Škrinja

RIJEKA CRNOJEVIĆA MOJA I NAŠA (8)

Jul 17, 2020 3 Komentara

(15 riječi)

Piše: Milorad Minjo Ražnatović

 

Drugi primjer riječke solidarnosti i pružanja nesebične pomoći nevoljniku, vezan je za tragičan slučaj utapanja jednog trogodišnjeg, ili četvorogodišnjeg cigančeta. Zbilo se to polovinom sedme decenije prošlog vijeka - jedne kasne jeseni praćene obilnim i upornim kišama, kada rijeka nabuja i zamuti se od „aktiviranih“ već postojećih potoka i potočića, kao i druge vodotočine koja sa okolnih brda sa sobom nosi zemlju, otpalo lišće i granje i sav taj „materijal“ bjesomučno stropoštava  u rječni tok, pokazujući tako svu svoju „zlu ćud“. Tih godina mnoge ciganske čerge su pośećivale Rijeku i razapinjale šatore na raznim mjestima njene periferije. Te jeseni ciganska čerga bila je razapeta nekih stotinjak metara od Novog mosta, ispod prve krivine puta prema Virpazaru, na jednoj blagoj padini koja se spušta do same rijeke, nadomak Malog potoka - livadskog kompleksa preśečenog potočićem po čemu je ta oblast i dobila ime, a čiji je djelić, u tom periodu, bio pretvoren u fudbalsko igralište. Nesrećno dijete se igralo na toj padini  i izmičući pažnji roditelja i ostalih čergaša, u jednom trenutku upalo u rijeku. Uzaludna su bila zapomaganja i pokušaji njegovih  najbližih da ga spasu iz zamućenog rječnog brzaka, koji je sa sobom nepovratno odnio njegovu veselu igru, ugasio osmijeh na usnama i prekinuo đečačka maštanja i snove. Vijest o tom tragičnom događaju, koja se munjevito proširila Rijekom, trgla je Riječane iz zimske monotonije. Bez razmišljanja su, i pored opasnosti koja je prijetila od nabujale i brze rijeke, priskočili u pomoć sa svojim čunovima i dali se u potragu za đetetom. Potrajalo je to traganje nekoliko dana, čak su i noću oni najuporniji sa lampama pretraživali okolinu mjesta đe je dijete upalo u vodu. Nažalost, ta volja i požrtvovanje nijesu dali rezultata, tako da je ova zajednica Roma poslije višednevnog bezuspješnog traganja, uz veliku bol, tugu i prazninu, morala ići dalje za svojom nafakom, nastavljajući svoju jednomilenijumsku „nomadsku misiju“, koja je bila iznad života i smrti svakog pojedinca - dio njihovih sudbina i suština njihovog života i bivstvovanja, ostavljajući jedno malo i nevino biće „drugovanju“ sa rječnim i jezerskim dubinama, „povjeravajući“ ga „dobrim jezerskim vilama“ na „čuvanje“. Ali i ne zaboravljajući, u toj svojoj velikoj tuzi i bolu, da blagosiljanjem, kako to samo Cigani znaju, iskažu veliku zahvalnost za pokazanu ljudsku brigu, pomoć i empatiju koju su im Riječani ukazali u najtežim trenucima. (Pomenuta tragedija je ostavila velike traume na psihu riječke đece koja su  tih dana radoznalo, ali i sa zebnjom u srcu i bolom u dušama,  posmatrali tu potragu za nesrećnim đetetom, što je za njih bilo jako stresno, uz  nadu  da će se ona ipak srećno završiti. Obrisi te traume - podstaknute sugestivnim pripovijedanjima o tenčevima, zduhačima, vilama, vješticama i drugim natprirodnim bićima, koje su mogli čuti na večernjim śednicima pored ognjišta, kada bi pošli u pośetu babama i đedovima na selu, đe su tada bila još uvijek jaka vjerovanja u zagrobni život, pričama je, u uslovima slabe svjetlosti koja je dolazila od ognja i lampe na gaz, te spoljašnjeg mraka i razuđenosti kuća koje su stvarale ośećaj samštine, davalo još veću dozu mistike, ostavljajući snažan utisak na đečju psihu, pomiješan sa radoznalošću i strahom, od kojeg ih je jeza poduzimala, ali je, i pored toga, nadjačavan znatiželjom da svaku izgovorenu riječ čuju do kraja (jedna takva  ispričana kod babe po majci u crmničkom selu Dupilu i danas se zadržala u mom śećanju, a odnosila se na nekog seljanina, ispred kojeg se, dok se  noću obasjanom mjesečinom, vraćao kući,  stvorilo kolo od preminulih seljana, pozivajući ga da  sa njima zaigra u njemu, a on je bez panike nastavio put i tako „oćerao“ ove „ponoćne igrače“) - pojavili su se  nekoliko godina kasnije kod pojedinih đečaka, na prelazu iz đečačkog u adolescenstko doba, u Malom potoku đe smo igrali fudbal, nadomak mjesta đe se desilo utapanje nesrećnog đeteta. Trauma se manifestovala „ukazivanjem“ onog malog utopljenika, sada već kao „odraslog mladića“,  kako je govorio njihov umišljaj, a potvrđivali pojedini stariji  sujevjerni sugrađani koji su se povremeno uključivali u potragu. U njihovom doživljaju, ovom mladiću ni gusti rakitnjaci nijesu smetali da kroz njih trčeći, kao da leti, bježi da ga ne bi uhvatili. Đečje traganje za ovim bićem je trajalo nekoliko dana, jer su na trenutak i nas, veliku većinu đece, koji ništa nijesmo od toga viđeli, a i nijesmo mogli jer je sve to bilo u njihovima  glavama, ubijeđivali, a mi im u početku povjerovali, u istinitost  njihovog doživljaja, „prisiljavajući“ nas na poćeru, koja nas je tih dana  gotovo potpuno odvojila od fudbalskog terena. Tako bi se ovo natprirodno biće, kao stvarno, u đečačkim glavama, pojavljivalo čas u ovom, čas u onom rakitnjaku, ili je na određenom mjestu preplivavalo rijeku, prelazeći ta dosta velika rastojanja nevjerovatnom brzinom, a ostala đeca bi,  prateći fantaziju i „navođenje“ svojih drugara, zajedno sa njima jurcali za ovom „utvarom“. Sve je to trajalo dok je, bezuspješnost potrage, nas „nevjernike“ uvjerila u nepostojanje ovog bića i dovela do spoznaje da se radi o priviđenju naših drugara, a fudbalska strast „otrgla“ od mistike i vratila u realnost – sportskom terenu i nogometnoj igri. To naše odustajanje je i u njima počelo izazivati ozbiljnu sumnju u doživljeno, i probudilo nakratko zapostavljenu ljubav prema fudbalu, što je uslovilo prestanak i njihove potrage, te vraćanje stvarnosti i životu , ostavljajući tu fantaziju iza sebe - više je i ne pominjući.)

Navedeni primjeri pokazuju svu besmislenost i neutemeljenost tlapnji pojedinih, naizgled naučnih, a u suštini pseudoanalitičkih, sociološko-kulturoloških i kvaziintelektualnih opservacija, o malim sredinama kao „opakim, dvoličnim, besmisleno zatvorenim, narcisoidno zagledanim u sebe, nedobronamjernim prema došljacima, zlobno zajedljivim, licemjernim ...“ Ovakva generalizacija, je zapravo izvedena iz površne percepcije života i bivstvovanja tih sredina, ili, bolje rečeno, posmatranja sa neke distance i intelektualne „visine“, bez poistovjećivanja sa životom u njima,  direktnog  „dodira“ sa njihovim bivstvom, kao i nepoznavanja složenih elemenata njihove sociološko-kulturološko-tradicijske strukture, tako da su uopštavanja ove vrste, ne samo netačna, nego tendenciozna i štetna po njihov imidž, odnosno  predstavu koja se o njima, na osnovu takvih „opservacija“, stvara u široj javnosti.

 Zbog svega  doživljenog, a kroz dosadašnju naraciju, emocijom  protkanog, istinitim događajima obogaćenog i tako publikumu predočenog, može se komotno, sa ośećanjem topline i privrženosti vrijednostima koje smo tada živjeli, reći, da je vraćanje Rijeci, zapravo, vraćanje sebi, svojim izvorima, svome identitetu, svome mentalitetu, svojim nadama i čežnjama, svoj onoj ljudskoj širini, nesebičnosti, iskrenosti, toplini, vrlini i ljubavi koje je isijavala ova sredina prema svim ljudskim bićima, bez razlike na njihovu pripadnost i uopšte prema svoj dobroti i ljepoti ovog svijeta, iz kojeg je i sama crpila one najbolje osobine. Naravno, ne zanoseći se iluzijom o Rijeci kao sredini u kojoj je dostignut ideal apsolutnog dobra, jer je i u njoj  bilo pojedinaca (iako zanemarljiv broj) koji su, u svim vremenima,  činili neljudska i nehumana djela, što u svojoj sredini, što izvan nje, (poput one dubrovačke ratno-osvajačke avanture, ideološki izmanipulisanih svetosavskih bojovnika), čime su zaprečavali put ostvarenja ovog najuzvišenijeg etičkog ideala. Međutim, istaknuti primjeri jasno govore da je većinska Rijeka kroz svoju burnu istoriju čuvala i njegovala tradicionalne moralne vrijednosti kojim pripada i ona čojska i sojska maksima da se „otvore vrata gonjenom nevoljniku, a zatvore progonitelju“, te da su određena nepočinstva bila plod pojedinačnih „bolesnih umova“, ili izmanipulisanih individua i da su to samo njihova nedjela, jer su rađena bez podrške ogromne većine Riječana i nasuprot prepoznatljivom riječkom tradicionalnom istorijskom hodu i crnogorskom etičkom kodu.

 (Nastaviće se)