Sagovornici

Kako je govorio Vešović: Milošević kao razvaljivač svega i svačega ogledalo je današnje srpske civilizacije

Avg 19, 2023 1 Komentara

(15 riječi)

Uz saglasnost autorke knjige, prenosimo tekst istaknutog književnika Marka Vešovića koji je preminuo sinoć u Sarajevu. Stav je izvorno objavljen 14. septembra 1999

Da bismo istinski pojmili šta nam se to događalo u posljednjih desetak godina, mi, bivši Jugovići, moramo, prije svega, razumjeti Miloševića. Jer u ovoj dopola klanici otpola ludnici koja nam je upriličena na prostoru propale Jugoslavije, Slobo Mirin je bio i ostao Rim ka kome vode svi putevi.

Doduše, razumjeti ovoga Ljevorečanina iz Požarevca danas ne izgleda odveć teška rabota: pogledajte šta je sve razorio, sažegao, sravnio sa zemljom, razvijao u dim i u maglu, iščupao s korijenom, i odgovor na pitanje ko je gospodin Sloba – sam od sebe vam se nudi. 

To jest, bacite ovlašan pogled na spisak njegovih pobeda, i njegova tajna sama će vam se kasti. Jer gospodin Slobo je tu isključivo da bi pobjeđivao. Pobeda je jedino oruđe da odredi sebe, jedini način da odgovori na pitanje: ko sam? Taj će, ako nema drugog izlaza, pobediti čak i Atlantski pakt, i pritom uopšte neće osjećati grižnju savjesti, jer – zna se da Sloba nije prvi počeo, taj nikad prvi ne počinje, njegove pobede su uvijek postignute u iznudici, uvijek su odgovor na izazove drugih, njega su i Bošnjaci i Albanci prisilili da ih pokolje, popali, popljačka, protjera, a vala i mi Crnogorci sve poduzimamo kako bismo ga iznervirali, nadrvili smo, bre, ka nezdravi, s tom pričom o Nezavisnoj, a Sloba nema konjske živce, nego bi nam bolje bilo da predvojimo, svi znamo koliko je Sloba ujevit, doduše i povratljiv, prvo pobije sve živo a onda sebe šakama u glavu: „Šta učinjeg!“ 

I zato bi nam priču o Samostalnoj trebalo na vrijeme oteti iz ruku, e ćemo se i mi provesti taman ka i Nato, koji je isto tako Slobu zadijevao šiljak u nos i zasluženo dobio po frnjokalici. U gospodinu Slobi, kao u savršeno jasnom zrcalu, prepoznaje samog sebe onaj nepobedivi Srbin koji, poznato je, nije izgubio nijedan rat u svojoj istoriji. Robovao je doduše pet vjekova, ali to je druga stvar. Radilo se o nepravednom i ničim zasluženom ropstvu koje su mu napakovali Vatikan i Kominterna.

Kao veliki ekspert za rušenje, Sloba ipak nikad ne ruši isključivo radi rušenja, taj ne liči na Geteovog đavola koji kaže: „Sve što postoji, vrijedno je i da propadne“. U Slobinu slučaju rušenje je – oblik stvaralaštva! Ako imate dovoljno mašte da zamislite arhitektu koji zida ruševine – dobićete Slobu koji osjeća da postoji samo ako razvaljuje i samo dok razvaljuje. Samo tad postoji kao kreativno biće. 

Svaki oblik moći u Miloševićevim rukama se pretvara isključivo u mogućnost da nešto raz*ebeš. 

Pritom, uopšte nije važno je li riječ o Hrvatskoj, Bosni, Kosovu ili Srbiji. Za posljednja dva vijeka, nikada politički, ekonomski, duhovni i moralni vodostaj u Srbiji nije bio niži no danas, nakon 12 godina Slobine vladavine, tako izgleda oku koje gleda sa strane, ali to je zapravo varka, jer kad se stvar iznutra osmotri, Slobo ruši kao demijurg, on je zapravo razorio onu prijašnju rasrbljenu Srbiju da bi stvorio današnju Srbiju koja se, razvaljena do temelja, konačno poklopila sa svojom iskonskom srži. 

Samo razvaljena Srbija je istinska Srbija, sve ostalo su neukusne bajke! Srbi više ne moraju lagati, kao u cijeloj protekloj deceniji, da su opet nagrabusili ko žuti. Srbin je ponovo žrtva, ponovo vraćen svojoj mitskoj suštini, što znači da ponovo zna ko je, odakle je i kamo ide. Ponovo mu je, lično od Slobe, omogućen povratak najdubljoj jezgri svog bića. 

I dok Sloba, na jednoj strani, razarajući zapravo stvara, naprosto ne može da ne stvara, dotle, na drugoj strani, kad pokuša nešto da sagradi kao i ostali svijet, vazda se, potpuno nepotrebno, obruka: onaj pontonski most, sagrađen u rekordnom roku, koji mu je ubrzo zatim odnijela voda, utjelovljuje temeljno Slobinog političkog genija.

Ali nije istina da je razvaljivanje isključivo njegov „osobeni znak“, i najpouzdanije sredstvo ostajanja na vlasti. „Vi ste, gospodine Miloševiću, suština srpskog bića“, reče Jovan Rašković i umrije. Sad vidi i ko očiju nema da Slobina rušenja ulaze u lični opis srpskog naciona kao takvog, to jest, da gospodin Sloba kao razvaljivač svega i svačega predstavlja vjerno ogledalo današnje srpske civilizacije u kojoj su, za posljednjih desetak godina, ruševina, razvalina, zgarište, spržotina, duvarina, predstavljali temeljne spomenike kulture, kako napisa jedan moj brat po peru. 

A slavna prijetnja trebinjskog kamiondžije da će granatama „napraviti još stariji Dubrovnik“ kazana je iz srca te i takve civilizacije: projektili poslani na grad svetoga Vlaha najdublji su izraz gradilačke inspiracije u srpskoj duši. 

Zatiranje cijelih gradova, lansiranje džamija u zrak kao da su rakete, preoravanje inovjernih grobalja bagerima da bi se na njinom mjestu napravio stočni pijac ili parking prostor, sve je to sušta srpska kreacija, pravljenje svog od tuđeg, pretvaranje nesrpskoga u srpsko, ili, tačnije, vraćanje predkatoličke ili predislamske nevinosti majci zemlji koja je, razumije se, prvobitno pripadala Srbima kao najstarijem narodu na ovim prostorima. Devetsto komada džamija koje je Miloševićev Srbin srušio u Bosni, znače devetsto štambilja koji „srpskost“ te zemlje ovjeravaju neopozivije no kad bi na posjednutom tlu bilo sagrađeno devetsto crkava. Rušenje je manje – razgrađivanje tuđega, a mnogo više – potvrda vlastitog identiteta. Za Srbina, skrojenog po Slobinoj mjeri, srušiti tuđu bogomolju veća je zadužbina no sazidati vlastitu.

Ali gospodin Sloba, kad je postao obznana „suštine srpskog bića“, time nije prestao biti Crnogorac. I u tom je nevolja. Danas bi nepristrasni istoričari konačno morali početi da Slobu tumače kao ispunjenje crnogorskih kletvi iz devetsto osamnaeste godine! 

Mene, recimo, prestale su da bole rane iz prisajediniteljskoga vakta, jer ih je Sloba osvetio, čak i presurovo, bar za moj ukus. Ali takvi su vam Crnogorci: tu dolazi na svijet isključivo s namjerom da pretjeruje. Napokon, takva vam je i priroda osvete: da uvijek bude u grdnoj nesrazmjeri sa zločinom koji je kaznila. 

Stoga mi Crnogorci toliko ljubimo osvetu za koju smo smislili i poslovicu: „Ko se ne osveti, taj se ne posveti“. Ali, brate, što je mnogo – mnogo je. Evo ja, koji sam davno ubrojan u najveće mrzitelje srpstva, i koji poduzimam sve da Srbija bude svedena na beogradski pašaluk kao svoj prirodni okvir, pa ipak ne bih imao srca da Srbima uradim ni stoti dio onoga što im je gospodin Sloba uradio. 

Ne bih, života mi svačijega, iz prostog razloga što znam da smo mi Crnogorci jedan potpuno nevažan narod, i odmah bih se upitao: vrijedi li uništiti Srbe, ponajbolji od svih naroda na svijetu, da bih osvetio šaku jada crnogorskoga?

Ipak, u jednoj stvari Sloba zaslužuje priznanje. Preveslao je cijeli buljuk sionskih mudraca iz Beograda. Veliki politički geniji, okupljeni oko Ćosića, s početka su cijelu stvar zamišljali oavko: neka taj Crnogorac obavi sav taj prljav posao za nas, a poslije ćemo lako. Kazaćemo da to nije srpski način, da je te užase počinio crnogorski divljak, da sve to skupa nema nikakve veze s iskonskim svojstvima srpskoga bića, ni s vekovnim srpskim idealima, jer naš je ideal da budemo klani a ne da koljemo, da budemo žrtve a ne dželati, tako ćemo svijetu kazati, a pri tom ćemo ostati, razumije se, da sjedimo tamo gdje jesmo: u Karlobagu i Virovitici! 

A šta je Sloba uradio? Od svih tih velikosrpskih veleumova napravio papirne salvete iz kojih je sendvič pojeden, u avetne avetinje je pretvorio te teške političke filozofe, počev od Dobrice Ćosića, „pogonskog kalemara iz Velike Drenove“, kako ga je zvao Miodrag Bulatović! Eto to, kako jedan crnogorski luđak srpske Solomune vitla kao vjetar perušinu, kako te mudre djevice beogradske pretvara u obične političke kamenjarke, to zaista nije bio prizor mrzak mome oku. 

Inače, Srbi bi morali, što hitnije, da u svoj Ustav unesu klauzulu kojom bi, u sljedećem hiljadugodištu, Crnogorcu bilo onemeogućeno da se dočepa srpskoga prestola. A tu ustavnu izmjenu obrazložiti jednostavno: ako nam Crnogorac još jedanput bude kralj, pod garanciju ćemo iščeznuti sa Balkanskog poluostrva.

Jer, kad je Milošević ušao u rat s osamnaest zemalja u kumbulj, i srpski narod potom dobio što mu niko uzeti neće, onda se mora reći da cijela ova krvava lakrdija ostaje potpuno neshvatljiva ukoliko je ne vratimo u njen crnogorski okvir, gdje prirodno i spada. U takav sukob je mogao ući jedino crnogorski megaloman koji se drži lozinke: „Neka bude, što biti ne može!“.