Škrinja

RIJEKA CRNOJEVIĆA MOJA I NAŠA (6)

Jul 03, 2020 1 Komentara

(15 riječi)

Piše: Milorad Minjo Ražnatović

 

          Kao što je prethodno kazano, Riječani, posebno oni kojima je humor bio „smisao života“ , koristili su svaku priliku da određeni događaj „začine“ humorom. Evo još nekih situacija koje su se dešavale na različitim mjestima i u raznim okolnostima obojenih humorom.

 

Krčanje frižidera

 

 Jednog vrelog ljetnjeg dana ovaj riječki humorista među prvim Riječanima je kupio frižider Fabrike hladnjaka „Obod“ sa Cetinja – „Obodin“, koji su tada bili  „modni trend“. Kada ga je zajedno sa  ženom smjestio na pogodno mjesto u stanu, otišao je u Podrum da popije koje pivo, a ženi je preostalo da ga očisti, priključi i isproba. Kada ga je očistila, prilikom  priključivanja na struju nije ništa u njega stavljala, jer je šćela samo da provjeri je li ispravan i kako radi. S obzirom da je „Obod“ u to doba tek počeo sa proizvodnjom frižidera čiji su hermetički kompresori pri radu – usisivanja i potiskivanja pare, bili značajno bučniji nego ovi današnji, a način rada bio dosta nepoznat domaćicama,  osluškujući rad frižidera, žena  humoriste je zbog njegovog povremenog uključivanja i isključivanja, bučnosti i neobičnog zvuka koji joj je ličio na krčanje, stekla utisak da su kupili pokvareni frižider. I sve što je više osluškivala sve je bila ubjeđenija u taj svoj dojam.  To je domaćicu jako ozlojedilo i rastužilo, postavljajući sebi pitanje: „Zašto  baš da se njima desi da nabasaju na pokvareni frižider?“, jedva čekajući da joj dođe domaćin da vide što im je činjeti. Napokon, u kasne večernje sate iz Podruma se vraća domaćin i nalazi ženu gotovo uplakanu. Na pitanje što joj je, ona odgovara:

- Ništa me ne pitaj, mi smo se jadan nagrdili.

- Zašto smo se nagrdili ženo?

- Zato što smo kupili pokvareni frižider, odgovara ona.

- Kako pokvareni?

- Tako što pri radu krči, odgovori žena i dodaje, no ga śutra, pod hitno, moramo mijenjati.

Ne obazirući se na ženinu „dramatiku“ domaćin smireno śede za sto, zatraži od nje da mu donese pivo i uz pijuckanje, naćulivši uši, sačeka da i on čuje to krčanje. Kad je frižider počeo da radi obrati se ženi:

- Anu ženo otvori mi taj frižider.

 Kad ga je žena otvorila, viđevši prazan frižider upita je:

- Ženo krče li tebe crijeva kad si gladna?

- Krče tako mi boga, odgovori ona.

- E i on ženo krči bez iđe ičega, no ga napuni pa ćeš viđeti kako će prestati krčanje.

 

Ko je bolji Bobek ili Zebec?

 

Šetajući  jednog oblačnog jesenjeg prijepodneva riječkom pjacom, kako je to svakodnevno radio, humoristu zateče rominjanje kiše i „prisili“ da se skloni ispod jedne nastrešnice uz samu pjacu. Posmatrajući iz tog zaklona  pjacu u cijeloj svoj dužini i rijetke mještane koji su žurili da obave neki svoj posao,  uoči da od nekadašnjeg hotela Balkan[1] - tadašnjeg magacina brašna, koji je bio u istom redu sa brijačnicom samo što ih je raskrsnica razdvajala, prema njemu ide jedan Riječkograđanin noseći kući, na ramenu, vreću brašna, umotanu nekim nailonom da se ne kvasi. Inače, ovaj je imao dosta brojnu porodicu i pośedovao veliko imanje na kojemu je vrijedno radio, obezbijeđujući na taj način normalan život svojim ukućanima, tako da ga društvena zbivanja gotovo nijesu interesovala, a nije ni imao vremena da se njima bavi. Kako humoristi „nikad đavo nije davao mira“, nastojeći uvijek da svaku situaciju u kojoj se našao oboji humorom, tako  i ovoga puta odluči da se našali. Kad je došao do humoriste, Riječkograđanin nazva dobar dan, na što mu ovaj uzvrati. Pitaše jedan drugog za zdravlje porodica, a zatim humorista ozbiljnim glasom upita Riječkograđanina:

- Vala bih te nešto pita’ no ne znam je li mjesto i vrijeme za to?

 Zaustavljajući se sa onom vrećom brašna na ramenu, Riječkograđanin odgovori:

- Pitaj slobodno, sve što budem žnava pravo ću ti reći.

 Međutim, ovaj nastavi u istom stilu: te ne zna je li to pitanje za njega; te kako će to shvatiti; te hoće li se naljutiti, i tako redom, nastojeći da što više oduži razgovor. Iako  je Riječkograđanina kvasila kiša a  vreća otežala, pod kojom se počeo  povijati, prebačajući težište sa jedne na drugu nogu, jača je bila znatiželja - da čuje što to tako važno ima ovaj da ga pita, stalno ga podstičući da se ne ustručava nego da postavi pitanje. To „natezanje“ je trajalo nekih petnaestak – dvadesetak minuta. U jednom trenutku kada je Rječkograđaninu dosadila ta neizvjesnost, kiša ga skvasila, a izdržljivost pod teretom bremena bila pri kraju, malo glasnije uzviknu:

- Ada pitaj već jednom, ne mogu više držati ovo breme, a i sav se ulapah od ove kiše!!!

Na to će humorista:

- Oću vala ovoga časa, ali iskreno i pošteno da mi kažeš, što ti misliš, ko je bolji fudbaler Bobek ili Zebec[2]?

Rječkograđanin viđevši da se humorista sa njim šegači, više u šali nego u zbilji mu sočno opsova oca i nastavi sa onom vrećom brašna pjacom do Starog mosta, pa preko njega prema kući na Riječkom Gradu.

 

Cirkuski furgoni

 

Riječko preduzeće za prijevoz putnika „Galeb“ imalo je, osim dva putnička broda, i autobus koji je dva puta dnevno prevozio putnike na relaciji Rijeka - Cetinje i nazad, nekadašnjim putem Titograd – Cetinje. Autobus je u narodu dobio ime po nazivu preduzeća. Njime su se svakodnevno vozili radnici zaposleni u cetinjskim preduzećima, srednjoškolci među kojim je bila i moja malenkost i još pođekoji putnik koji je na Cetinju išao da obavi neku ličnu ili porodičnu potrebu. Red vožnje je bio prilagođen radnicima i đacima tako da je autobus, na „prvu vožnju“, iz Rijeke polazio u ranim jutarnjim časovima kako bi ovi, bez kašnjenja, stigli na svoja odredišta. Inače vozač je bio jedan dobar, tih i nenametljiv čovjek, ali malo nagluv, i zato je vozio veoma oprezno, preciznije rečeno izuzetno sporo, što je praćeno raznim šalama na račun takve vožnje.  Jednog jutra, dok smo tako „gudili“, neđe između Hana Mašanovića i skretanja prema selu Strugari sustigli smo dva furgona, što je samo po sebi bila senzacija da na drumu ima neko ko je sporiji od našeg autobusa. Odmah se moglo zaključiti da su to prijevozna sredstva nekog stranog cirkusa, koja su prevozila cirkusku opremu na Cetinje. U početku je naš vozač tako sporu vožnju mirno prihvatio  i povremenim sviranjem upozoravao da mu se na neko od proširenja sklone da bi ih obišao. Međutim, kako vozači furgona nijesu poznavali ovaj vijugavi, uzani i put sa puno oštrih i lakat krivina, na kome se nijesu mogla mimoići dva veća vozila osim na proširenjima, ispod kojih su, na pojedinim mjestima, bile prave provalije, vjerovatno su se plašili da se na krivinama iznad litica, đe su bila proširenja, sklone i propušte naš autobus. S obzirom da je ovakva vožnja potrajala, prijeteći da neće biti ispoštovan vozni red, naš vozač se unervozio i „śeo“ na sirenu. Sve je to propraćeno i opštom galamom putnika koja se ogledala u raznoglasju. Oni nestrpljiviji su bučno podržavali vozača, drugi su psovkama iskazivali svoj bijes podražavajući atmosferu napetosti, dok su treći sa ponekom šaljivom dośetkom pokušavali odobrovoljiti ostale putnike i svemu dati humorni karakter. Poslije nekih tri-četiri kilometra ovakve vožnje, iznad Dobrskog Sela, dva vozila su se sklonila i stala na jedno veće proširenje, kako bi nas propuštili. E tada tek nastaje drama! Naš vozač nervozno pridaje gas, pretiče ih, naglo koči i zaustavlja autobus odmah ispred njih, da bi u sljedećem trenutku „izletio“ iza volana i munjevitom brzinom, sav uzrujan, dotrčao do prvog furgona, ispeo se na stopu kabine nasuprot vozaču i počeo da na njega viče, pokušavajući mu, valjda, objasniti da nas je morao mnogo prije propuštiti. U toj nervozi istrgao je i spoljni retrovizor. Vozač furgona - stranac,  ne razumijući što mu govori, zatečen ovakvom reakcijom, prestrašen i snužden za volanom, pokušavao je da gestikulacijom rukama „pita“ o čemu se radi? Međutim, to žučno, glasno i ljutito „razjašnjavanje“ je potrajalo pa je „izmamilo“ većinu putnika  iz autobusa, kako bi propratili nastale scene i „uljepšali zabavu“ šaljivim komentarima na račun našeg vozača. Da bi sve bilo začinjeno još većim humorom potrudio se jedan stasiti Riječanin koji je svako jutro putovao u Cetinje na posao, za kojeg su vezane  mnoge riječke humorne „epizode“, a uz to je važio i za jednog od jačih momaka u Riječkoj nahiji, pa i šire. Poslije okončanog monologa našeg vozača, iako ljut zbog kašnjenja na posao, prilazi smireno istom furgonu, pa će, ispod vrata snuždenog i zbunjenog vozača, ne pokazujući nervozu i ne podižući ton, svojim šuškavim glasom, ovom (misleći valjda i na vozača drugog vozila koji je bio pošteđen nemilih scena), kao da sve razumije,  prijekorno kazati:

- Śram vas bilo, ne date radnom narodu Ćrne Gore da mirno ide na pośao - i potom se bez žurbe vraća u autobus.

 To je kod ostalih putnika izazvalo salve smijeha, a ove humorne scene se i danas ponekad priśete učesnici tog događaja.

 

     (Nastaviće se)