Osim sudskog vijeća, tužilaštva i advokata, u punoj dvorani Knjaževskog velikog suda bili su i predstavnici diplomatskog kora i novinari 25 stranih redakcija. Nešto prije 8 sati u sudnicu je uz oružanu pratnju uveden 31 optuženik, a predsjednik Suda Labud Gojnić saopštio je da je 21 zavjerenik van domašaja knjaževske vlasti, te da se tog dana iz inostranstva povratio i prijavio sudu samo Andrija Radović. 

U optužnici tužioci Pavle Vujisić i Janko Drljević naveli su, pored ostalog, da se niko nije mogao nadati da će se “naći izroda koji će uništitit Prijesto, čije su tradicije nerazdruživo ispreplijetane sa istorijom Crne Gore”.

“Da će se naći izmeta, koji će dići ruku na ono što je svakom Crnogorcu sveto, na slavom naše prošlosti, tekovinama sadašnjosti i solidnim temeljima srećnije budućnosti osveštanu lojalnost crnogorskog naroda prema uzvišenom Prijestolu, nije mogao ni najumniji predviđeti. Pa, ipak, pred nama stoji - promislom Svevišnjega osujećen - pakleni plan, i s njim moramo računati. S užasom stojimo pred faktom i s bolom u duši konstatujemo, da je odvratna osnova izgrađena na teritoriji bratske nam Kraljevine”.

U nastavku optužnice tužilac je na osnovu istrage i priznanja većine optuženih rekonstruisao pripreme prevrata u Crnoj Gori, koji je kvalifikovan kao zločin veleizdaje.

Tako je 12. maja 1908. počelo suđenje terorističkoj grupi koju su činili crnogorski studenti na školovanju u Beogradu, dva tipografa, jedan ljekar, nekoliko gimnazijalaca i težaka, bivših oficira, sudija, poslanika.. Tokom procesa dokazan je pojedinačni doprinos svakog člana zavjerenička grupe, koja je uz podršku zvanične srpske politike i uz pomoć srpskog ministarstva vojnog nabavila dio bombi u Kragujevcu, a dio od ruskih anahrista i donijela ih tajno u Kotor. Zavjera je otkrivena kada je tipograf Stevan Rajković, iz straha da ga kotorske vlasti ne otkriju, bombe donio na Cetinje, gdje je nakon hapšenja priznao sve detalje prevratničkog plana. U procesu koji je trajao do 13. juna, šest osoba je osuđeno na smrt, tri na doživotnu robiju, četrdeset na kaznu zatvora od dvije do dvadeset godina a tri su oslobođene zbog nedostatka dokaza.

Sve do kraja suđenja “Glas Crnogorca” je iz broja u broj objavljivao stenografske bilješke sudske rasprave. I srpska štampa pomno je pratila sudski proces za koji je tvrdila da je montiran, da je “knez Nikola varvarin” i da je “na Vidovdan zabio glogov kolac u srpstvo”.

Dokazani i presuđeni zločin veleizdaje nadahnut velikosrpskom ideologijom, odnosno pokušaj državnog prevrata i ubistva crnogorske vladarske porodice, vremenom je relativizovan nazivom “bombaška afera”. I danas na stranicama Wikipedie piše da je “bombaška afera“ naziv za “montirani sudski proces protiv optuženih zaverenika koji su navodno pokušali organizovati atentat na kneza Nikolu Petrovića”.

Sto devet godina kasnije Crnu Goru je potresao novi pokušaj državnog udara, koji se takođe pokušava predstaviti kao inscenacija, a suđenje za pokušaj terorizma kao montirani proces. 

Identična percepcija i negiranje zločinačke namjere nijesu jedine podudarnosti između dva prevratnička pokušaja, preimenovana  u "afere". Zanimljivo je da je i bombaški napad 1907. bio planiran za dan izbora u Crnoj Gori, 18. oktobar, ali je zbog problema u organizaciji odgođen za nekoliko dana. Oba suđenja imala su podjednaku medijsku pažnju. Prvo je doslovno prenosio „Glas Crnogorca“, a drugo direktno Televizija Crne Gore.

Na optuženičkim klupama na Cetnju početkom 20. vijeka i u Podgorici 109 godina kasnije sjedio je samo dio optuženih, zato što je  Srbija  kategorično odbila da izruči okrivljene koje je štitila na svojoj teritoriji.  Tipografe i težake zamijenili su frizeri, keramičari, vozači, ali su im društvo u oba slučaja pravili generali, političari... I stari i novi zavjerenici dobijali su strane apanaže, voljeli „rakiju“ i beogradsku „Moskvu“, ovi savremeni i avione i kriptovane telefone.

Vremena se mijenjaju, ali neki projekti i ciljevi, i pored smjene vjekova, ostaju isti. Sudeći po optužnicama, debele zasluge za oba prevratnička pokušaja u dva različita stoljeća zavrijedila je „bratska“ Srbija, ali i Rusija, a svi izvršioci nijesu krili opčinjenost velikosrpskom nacionalnom idejom.

Deset godina nakon izricanja presude 1908. većina osuđenih ostvarila je svoj veleizdajnički plan - glasajući na nelegitimnoj Podgoričkoj skupštini 1918. za detronizaciju dinastije Petrović Njegoš, ukidanje crnogorske države i njeno pripajanje Srbiji.

Sedam godina nakon pokušaja državnog udara 2006. Crna Gora je sve bliže novoj Podgoričkoj skupštini, a zavjerenici realizaciji  svog urotničkog cilja, sa istim saveznicima, ali malo suptilnijim sredstvima.