SJEĆANJE: ŽELJKO CEROVIĆ, 1948-2019 – INTELEKTUALNO-BOEMSKA LEKTIRA

Piše: mr Željko Rutović

Odlučnim korakom, energičnog govora tijela, tu negdje oko petnaest časova prilazio bi Željko Cerović kultnoj podgorickoj kafani “Lovac”, udaljenoj nekoliko desetina metara od SC “Morača“, kojem je erosom košarkaške ljubavi i znanja   Željko pripadao kao njegov neodvojivi  i upečatljivi dio. Nešto malo prije, ili poslije njega, u vrlo kratkom intervalu, tih prvih decenija ovog vijeka, okupljalo bi se u Lovcu, u užem ili širem satavu Željkovo društvo, istinski bardovi kao intelektualni i ljudski drim tim. Prof. dr Novak – Nona Jauković, prof.dr Vlado Komnenić, prof. dr Dragan – Peki Perović, prof. dr Dragan – Fićo Filipovic, Boro Marković, Milenko Radmilović, književnik,Pavle Goranović, Zoran Radonjić ( Hemomont), Ratko Tomašević, Gaga Kotri, Dragan Mitov Đurović, Vlado Pavićević, Duško Petrović, Čedo Dubljević…dolazio bi kada bi bio u Crnoj Gori još jedan od nikšićana, pisac i dramaturg Božo – Bota Koprivica, autor između ostalih, sjajne knjige eseja: Kiš, Borhes, Maradona. Bijaše to intelektualno boemsko meraklijska ekipa željna i vična kafansko otmenom dijalogu, čiji oni bijahu istinski reprezenti.Ali, nekako prirodnom vokacijom, energijom i harizmom, Željko je slovio maticom, pogonskim gorivom tih sesija, koje su budile usnule iskre civilizacijskih  tema i razgovora. Argumenti za i protiv, glasom višim ili nižim, po redu i preko reda, predstavljalo je tu odomaćenu atmosferu koja Lovcu davaše status onakav kakav kafane još od pamtivijeka imaju kao mjesta jednakosti, ravnopravnosti i slobode u demokratskom sučeljavanju svega onog što u kafani jest za sučelit. A tek bogatstvo tema, koje taj višegodišnji okrugli kafansko-debatni sto pretresaše, ličio je na svojevrsni simpozij. Prava gozba duha. A i kako ne bi bio- raspon tema antički govorljiv i renesansno širok, išao je neizostavno od politike, pa ekonomije, nauke, ekologije, sporta, kulture, turizma, istorije, infrastrukture, i još mnogo čega, do meni dragih tema o nekadašnjem Nikšiću, njegovim ljudima uglednicima, privrednicima, sportistima, mnogim anegdotama, usponu i zlatnim godinama grada piva i čelika. Ređahu se tu argumenti, brojke, datumi, kompariranja, ličnosti, knjige i autori, godine i šta sve ne, i sve onako kako to već ide na tom živom polemosu duha. Sve to podsjeti na ona vremena u kojima kafana sticaše demokratski javni status slobodnog, ničim omeđenog duha.

Naravno, nikšićko, veliko, hladno, za tim stolom bilo je neizostavno, za koje inače postojaše ubjedljiv konsenzus od strane članova ovog kluba.

Imati takve ljude i takvo društvo bila bi privilegija svake evropske prijestonice. Slušati njih, značilo je biti privilegovani polaznik seminara koji vam trajno ostaje u sjećanju.

Koliko je sve to u liku i djelu ovog nespornog  intelektualno – akademskog društva značilo, vidimo sa današnje distance, kada je takvih kafanskih debatnih demokratskih stolova sve manje, ili ih uopšte nema. Odlaskom matice, Željka Cerovića, i sa njim drugih dragih lica, ozvaničio se kraj rasprave, čiji se je kafanski poslovnik mnogo bolje poštovao od mnogih formalnih procedura. Ostaju sjećanja i ljudi i priče, onako nalik dokumentaristici upečatljive urbano – socijalne memorije.

Kafanski žagor, polemička, često žustra rasprava, bardovi svojih profesija:  univerzitetski profesori, pisci, ugledni privrednici- preduzetnici, novinari, inženjeri, dim cigareta i zveket čaša dočaravali su izvorni duh i prirodu prvih kafanskih demokratija koje inače živim drže kult onoga što istinski se zove i bilježi institucijom kafane.

Za Željkovim stolom stolovalo je društvo emancipatorskih nazora, demokratske kulture, širokih renesansnih znanja i građanske evropske provinijencije, što i jeste željeni ideal podjednako i kafane i svakog društva.

O Željkovom uspješnom privrednom i menadžerskom duhu, košarkaškim uspjesima na čelu KSCG I KSJ (sa njim na celu KSJ osvojene su zlatna evropska i svjetska medalja), u upravi KK „Budućnost“, njegovom odličnom uspjehu u nikšićkoj Gimnaziji i tokom studija, njegovom košarkaškom talentu pokazanom u juniorima nikšićke „Sutjeske“, u generaciji koja je igrala finale SFRJ, uspješnom rukovođenju Hemomontom, gotovo da je suvišno govoriti, te otuda ovaj tekst ima ambiciju nostalgično emotivnog podsjećanja na harizmu jedne, po svemu markantne ličnosti.

Željkova plemenitost, širokogrudost, čovjekoljublje, humanizam i urbanost odisali su njegovim čitavim bićem koje je, u gotovo svakom razgovoru sugestivno motivaciono djelovao, u cilju podrške ljudima ,idejama, programima u smjeru izgradnje prosperitetne, građanske, multikulturalne, na evropskim vrijednostima  utemeljene države Crne Gore.

Bez ljudi, energija i znanja, nalik Željku, kafane postaju obezduhovljeni sterilni prostori, u kojima vrijeme tek onako u prazno prolazi.

Želimir – Željko Cerović, njegov smislom ispunjeni životopis, aura i gospodstvo, trajna su kulturološka hronika gradova i mjesta, koje je svojom pojavnošću i duhom, istinski za nezaborav i ponos naseljavao. Ta vječita demokratska institucija kafane u Željkovom primjeru bijaše vrcava, lucidna intelektualna agora, za koju si morao biti spreman ako želiš sjesti za jedan takav debatno uljuđeni sto.

Taj debatni klub sa primjerene vremenske distance, izranja iz emotivne kulture sjećanja kao najljepša ikoniško – dokumentarna slika jednog vremena, prostora i ljudi koji su riječ, odvažnu i mudru, uzdigli na pijedestal etičkih vrlina koje se danas prepoznaju sociološko – urbanom literaturom kojoj se sa razlogom treba vraćati, kako usmenim narativom, tako još i više pisanim tragovima.

Željko Cerović u toj slici i toj boemskoj lektiri ostaje u sjećanju kao “dominantni intelektualni šarmer koji je ostavio originalni trag kako u crnogorskoj košarci, tako i u crnogorskoj privredi i društvu uopšte”, kako povodom njegove smrti lucidno u svom omažu zapisa novinarski i ljudski  bard, Željkov prijatelj po košarci i boemiji, Dražen Drašković.