvo nastalo između planina i mora, kamena i gora, života i smrti, vatre i vode, odricanja i proklinjanja, djetinjstva i starosti, ljubavi i očaja, uspona i padova. Prozna tradicija Albanaca duboko je utkana u  pisanu književnost savremenog doba. Pratimo tako njene tragove, odjeke,  čitave priče ili pojedine epizode uključene u  strukturu romana i pripovijedaka. Ova antologija je prva koja, bez ikakvih ograničenja pokriva značajan period stvaralaštva Albanaca i njihovog proznog umijeća. Antologija kratke proze albanskih pisaca Crne Gore „Svi naši“ se razlikuje od svih do danas objavljenih knjiga, panorama i antologija koje su prisutne kako kod Albanaca tako i kod drugih naroda. Ona nije ni tematska, ni stranačka, ni motivska, ni generacijska, ni usko vremenski ograničena, ne podliježe bilo kojoj vrsti dogme, zatvorenosti ili paradoksa koji su pratili istorijske tokove i dešavanja. Antologija jednostavno predstavlja spoj tradicionalnog i modernog lijepo uokvirenog i najljepšim zlatarskim nitima predstavljenog djela u koricama ove knjige. Posebnu dragocjenost ove reprezentne antologije čini i to što je ona dvojezična albansko-crnogorska i na taj način dostupna široj čitalačkoj publici. Ovaj osvrt je samo jedan od mogućih putokaza za čitaoce koji žele da dožive punu ljepotu dobre priče, ona predstavlja suštinu i riznicu najznačajnijih albanskih majstora kratke forme.

             Redžep Ćosja (alb. Rexhep Qosja) u svojoj priči ,,Legenda“ (alb.Legjenda) predstavlja slagalicu o Arapinoj jami koja je tako dugo mamila Vajazance da otkriju njene tajne i blaga koje su drevna mitska bića u ovom slučaju aždaje sakrile. Svijet mitova, legendi i drevnih spoznaja ispričanih i prenešenih na prađedovskim ognjištima generacijama onih koji su odrastali. Ova priča u samom nastavku otkriva nam brojne tajne sedam muškaraca koji se odlučuju da riješe njenu mističnost i da iznesu riznicu na rukama oplakujući sudbinu Slajdina. Redžep Ćosja predstavlja pisca koji čini uzvišenu i često nedostižnu figuru sa generacijskim iskustvima pretočenim razmišljanjima iskazanim perom.  Pisac Ćosja neprestano kroti svoju prozu a piščev znoj, gorčina života i traganja ga vode ka ljepoti i uzvišenosti što je evidentno. Ćosja ne preskače detalje i lica svojih junaka uzdiže do mitskog Olimpa dajući im tako na znčaju.

            Hajro Ulćinaku (alb. Hajro Ulqinaku) u svojoj priči ,,Jedrenjakom po Sredozemlju“ (alb. Me velanije nëpër Mesdhe) predstavlja arabesku tipičnu za podneblje Mediterana. Opijenost brodovima, pomorcima, starim ribarima koje simbolišu život mornara kroz sve bure i oluje vremena. Putovanje brodom od Pristana, preko Trsta do Barselone sve ispisano razmišljanima mlađanog Gnecija junaka ove priče, koji opisuje svoje putovanje dok se na kraju priče našao na izložbi starih pomorskih priča i shvatio da je bio u svijetu mašte. Jedna izuzetna priča koja pobuđuje maštu kod svih generacija. Hajro Ulćinaku predstavlja pisca čije su teme mediteranske na tom spoju ulcinjskog kamena đe je kolijevka pomorstva i mjesto nedostižnih pobjeda i dodira predjela, načina života đe se poput bura, sudaraju pokoravanja, pohodi i trgovine, avanture i želje mistične tajne. Zato Ulćinaku kao pisac ima posebnu boju u okvirima mediteranske književne dimenzije.

            Zuvdija Hodžić-Beriša (alb. Zuvdija Hoxhiqi – Berisha) u svojoj priči ,,Neko zove“ (alb. Dikush thërret) predstavljena je tragična sudbina Zajka čiji se život ugasio u viru nakon pada sa konja. Majčina tužna sudbina ophrvana gubitkom sina dok ga nose na tabutu kao kada je bio na konju i zadnji pogled prema kući koji je slutio na nepovratak. Drugi sin Zećo u samrtnom času želi kap meda dok majka traži med po selu u tom trenu sin umire i uvijek se iznova pojavljuje taj glas koji prati majku kao zla sudbina u stradanju njenih sinova. Pored prijekora svoga domaćina majka se moli Alahu da joj sačuva Mirsa, Ragipa i Šućka. Zuvdija Hodžić-Beriša predstavlja jednog od najznačajnih pisaca sa prostora Zapadnog Balkana. Hodžić-Beriša je kao pisac smisaono, stilski, leksički, kompoziciono, spleo ljudske sudbine u čvor, pa je tako iz knjige u knjigu, uvijek nanosio nove neobične ličnosti i tako su upotpunjavali sliku ljudi i običaja u prelomnim vremenima između opstanka i krika života. Prozna personifikacija Hodžić-Beriše je plod višedecenijskog rada i stvaralaštva. I u ovoj antologiji potvrđujuje ono što je već ranije rečeno: pred nama je jedan od najznačajnih savremenih autora. Pisac proznih a često i filozofskih promišljanja prepoznatljivog arhaičnog jezika i stilistike odanosti svom velikom opusu iz koga su potekle mnoge briljantne knjige.

 Aslan Biša (alb. Asllan Bisha) u svojoj potresnoj priči ,,Ženino pismo“ (alb. Letra e nuses) govori o ženi pomorca koja očekuje pismo muža sa dalekih mora dok se preplijeću mirisi juga i soli čekajći svoga Skendera. Pisar vješto bilježi ženine riječi ne razumijevajući sadržaj pisma. Teško je dešifrovati smisao pisma samo je žena znala istinsku poruku. Kapetan će predati pismo Skenderu, neizvjesnot duga dvije godine nakon kojih Skender prima pismo. Nije razumio zagonetnost pisma bila je zamršena kao i duša njegove žene. Skender se sjetio obećanja datog ženi da će obrađivati maslinjake u Valdanosu. Nakon nekog vremena Skender se vraća kući zagrljaj majčin bolan i težak patnja za domom i svim onim što ga veže. Majčino srce nije izdržalo susret sa sinom. Sin u kolijevci je nosio radost. Dok je otac govorio: „Sine moj, ti nećeš postati pomorac, nećeš ubiti svoju majku.“ Oprosti mi Bože, plakao je pomorac kao malo dijete. Mučio se i tražio oproštaj od majke i Boga. Područje mediterana i samog Ulcinja odakle nam dolazi Aslan Biša u njegovim pričama prenosi snažne poruke na toj pjeni od mora. Mora se priznati da je Aslan Biša naporan pripada onim savremenim autorima koji primat dodjeljuje svom mediteranskom pečatu u sopstvenom emotivnom sastavu. Iz takve klime, sa (po)morskim konstrukcijama, rađaju se priče koje daju jaku artikulaciju autorovih (o)sjećanja pa je sasvim jasno zašto povrrmemena melanholija često diktira simbiozu proznih prostora. Autorove priče su fokusirane na prepoznatljivu strukturu.

 Ibrahim Berjaši (alb. Ibrahim Berjashi) u svojoj priči ,,Jezerska sirena“ (alb. Floçka e liqenit) mladi dječak Ilir opijen je susretom sa sirenom opčinjen onim što ona predstavlja. Sirena je ostala da sama čami u na svojim životnim hridima čekajući neke nove mlade u Arbneškoj uvali. Pažnja prema životu prirode u Ibrahimovim tekstovima kombinuje se s pažnjom na radu s riječima, što je posebno važno za priče i knjige namijenjene đeci i mladima. Berjaši  nastavlja stvarati djela za đecu prelazeći sedmu deceniju svoga života. Njegove suptilne i pametne dobre priče nisu o dalekim kraljevstvima i svjetovima - one su o tome da je magija blizu, ona je svuda oko nas pa i u morskim sirenama koje svakoga od nas makar na tren vrate u djetinjstvo. Književnost pisana i  stvorena za đecu šarenolik je i opsežan dio naše savremene kulture. Književnost je u našem životu prisutna od djetinjstva, uz njezinu pomoć postavlja se koncept dobra i zla, formiraju svjetonazori i ideali a to Berjaši itekako dobro razumije i prezentuje.

Fran Camaj (alb. Fran Camaj) u odlomku iz romana ,,Pokajana tobelija“ ,,Ućutkana radost za rođenje sina! “ (alb. Tobelia e penduar – fragment romani, Gëzimi i heshtur për lindjen e djalit!).  U ovom odlomku idilična priča iz seoskog života i običaja jednog vremena prenesena je majstorskom kičicom samog autora. Slikoviti opis porodica jednog vremena je sa životnog platna prenesen na književno. Sakrivene ljubavi i običaji koji su zabranjivali pokazivanje ljubave već njeno vješto prikrivanje kako i sam autor navodi zbog poštovanja moralnih načela i dogmi. Očekivanje novog života u jaslama kao simbolika hrišćanskih vremena i rođenje sina. Radost oca Bardija Ljuke (koji je prije ovog događaja izgubio par djece) neopisiva, pucnji iz pušaka i radost novog života. Rođenje sina značilo je i mušku glavu u odbrani domaćinstva, loze i države. Ukorijenjenost ovog pisca u gorštački ambijent, uz njegove stilske figure i jezik, potvrđuje autentičnost i autohtonost piščevog svijeta. Jednostavno, Fran Cmaj  ispisuje priče sudbine predjela i prostora na kojima je i sam odrastao prenoseći nam dio atmosfere jednog vremena. Fran Camaj je pronašao svoj književni zavičaj, ma koliko on skroman bio ipak njemu i čitaocima po mnogo čemu jedinstven i unikatan.

Mehmet Kraja (alb. Mehmet Kraja) u svojoj priči ,,Car“ (alb. Mbreti) opisuje užase rata i strahota dok je putovao ka caru na koja je nailazio. Slikoviti opis predjela, događaja sa gotovo filmskim scenama svojevrsne apokalipse koja se dešava u granicama carstva. Mržnja i stradanje koje vlada među njimam, sukobi vlastodržaca teške i sumorne slike putnika koji razmišlja da sa stijene od planine okonča svoj život. Dok car to sve sluša i ne pridaje važnost dajući na kraju priče više važnosti psu nego putniku koji opisuje tragove carstva koje se ruši i koje je podijeljeno. Ova priča je izazovna i provokativna sa spekta čitaoca. Ona obuhvata hiljadu stvari u isti mah: bezbroj pejzaža, sukobe nekoliko civilizacija koje se ne slažu. Pripovjedač uranja u najdublje vjekove, susretata se sa mnogim stvarima od kojih su neke mrtve a neke žive, u isti trenutak, to znači uranjati u arhaizam davno prohujalih svjetova i vjekova prezentujući začuđenost pred svim tim događajima gradova. Fernan Brodel je jednom prilikom rekao da je istorija ništa drugo do stalno ispitivanje minulih vremena u ime problema i radoznalosti – pa čak zabrinutosti i strepnji – sadašnjeg vremena u kome živimo i koje nas opsjeda. Mehmet Kraja predstavlja jednog od izuzetnih pisaca koji krasi kulturnu scenu prostora na kojima je ponikao pa i mnogo šire.

Muzafer Čauši (alb. Muzafer Çaushi) u svojoj priči ,,Svako mora imati nekog“ (alb. Gjithkush duhet të ketë dikë) govori u ovoj kratkoj priči o svom odnosu sa pojedincem zapravo to nije priča o pojedincu već o mnogim ljudima koje srećemo u različitim okolnostima. Autorov pristup drugima i njegovo skeniranje svih vrlina i slabosti pojedinca se vrlo vješto prepliću u ovoj priči koja je posebna po mnogo čemu. Svakom čovjeku treba neko na koga se možeš osloniti i kome možeš pružiti ruku, toplu riječ ali i utjehu. Priča zalazi u najdublje ponore emocionalnih stanja koje nam predstavlja sam autor. Mada priča o stvarno-nestvarnoj Sonji (lutki) koja na momente osvaja svakog čitaoca dok sama radnja čini iskorak u modernoj priči. Posebnu vrijednost autora predstavljaju različite emocionalne forme, satkane od ključnih predjela piščevih empirijskih promišljanja. Tako se preko ove priče susrijećemo sa osnovnim tačkama autorovih motivacija što daje posebnu pitkost ovoj priči. Priča kod Čaušija služi i za razotkrivanje inspiracijske podloge. Iskaz je jasan i decidan bilo kada se radi o direktnom obraćanju, bilo kada se prednost daje drugim književnim formama. Uočljivo je da je i piščevo ,,obraćanje“ stavljeno u funkciju pobune protivu ponižavajućeg lica naše često surove potrošačke stvarnosti i mentaliteta u kome živimo.

 Jaho Kolari (alb. Jaho Kollari) u svojoj priči ,,Hafija“ (alb. Hafija) govori o Selja Barjaku čovjeku srednjih godina koji je u jednom vremenu i sistemu naoružan dominirao jednim krajem kao predstavnik ,,vlasti“ sukob oko granica i međa na posjedu sa komšijom je nešto sa čime započinje zaplet. No i pored sukoba sa starcem negativac u ovoj priči postiže dogovor i kompromis uz mještane koji ih na kraju mire a sukob se na taj način i rješava. Ako ste pravi ljubitelj kratke priče, onda je Jaho Kolari pravi izbor za vas. Njegove priče vas neće ostaviti spokojnim ni kad zatvorite korice knjige nego će vam se vraćati, poput bumeranga i opsesije i onda kad to ne želite. Jedno je sigurno - donijeće vam neku neobičnu, zaboravljenu ljepotu i možda će vas podstaći da potražite i od sebe i od života jedno parče samo za sebe. Autor snažno vjeruje da ima odgovornosti u ljudima ma koliko da smo poročni u porivima. Zahvaljujući toj odgovornosti smo sposobni da prevaziđemo beznačajnost, postanemo toponim neke lične istorije i sukoba i zadržimo se, makar na tren, duže u toj prolaznosti života sa kojim se često lako poigravamo. Ovo su priče koje ostaju za sva vremena.

 Anton Gojčaj (alb. Anton Gojçaj) u svojoj priči ,,Mladi pisac i nebo“ (alb. Shkrimtari i ri dhe qielli ) govori o mladom piscu Škljezen Omeriju koji čeka ostvarenje svojih snova objavljivanje rukopisa svojih pripovjedaka. Dok sjedi i ispija kafu u lokalu intrigantna vijest o rukopisu koji treba da bude objavljen probudi njegovu pažnju. Bio je to tekst o uredniku Driniju kome je predao svoj rukopis. Urednik sa svojim saradnicima mu odgovori da je njegov rukopis piše samo o ljubavi a da se danas traže druge stvari. No kraj priče nemože niko da pretpostavi mlađani Šklezen Omeri će se sjetiti riječi Drinija kada rat zahvati region koliko je bio u pravu. Anton Gojčaj u svojim pričama  govori i kroz prizmu konačnosti, pisac svjedoči o istoriji vječnosti težeći da dosegne apsolutnu harmoniju. U ovom slučaju, on ne želi da porazi protivnika već da mu ukaže na proznu slobodu. On je pisac koji je dosegao stepen u  kojem postaje jasno da su i život i svijet i ljudi takvi kavi jesu sa svim svojim vrlinama i slabostima. A ono u šta vjeruje pisac, posebno kada mu je ta vjera neophodna da bi podržala i održala njegovu proznu imaginaciju, nesumnjivo postoji. Kroz potrebu za samopotvrđivanjem vlastitog postojanja, identiteta i slobode kojima autor nesumljivo vlada na proznom nebu.

Mark Pašku Lucđonaj (alb. Mark Pashku Lucgjonaj) u odlomku iz svog romana ,,Selo šutnje“ (alb.Fragment nga romani Fshati i heshtjes), govori o građaninu Austtije Ludvigu koji se obraća mističnoj đevojci potom i ribolovcu od koga želi da kupi dvije ulovljene ribe. Tu i započinje razgovor sa ribarom koji ga prati do njegovog konačišta. Priča se nastavlja u lokalnoj kafani đe austrijanac predstavlja sebe i svoja istraživanja. Zajednička traganja i obilasci uz komunikaciju Ludviga sa mnogima daju jedintveni prikaz onoga što ih prati na putu. Mark Pašku Lucđonaj odražava spoznaju da mistična iskustva nije moguće nikad sasvim fiksirati, kao što nikad nije moguće, uistinu, sasvim svaki roman i priču završiti do kraja a da ne ostane neka nedokučiva tajna. Bogatom proznom riječju, autentičnim slikama dočarava mjesta svoje stvarnosti ali i fikcija krajolika, njegovih fizičkih, duhovnih i istorijskih dimenzija. A smisao svega toga jest pokušaj mističnog uranjanja u osjećanje apsolutne pripadnosti.  Geografija, sudbina i istorija našeg svijeta, je istorija svijeta metafora  naših sopstvenih života, naše sopstvene sudbine.