Kultura

NAŠ GOST: ERNEST FIŠER

Jul 13, 2020 6 Komentara

(15 riječi)

U sklopu Crnogorsko-Hrvatske saradnje povodom izlaska panorame savremene crnogorske i hrvatske poezije ,,Odlazak u stihove” i ,,Razlog za pjesmu” koautorskog projekta: dr Željke Lovrenčić iz Zagreba i književnika i publiciste Božidara Proročića sa Cetinja crnogorske pjesnike predstavljamo u hrvatskim medijima dok hrvatske predstavljamo u crnogorskim. Predstavljamo vam:

Priredio: Božidar Proročić

 

 ERNEST FIŠER

 

RATOVI, UNIFIKACIJA UMIRANJA

 

U prostorima globalnih nesporazuma više ništa

nije sveto,

ali jest prokleto, kao zla krv među narodima, pošast gladi,

ili neimaštinâ pod čizmom bogatstva: pravi ratovi

počinju

kad zaborav briše pojedine smrti, s imenom i prezimenom,

a opće umiranje biva unificirano, kao statistička

činjenica

Postane li tako bešćutnost tek prirodno stanje, neshvaćanje

ludila svijet će teško preživjeti: samo duše će

lebdjeti, lake,

u potrazi za svojim zemnim obličjem, i za bivšim

životom,

u srcima onih koji su još znali ljubiti, i ne krijući

svoju bol,

tihu patnju, ili paničnu zbunjenost pitanjima bez

odgovorâ

Nitko nema pravo pretvarati ljude u brojke – žive

ili mrtve,

znane ili neznane, svejedno; jer svako biće s dušom

je dar,

cijeli mali svemir, sa zvijezdama što trepere ili tiho

odlaze

u dublja prostranstva neba: boravak na zemlji kratki je izlet,

a povratak u vječnost uvijek ispunjen je zebnjom, i

nadom.

 

IZNOVA NAVIRE STRAH

 

Iznova navire strah, i među anđelima je nemir,

jer im već ponestaje goriva za letove u svemir,

u nebesa, s neumrlim dušama - pred lice Boga:

s dijagnozom beznađa, a bez svjetla jedinoga,

u potrazi za srećom ljeta su prohujala, mnoga

A strah je sve veći, izvire posvuda, kao pakost

usred tihe mjesečine, kad glođe se zadnja kost:

od obećanja globalista zdravi nam utrnuše zubi

i plaze sablasti budućnosti: dok se i pamet gubi

u sveopćoj pohlepi ‒ više nitko nikoga ne ljubi

U sunčana jutra očekuju nas tako zebnja i glad,

a namjesto vjere i nade širi se nuklearni smrad;

i rađaju se novi ratovi, još besmisleniji, do boli

jer se u ime slobode na stare rane stavljaju soli:

u životu i smrti stat ćemo na stranu koja se voli.

 

INDUSTRIJA NEMIRA

 

U vrtlogu svakodnevlja stenju duše milijuna

malih života, neimenovanih, a svima znanih,

dok industrija nemira posluje besprijekorno:

uza sve manje čistog svjetla ‒ profiti su veći,

i bezdušniji; iz asfalta niče bilje, tvrdokorno

I nerođeni već su uznemireni, zbog strahova

obespravljenih majki u surovoj noći, bez sna:

u vremenskom stroju sjećamo se budućnosti

koja nam više ne pripada - jer smo je izigrali,

bezočno potrošili, na krilima glupe bahatosti

Plaćenike nemira ne brinu prosvjedi, ni užasi

ispisani na licu planeta koji nazivamo Zemlja

ili jedina Domovina: iz svemira pristižu glasi,

već zastrašujući, da sada nadolazi kataklizma

još opakija od svakoga nam znanog terorizma.

 

U ŠUMORENJU LIŠĆA

 

U šumorenju lišća napušta nas ljeto, preobraženo,

sa zavežljajima svjetla u rukama: doba je blaženo,

i još nedirnuto ružnoćom; nezgode dolaze kasnije,

zajedno s grijesima ludosti; tad sve postaje jasnije

U šumorenju lišća i snovi odlaze u toplije krajeve,

gdje dani su pjev života, jer djeca puštaju zmajeve

ne bojeći se oluje: ništa nije prepušteno surovosti,

ili nehaju mladosti; slušaju se samo sretne novosti

U šumorenju lišća možda se gradi neki bolji svijet,

ali ne i naš, ovdje i sada; bez nade je nježan cvijet,

sasvim na dnu sjećanja, ako ga ne oplođuje ljubav:

nama preostaju znoj, krv i suze; i sav svemir gubav.

 

TROŠENJE NADE

 

Ispovijest čitatelju

 

Razapet između potomaka i predaka, već u sutonu

vlastita života, obespravljen, sabirem mrvice nade,

kao posljednje utočište, i melem - nakon kanonade

svih laži globalista, dok riječi utjehe u bezdan tonu

Tako i starinsko ufanje, kao svjetlo na kraju mraka,

više ne otvara prostore slobode, niti nježnosti jutra

poput dodira djece: golemi će val, možda već sutra,

preplavit i naš goli opstanak; ostat ćemo bez zraka

U pomahnitalom društvu više ništa ne nalikuje sebi

i rijeke ne plove svojim starim koritima; tople zime

najavljuju novi potop, a Noa morat će mijenjat ime,

kao emigrant u Europi, čitatelju, da pomogne i tebi

Ako se u metafori još uvijek krije stvoriteljska moć

moguće nije sve izgubljeno ili potrošeno u riječima:

ostajući bez daha, u ozonskoj rupi, pisat ću i očima,

jer kad pale se knjige - bliži se i nova Kristalna noć

Preostaju, doduše, ljubav kao milosrdni dar od Boga

i toplina doma - ta dobrota obitelji zgrčena u nemiru,

no ne ćutimo vrijeme: ostajemo izgubljeni u svemiru

do potpuno nejasnog usuda, čitatelju, i tvoga i moga.

 

Ernest Fišer je pjesnik, književni i likovni kritičar i publicist. Rođen je 2. svibnja 1943. u Zagrebu. Na Pedagoškoj akademiji u Čakovcu završio je 1963. studij likovnih umjetnosti i stekao zvanje nastavnika tog predmeta. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu diplomirao je jugoslavenske književnosti i jezike (danas studij kroatistike) te studij filozofije, a na doktorskom studiju Filozofskog fakulteta u Osijeku potvrdio je magisterij znanosti, te mu je kao doktorandu odobrena tema doktorske disertacije “Književno djelo Zvonka Milkovića”. Član je Društva hrvatskih književnika od 1969. godine, a bio je i njegov potpredsjednik u mandatu od 1985. do 1987. Dugogodišnji je član Matice hrvatske, a od 1994. je i predsjednik varaždinskog Ogranka Matice hrvatske te član Hrvatskoga novinarskog društva od 1970. godine. Od 1998. redovni je član Družbe “Braća hrvatskog zmaja”. Za svoj je pjesnički i novinarski rad Fišer višestruko nagrađivan. Do sada je objavio 13 samostalnih pjesničkih zbirki. Njegove su pjesme prevedene na više stranih jezika, a neke su mu i uglazbljene.