Društvo

ZAPISI SA CAVTATA (II)

Apr 20, 2023 1 Komentara

(15 riječi)

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

 

            Subota jutro rano se budim se sabiram lijepe utiske iz prethodnog dana i krećem meni već dobro poznatom stazom da nastavim svoje dalje turističko razgledanje Cavtata. Dan obećava da će biti lijep i ispunjen novim iskustvima. Svrha mog današnjeg obilaska je želja da bliže doživim život i djelo dva hrvatska velikana jedan je Valtazar (Balto) Bogišić a drugi je istaknuti slikar Vlaho Bukovac oba su vezana itekako za Crnu Goru. Susrijećem prve ribare koji u svom čamcu slažu parangale i mreže nakon povratka sa ribolova govore između sebe da je bio uspješan dan a riba svježa uredno složena u plastične gajbe ide direktno ka kupcima. Jedna omanja kapelica o kojoj nisam ništa uspio saznati podignuta je 1902. godine i vjerovatno je pripadala nekoj kapetanskoj porodici koja je bila imućnija. Nastavljam pješice dalje ka svom cilju. Dolazim do mjesta đe je sjedište opštine Konavle u Cavtatu na čijem je čelu dipomirani pravnik Božo Lasić. Tu se nalazi i pijaca na kojoj starija žena prodaje jagode i mladi crni luk iz svoje baštine ribari su gotovo već rasprodali svoj ulov. Tu je i pošta ali i dva Studenac marketa u kojima je roba široke potrošnje. Cijene su mnogo veće nego kod nas u Crnoj Gori što i ne čudi jer Hrvati imaju visoki standard mada su doživjeli izvjesni inflatorni udar nakon prelaska sa kune na euro. Još uvijek je rano pa na samom šetalištu put prema poluostrvu Rat starog jezgra obilazim veličanstveni franjevački samostan.

           

                      FRANJEVAČKI SAMOSTAN GOSPA OD SNIJEGA

 

            Ulazim u samostan koji se jednim dijelom restaurira ali odiše svojom ljepotom i duhovnošću ulaze u njemu vjernici i turisti. U sjenci stoljetnih borova, uz more uz jugozapadnu ivicu Cavtata smješteno je ovo velelepno kameno zdanje; Franjevački samostan i crkva Sniježne Gospe, koja je zaštićeni spomenik kulture od 1984. godine. Franjevački samostan Gospe od Snijega u Cavtatu izrastao je iz zajednice franjevačkih samostana, Dubrovačke franjevačke provincije daleke 1484. godine. Nastao je u Cavtatu čija istorija ima daleku i slavnu prošlost (iz ilirskog, grčkog i romanskog vremena). Prvu fazu izgradnje vodili su dubrovački franjevci svojim nastojanjima i sredstvima, dobrovoljnih priloga i pomoću Republike: i naknadna i uz podršku dubrovačkog vlastelina Franje Gučetića (do 1490. god.) Arhitektonska cjelina se od svog početka sastoji iz dva dijela: klaustarskog s crkvom i dvorišnog. Stanje u kome se danas nalazi nije izvorno, njegova prva restauracija je bila poslije velikog zemljotresa od 1887. godine kad je porušeno staro zdanje, a crkva je u izvornom stanju obnovljena uz određenu nadogradnju. Restauraciju samostana nakon zemljotresa je vodio i završio fra Vital Andrijašević njegov starješina, 1674. godine. Restauraciju je kasnije pomogla i carica Ana Karolina 1838. godine, a zatim i Marija Pohl-Bogišić iz zaostavštine njenog brata, Valtazara Bogišića, kako piše na zvaničnom sajtu samostana. Postoje dvije legende odakle crkvi i samostanu ime Sniježne Gospe u Cavtatu: jedna govori o razmišljanima ktitora dubrovačkog vlastelina Franja Gučetića i njegovoj želji da napravi isto što i rimski vlastelin Ivan u Rimu u IV vijeku (za vrijeme pape Liberija) kome je Gospe predala vidljivi znak u obliku snijega i sagradi crkvu istog imena, a druga u neposrednoj blizini Cavtata na ostrvu Mrkan bio je samostan i crkva Sniježne Gospe, koja se pominje 1218. godine, kako je kasnije bila napuštena, narod je tražio da se u spomen na nju napravi nova u Cavtatu. Jedan od najradosnijih dana u istoriji samostana i crkve je slavljenje dana 5. avgusta.1910. Te godine je u crkvu postavljena slika Gospe od Cavtata koju je naslikao Vlaho Bukovac kao poklon umjetnika svom “milom gnijezdu” i crkvi Gospe od Cavtata s kojom ga je povezivalo djetinjstvo. Uz ovo slavlje slavilo se i papino odlikovanje dobročiniteljima crkve Snježne Gospe: Mariji Bogišić – Pohl i Đuru Bjeliću za zasluge pri obnovi crkve.

 

                                       RODNA KUĆA VLAHA BUKOVCA

 

Nakon obilaska Franjevačkog samostana nastavih svoj put dalje pun lijepih impresija ne mnogo daleko u potrazi za kućom Vlaha Bukovca (1855. – 1922.)  Vlaho Bukovac je imao snažne veze sa Crnom Gorom. Pronalazim njegovu rodnu kuću ljubazna službenica mi prezentuje najintresantnije podatke iz njegove obimne i bogate biografije.   Kako piše Anđe Kapičić u svojoj knjizi: Bukovac i Crna Gora u izdanju Matica Crnogorske, 2002. godine. Cetinje navodi: ,,Bukovac je, pored Čeha Jaroslava Čermaka i Francuza Teodora Valeria, uradio najviše slika s temama iz crnogorskog života. Nažalost, mnoga od ovih djela su izgubljena i nepoznata široj javnosti. Poput romantičara, i Bukovac je zaljubljenički gledao na Crnogorce, energične gorštake, njihovu slavnu prošlost, popularišuđ na određen način i njih i njihovu borbu. Na Bukovčevo tematsko opredjeljenje mogao je uticati Čermak, s kojim se upoznao u Parizu 1877. godine.” Njegove slike tematski vezane za Crnu Goru su: Crnogorka na obrani, 1878; Prestolonasljednik Danilo, 1879; Knjaginja Milena, 1879; Portret mitropolita Ilariona Roganovića, 1880; Crnogorka na sastanku, 1883; Crnogorac s puškom, 1883; Knjaz Nikola, 1883; Crnogorski guslar, 1879 i druge. Njegova rodna kuća čuva njegove autobiografske i lične momente koju čini bogata slikareva zaostavština koju čine: slike, crteže, namještaj i lični predmeti i ličnu arhivu. Zapravo to je jedna vremenska kapsula u kojoj je vrijeme stalo. Vlaho Bukovac kao da je i dalje živ njegovi portreti i slike kao da su tog trena nastale živopisne, vječne i intrigantne kakav je bio i njegov život pun avantura i doživljaja koji je pretočen u ličnu autobiogarfiju koja nosi naslov ,,Moj život” u prvom izdanju Književnog juga u Zagrebu krajem 1918. godine. U internet prezentaciji Muzeja i Galerija Konavala predstavljene su sva razdoblja njegovog stvaralaštva sa naslovom Kuća Bukovac (Vlaho Bukovac) đe se samo djelimično pominje njegova veza sa Crnom Gorom i portretima iako lično smatram da dio koji je vezan za Crnu Goru treba da sadrži više detalja. Nakon smrti sahranjen je na groblju Svetog Roka u svom rodnom Cavtatu kojem je posvetio jedan od najljepših citata koji glasi: “Cavtate slavno i milo gnijezdo ti si – svemogućeg ruka dok te štiti – viteški se sve u višu slavu visi.” Doživio sam velikog umjetnika sa puno energije posjeta njegovoj rodnoj kući činila mi je posebnu draž ovog dana.

 

KNEŽEV (KAPETANOV) DVOR I ZBIRKA VALTAZARA BOGIŠIĆA

 

Nastavih svoj obilazak Cavtata u portazi za Knjaževim dvorom u kom je smještena zaostavština Valtazara Bogišića (Cavtat, 1834. - Rijeka, 1908). Valtazar Bogišić je udario pravne temelje Crnoj Gori državi koja je uvodila pravo i pravne zakone. Iz njegove bogate biografije vezane za Crnu Goru izdvajam. Valtazar Bogišić bio je ministar pravde Crne Gore, profesor i pravnik. Kao pravnik, profesor prava i istoričar prava, Valtazar Bogišić je ostvario veoma velik doprinos u razvoju pravne nauke a najveću slavu, Valtazar Bogišić je dostigao 1888. godine. Te godine, ukazom je proglašen Opšti imovinski zakonik za Knjaževinu Crnu Goru, koji je on sastavio. Knjaz Nikola Petrović-Njegoš povjerio mu je taj složen zadatak 1872. godine. 1893. ponudio mu je knjaz Nikola mjesto ministra pravde kako bi vršio nadzor nad sprovođenjem novog zakonika u praksi i da predloži potrebne izmjene. Bogišić je prihvatio ponudu, izradio neke popravke u zakoniku, i drugo izdanje zakonika proglašeno je kao zakon 14. januara 1898. Bogišić je bio ministar do 22. novembra 1899, kada se vratio u Pariz. U samom centru Cavtata u blizini marine nalazi se spomenik podignut njemu. Pored spomenika je Knežev (kapetanov) dvor velepno zdanje koje ima svoju dugu istorijsku priču i tradiciju koju krasi Cavtat. Knežev (kapetanov) dvor nalazi se uz samu katoličku crkvu Svetog Nikole.

Na ulazima Kneževog (Kapetanovog) dvor sa ljubaznim osmjehom me dočekuje službenica Ankica ja joj govorim svrhu moje posjete i da mi je želja da me primi dr. sc. Ivana Lazarević Vukovac, direktorica Zbirke Valtazara Bogišića u Cavtatu, o kojoj brigu vodi Hrvatska Akademija Nauka i Umjetnosti. Dr. sc. Ivana Lazarević-Vukovac me ljubazno sa velikim osmjehom prima u posjeti. Govori mi o crnogorskim naučnicima i istraživačima koji su proučavali i pisali i Valtazaru Bogišiću o knjizi napisanoj o njemu u Crnoj Gori ali mi pruža i brojne druge informacije. Ljubazno me vodi u njegovu ličnu biblioteku pokazujući svu Bogišićevu zaostavštinu. Najviše me obradovao kutak u kome su predstavljeni istorisjki spisi vezani za Crnu Goru, lični predmeti slike, Valtazarova vezanost za Petroviće. Uručujem joj u znak zahvalnosti dva primjerka moje panorama savremenog hrrvatskog pjesništva ,,Razlog za pjesmu” u kojoj je zastupljeno 40 hrvatskih autora koju smo priredili ja i dr Željka Lovrenčić iz Zagreba. Jedan primjerak kao pravi profeionalac je ostavila za muzejsku zbirku što mi je posebno imponovalo. Direktorica zbirke Dr. sc. Ivana Lazarević Vukovac predstavlja istaknutog istraživača i naučnika čija je biografija ali i bibliografija vrlo impresivna a ja bih dodao prava dama na pravom mjestu. Rođena je 1973. u Dubrovniku. Diplomirala je istoriju umjetnosti i opštu fonetiku na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Zagrebu 1999. godine. Godine 2012. doktorirala je na doktorskom studiju “Povijest stanovništva” Univerziteta u Zagrebu i Univerziteta u Dubrovniku obranivši rad pod naslovom “Vlasteoske kuće u gradu Dubrovniku 1817. godine”. Muzejska zbirka Valtazara Bogišića je impresivna i muzej je otvoren većim dijelom godine sem zimskih mjeseci. Uskoro se priprema renoviranje dijela muzeja kako mi je u razgovoru istakla. Na temelju Bogišićeve zaostavštine velike naučne, kulturno-istorijske i umjetničke vrijednosti, Zbirku je 1909.-1912. utemeljila njegova sestra Marija Bogišić-Pohl i smjestila je u Bogišićevom rodnom Cavtatu. U sastavu Zavoda za istorijske nauke HAZU djeluje od 1955., a od 1958. smještena je u zgradi bivšeg Kneževa (kapetanova) dvora u Cavtatu. Bogišićeva biblioteka, arhiv i muzejske zbirke, poznate su u stručnim krugovima po brojnim rijetkim i unikatnim primjercima. U biblioteci se, između ostaloga, čuva 66 inkunabula, 164 rukopisa i 165 zemljopisne karte. Sabrana arhivska građa raspoređena je u 39 tematskih cjelina (posebno pravna istorija, narodni običaji i književnost kao i Bogišićev lični arhiv sa velikom prepiskom od 10.092 jedinice -1481 korespondent). Među muzejskim zbirkama ističe se visoko valorizovana cjelina stare grafike (8.185 listova iz XVI-XIX vijek.), jedna od tri najveće takve zbirke u Hrvatskoj, zatim mala, ali sadržajno dragocjena kolekcija novca i medalja iz razdoblja od antike do kraja XIX vijeka (2.674 primjerka). Nadasve je zanimljiva zbirka od oko 150 predmeta s pravno-simboličkim značenjem, jedinstvena kolekcija takvog sadržaja u Cavtatu ali i u Hrvatskoj. Raznolikost Bogišićeve zaostavštine upotpunjuje nekoliko manjih zbirki: djela likovne i primijenjene umjetnosti, oružje, arheološki nalazi, etnografski i drugi predmeti. Zbirka je dostupna za naučna istraživanja, a izbor predmeta je izložen i otvoren za javnost. Bogišić je bio jedan od najvećih bibliofila. Njegova biblioteka broji 18.000 knjiga, četrdesetdevet slovesnkih inkunabula. Sačuvano je 9.812 pisama razmijenjenih sa 1.141 osobom, od kojih su mnogi svjetski poznati naučnici. Dio njegove građe iz Bogišićevog arhiva objavili su: Körbler, Francev, Vuksan, Borovski, Solovjev, Janković, Nedeljković, Martinović, Novak, Nikčević i dr.

Pozdravih se sa ljubaznom direktoricom Ivanom Lazarević-Vukovac razmijenismo mejlove za neku buduću saradnju jer je Bogišič podjednako važan i dragocjen i Hrvatima i Crnogorcima i njegovo sveto i svijetlo ime ne smije se zaboraviti. On je bio ispred svoga vremena prometej pravne nauke ali i naučne misli. Napraviti posjetu Cavtatu a ne obići negovu muzejsku zbirku to je kao da niste ni bili u ovom prelijepom primorskom gradiću.

 

                 KATOLIČKA (ŽUPNA) CRKVA SVETOG NIKOLE

 

Pored samog Kneževog (kapetanovog) dvora je i katolička crkva Svetog Nikole ona je ujedno i Župna crkva, odlučujem se da i nju obiđem i saznam podatke o njoj. Mali broj vjernika se u tišini moli ne želim remetiti njihov mir ni duhovni blagoslov koji primaju. Kako stoji na sajtu Dubrovačke biskupije između ostalog piše: Župna crkva sv. Nikole biskupa u Cavtatu potiče iz 1484. godine.  Nadograđena je 1737. godine. Tada je sagrađen i zvonik. Posvećena je 1. juna 1835. godine. Ponovno je preuređena i proširena i obnovljena 1996/97. godine. Ono što čini ovu crkvu posebnom je: Pinakoteka je župna zbirka umjetničkih djela izuzetne vrijednosti koje vrijedi pogledati. Dvorana je za izložbu eksponata sagrađena uz župnu kuću i otvorena zalaganjem župnika Iva Dagoniga i prof. Cvita Fiskovića 1952. g. Inventar pinakoteke uključuje 70 jedinica visoke kulturno-istorijske vrijednosti, kao: alabasterni reljef glave sv. Ivana iz XV vijeka ikona sv. Nikole iz XV vijeka procesionalno raspelo i kadionica iz XVI vijeka veliki broj slika i umjetničkih djela od metala iz XVII i XVIII vijeka slike Carmella Reggia iz XVIII/XIX vijek kao i djela autora iz XX vijeka odnosno djela Vlaha Bukovca, Nika Miljana, Olge Solovjeve. Pojedinih dobara ima po više primjeraka. Vlasništvo je župe, a predstavlja kulturno dobro posebnog i nacionalnog  značaja. A da je narod Cavtata itekako bio vjeran možemo vidjeti iz popisa sljedećih crkava i kapela koje možete posjetiti i vidjeti i to: Sv. Josip iz XVII vijeka privatna je kapela porodice Narsete (Brailo). Nekada je pripadala porodici Gianluca Casilari iz Cavtata. Utočište su u njoj tražili stolari i izbjeglice; Presveto Trojstvo u Cavtatu (na Prijekom) potiče iz XVI vijeka; Sv. Đurađ/Juraj u Cavtatu je iz XV vijeka u gotičkom stilu. Starija crkva sv. Jurja na ovom mjestu spominje se već 1253. u ugovoru sa bugarskim carem Mihajlom, kao granica s Astarejom. Uz crkvu je groblje gdje su se od starine sahranjivani inovjerci; Gospa od Pompeja u uvali Tiha u Cavtatu sagrađena je 1902. godine; Gospa Loretska iz XVII vijeka sa kamenim voltom i četiri barokna prozora; Sv. Ana na Obodu sagrađena je na ruševinama crkve sv. Petke iz XIII vijeka. Današnja je crkva u baroknom stilu, a potiče s kraja XVII vijeka; Sv. Ivan Krstitelj na Malom Obodu je iz 1968. godine. Vlasništvo je porodice Saulović, ali, kao javna bogomolja, blagoslovljena je 22. juna 1969. godine. Sv. Roko – mauzolej porodice Iva Račića građen je od 1918-1922. g. na mjestu nekadašnje crkvice sv. Roka iz XVII vijeka koja je 1918. dozvolom Ordinarijata srušena. Mauzolej je kameno zdanje, djelo Ivana Meštrovića. Na glavnom oltaru prikazana je u kamenu Gospa s Isusom na koljenima, a sa strana su oltari sv. Roka i Raspetog Isusa. Crkva je blagoslovljena 14. oktobra 1922., a danas služi kao grobna kapela. Valja napomenuti i :Sv. Antun je kapelica u sastavu porodične kuće Prce; Sv. Ilija u Gornjem Obodu jesu ostaci crkve iz XV vijeka;  Sv. Stjepan, ruševine crkvice iz XII vijeka nalaze se na mjestu današnjeg hotela Croatia, dok je Sv. Barbara u Suvarevini samo jedan toponim.

Završih svoj današnji obilazak i otkrih mnoge tajne Cavtata meni nepoznate sakrivene dragulje razasute širom obale Jadrana. Posmatram zalazak sunca suton je i pogled dok more nemirno treperi i miluje kamenite obale Cavtata.