Korona i dokolica

Prof. dr Dušan Ičević

Naprijed, ili nazad: U kapitalizam!

Apr 05, 2024 0 Komentara

(15 riječi)

U svakodnevnome političkome nadmetanju najveća briga je kako da se osvoji, održi, i iskoristi vlast, naravno svako za sebe. Svejedno je kakvo je u suštini crnogorsko društvo. U ishodu tzv. antibirokratske (kontra) revolucije nastao je novi poredak. U prevratu u kome je tridesetogodišnju depeesovsku vladavinu zamijenila “apostolska blagodat”, nastavljen  je kapitalizam u raznovrsnim procesima.

Prije nego se desilo novo „oslobođenje“ Crne Gore 30. avgusta 2020. godine zapisao sam i objavio kritiku neoiberalističke prevlasti. Spisatelj i kolumnista Andrej Nikolaidis me tekstom[1] ponukao da ponovim svoja mišljenja, kontekstualno priklađena.

 

I

 

          U knjizi Čojstvo[2] razmatrao sam i procese tzv. Tranzicije iz Samoupravnoga socijalizma Naprijed/nazad u kapitalizam.

“Nakon raspada socijalizma zbivaju se procesi koji praktično zavode divlji/turbo/ kapitalizam, preobraćen u mjerama tranzicije u naglo bogaćenje uskoga sloja, nestanak srednje klase, umnožavanja nezaposlenih i sirotinje.

„Proglašeno je sveto pravo privatne svojine i apsolutno tržište:

Ideal je otvoreno slobodno tržište na privatnoj svojini!

Otvoreno tržište svakako. Svako zatvaranje je monopolsko.

Slobodno znači potpunu konkurenciju. Može li biti i stihijsko: Ko što makne? Sveto pravo privatne svojine jeste osnova djelovanja tržišta. Pitanje je: Kakva, čija, dokle svojina?

U Crnoj Gori naizgled slobodno, tačnije divlje tržište bilo je za one koji su privatizovali državnu i društvenu svojinu, pod prismotrom ili povlasticom države. Tranzicija je iskorišćena da se mnoge firme kupe za budzašto, vlasnici iskoriste što su htjeli, radnici ostanu bez prava i bez posla, i – propadnu. Rijetka uspješna firma koja nije privatizovana su Plantaže, sa svjetskim ugledom.

Novopečeni neoliberalisti nastali iz preobraćenih komunista za novu paradigmu 21. vijeka proglašavaju pojedinca. Pojedinac je sve! Prvo, poznato je da je pojedinac izdanak izvornoga liberalizma. Pitanje je, potom: Ako je pojedinac Sve, što je sve u pojedincu. Može li se svesti  na homo fabera/homo oeconomicusa kojemu je sam sebi najpreči, pa onda što mu godi naokolo.

„Liberali“ nose u sebi nagon posjednika: hoće sve da prigrabe za sebe, da ograde i proglase za neprikosnoveno svoje pravo. Ponašaju se kao da imaju vlasništvo nad crnogorskim društvom i tapiju na Crnu Goru. Jedina istina je ona koju oni kazuju; jedino je pravo koje oni imaju...

Samoljublje slijedi

Sve je na prodaju. Kupo/prodajni odnosi i pravila prevladali su svuda.

Možda bi ovdašnji vlastodršci po nazivima vladajućih partija (socijalistička i socijaldemokratka) mogli da se pohvale da su i oni doprinijeli da Crna Gora bude država sa manje socijanih nedaća. Međutim, pustoši koje je napravila tzv. tranzicija koja je dovela do propasti preduzeća, masovnoga siromaštva, velike nezapošljenosti, sa vladajućom ideologijom neoliberalizma, apsolutizacijom tržišta, pošasti mita i korupcije... ne daje povoljnu sliku.

Nova razvojna filozofija po kojoj se Crna Gora razvija od AB revolucije naovamo izgleda da je najviše usrećila one koji su je proklamovali i izvodili, sa povremenim rascjepima i sukobima u vladajućoj eliti.

 

          II

 

Tržište je proglašeno za sveto mjesto.

Neoliberalizam je apsolutizaijom tržišta kao mjerila za sve vrijednosti

neminovno doveo do srozavanja na predmetnost robe. A sve je – roba: od stvari za svakodnevnu upotrebu, životnih namirnica, djeće, obuće, plaćanja dažbina, do vrhunskih kulturno-duhovnih „proizvoda“.

Nastaje nova klasa povremeno i privremeno zaposlenih, slabo plaćenih i radno nezaštićenih, začeta u divljemu braku neoliberalizma i globalizacije.[3] Autor opisuje da su se u socijalzmu mnogi hvalili kako „ne mogu tako malo da ih plate, koliko  malo oni mogu da rade”. U tranziciji je nastalo novo pravilo: „nema tih para za koje ja neću da radim”. I ako se dobije prilika za posao biće vjerovatno kakav honorarni, privremeni ili povremeni, najčešće bijedno plaćeni posao, bez ikakvogaa papira, znači „neprijavljen”, odnosno „na crno”. Neoliberalistička vizija je pokopana sopstvenim „ukopom“ u svjetskoj ekonomskoj krizi. Vjernici neoliberalizma, vjerovatno najviše oni koji nijesu iskoristili sve povoljnosti nekontrolisanoga tržišta za sebe, i dalje brane propalu doktrinu, hoće tzv. mini državu, zapravo korporacije da zgrću profite i ekstraprofite, i svojom voljom odlučuju hoće li i koliko će davati za zajedničke potrebe: obrazovanje, zdravstvo, socijalne ustanove...

Američki ekonomski ekspert, pisac, predavač i univerzitetski profesor,  Džozef Štiglic, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2001. godine, sa još dvojicom kolega, za novu teoriju informacione asimetrije revolucionarnom tvrdnjom da su savremena kapitalistička tržišta efikasna samo u izuzetnim okolnostima, što je potpuno suprotno od dotadašnje teorijske dogme. Od pristalice, postao je žestoki kritičar globalizacije. Najcitiraniji je ekonomista današnjice. Iako, povremeno osporavan, posebno kada se usuđivao da kritikuje savremeni kapitalistički sistem i ustrojstvo modernoga globalizovanoga tržišta. Najpoznatiji radovi „Globalizacija i njena nezadovoljstva“, „Bučne devedesete“, „Kako radi globalizacija“, „Stabilnost uz rast: makroekonomija, liberalizacija i razvoj“, „Gde je socijalizam?“, „Slobodni pad: Amerika, slobodna tržišta i sunovrat svetske ekonomije“. „Rat od tri triliona dolara“…[4]

Američki lingvista i filosof Noam Čomski smatra da će uspon desnice i stavova protiv establišmenta kao rezultat neuspjele neoliberalne politike u Evropi vjerovatno dovesti do kraha Evropske unije, što bi, kako ocjenjuje, bio „tragičan razvoj događaja.”[5]

U neoliberalizaciji čovjek kao takav biva sredstvo... na

medijskome

političkome           tržištu

nacionalnome

umjetničkome

U postmodernizmu u okrilju neoliberalizma sve vrijednosti su relativizovane...

Može izgledati da pokušavam da čojstvo „smještam“ i tamo gdje mu nije mjesto. Čojstvo je svuda i u svemu gdje je čovjek. Obitava i djela cjelovito u iskustvima i namjerama čojstva.

Za primjer uzimam Švedsku/švedsko društvo koje je u vrhu 162 zemlje na osnovu Good Country indexa, sa 35 indikatora: pozitivan doprinos države načinu života, prosperitetu, jednakosti, zdravlju, blagostanju, te odnosu prema drugim državama, planeti itd. Švedska je najbolja u četiri kategorije: jednakost, blagostanje, zdravlje, prosperitet, uglavnom ekoine socijalne države ili države blagostanja. „Globalna bujica neoliberalizma i ovde je što-šta srušila, ali socijalna država nije razvaljena u paramparčad kao u zemljama bivše Jugosavije“.[6]

Švedski standard znači „... postojanje i poštovanje opšteg dobra i elementarne društvene solidarnosti.“, što je granica između preddruštvenoga i društvenoga znanja. Naznačava se da je Švedska prije dogovora između rada i kapitala bila siromašna, unutra podijeljena dubokim konfliktima, sa velikim iseljavanjem u svijet. U Švedskoj se nastoji da nađe balans koji svakome pojedincu omogućava pristojan i dostojanstven život, i ne sputava preduzeća i kompanije da rastu. Kapitalizam u Švedskoj/švedski kapitalizam podrazumijeva zadovoljavanje bar minimalnoga interesa svih, „ne zasniva se na beskrupuloznome izrabljivanju radnika“, već radnici imaju zagarantovana prava, i mogućnost da žive pristojno, i da požive. U  ishodu, „daje lojalnost prem državi“.[7]

Neću navoditi detalje svakodnevice „švedske idile“.   

Svakako poučno, koliko je moguće primjenljivo i u zemlji tradicionalnoga čojstva.[8]

U preokretu u “bolje društvo” iz samourušenoga socijalizma uz veliku pomoć nacionalizama, uspjelo se da se svako o svome jadu zabavi: većina, puka sirotinja, kako da preživi, bogatuni skorojevići kako da uvećaju ono što su na brzaka zagrabili. U Crnoj Gori se ispunjava američki san da se od golaća segne do milionera. Brojni su sa srednjom, zanatskom, industrijskom... školom, poneki fakultetlija, rijetki iskusni poslovni ljudi, naprasno, uz podršku vlasti, postali tajkuni, privatizacijom, kupujući za budzašto, pa rasprodajom dotadašnje društvene imovine, stekli bogatstvo…

Puni sebe, političari u požudi za vlašću, sve čine da sebi ugode.

Najviše se isplati, po iskustvu, da – vladaju, ako je moguće – doživotno.

Ono nosi: vlast, mast (imetak, pare), čast (ugled u javnosti), slast (užitak).[9]

         

          III

 

U knjizi Crnogorska državotvornost:u/na izvoru[10] objavio sam:

“U kakvome društvu živi, razvija se, raste Crna Gora?

Opšti naziv je: Kapitalizam ?!

Zapisao sam poprije povodom pripremljene knjige za štampu Političke teorije Radovana Radonjića:

Idemo li natrag ili naprijed u kapitalizam?

Obistinilo se, nažalost. U AB revoluciji srušen socijalizam, i u tzv. tranziciji hrlimo u kapitalizam.

Zapisao sam u knjizi Crna Gora s neba (koja od 2009. godine čami i čeka da bude štampana):

Hoće li Crna Gora da zastane u klasičnome kapitalizmu, i ponovi sve nevolje koje nanosi ljudskome društvu? 

Koji, kakav kapitalizam je u primjeni u Crnoj Gori?        

Koliko vlasnika, pri­vatnika, poslodavaca krši prava zaposlenih, ne plaća zdravstveno i penzijsko osiguranje, daje minimalne plate...?

Samourušen je socijalizam, pa i onaj sa ljudskim likom, samoupravni soci­jalizam, kakav je bio začet u Jugoslaviji. Propao je i tzv. kapitalizam sa ljudskim likom, kakvoga je predstavljao neoliberalni Vjeruju. Klonule poklonike neoli­beralizma hvata jeza i od primisli da se može obnavljati socijalizam, svejedno kakav, koji nudi izlaz iz svjetske krize.

Pitam: Da li je uprkos svemu, održiv divlji kapitalizam, ponovo moguć turbo-kapitalizam, tako nazvan u stilu novokomponovane narodne muzike, ili preina­čenje velike finansijske krize pljačkaškoga kapitalizma, kako ga naziva nobe­lovac književnik Ginter Gras?

Istorijsko iskustvo uči da izbor nije u ili/ili, nitu u i/i neoliberalizam/državni intervencionizam.

Državni kapitalizam/Državni socijalizam svakako su propali. 

Potreseni razarajućom krizom, lideri Evropske Unije pokušavaju da nađu rešenja koja će spasavati, a ne urušavati kapitalizam. Dirljiv je poziv na morali­zaciju kapitalizma, koji se oglašava pod nazivom: Novi svijet, novi kapitalizam.

Radoznao sam kako će se zbilja ispunjavati moralizacija kapitalizma. Na­pomenuću samo da u njoj solidarnost nije samilost ili milostinja za nemoćne i siromašne, nego društvena obaveza i humana potreba.                                                                        U pojedinim postsocijalističkim zemljama u okruženju tranzicija vodi u feudalni kapitalizam. Svojevremeno je poznati naučnik Imanuel Volerstin predvidio da će 2009. godine propast kapitalizam, koji će biti zamijenjen novim svjetskim sistemom. Novovremsko je čudo: Kulturni (!?) kapitalizam![11] Rasprsnuo se u samouništenju Planete kroz neoliberalističku pohlepu. Klima je kapitalizam.[12] Slovenački filosof Slavoj Žižek prosuđuje da u poslednjim godinama nastaje novi oblik kapitalizma koji nije više neoliberalni kapitalizam nego kapitalizam velikih korporacija koji funkcioniše u uskom savezu sa glavnom administracijom, tajnim službama, ekonomskim službama, itd. Zato se zbog uskih veza megakorporacija i državnih aparata, slaže sa svima koji ga zovu čak neofeudalni kapitalizam.[13]

Na djelu je nadzorni kapitalizam (harvardska profesorka Šošana Zurof, Doba nadzornog kapitalizma).

Nastao je sistem u kome su svi kapitalisti, samo sa nejednakim kapitalom.[14]

Slavoj Žižek pita: Je li moguća pobuna protiv kapitalizma? Njemački filosof Aksel Honet najavljuje mogućnost novoga socijalizma koji će obuhvatiti sve odnose i u proizvodnji, i lične odnose i odlučivanje u politici (Ideja socijalizma-pokušaj osavremenjivanja).

Otvaraju li se nove, ili bar dukčije mogućnosti u stvaranju uslova za sve­strani razvoj?

Da li je samo pokušaj „spasavanja” kapitalizma ili prava uputnica Bila Gejtsa u Kreativni kapitalizam, što pokazuje svojom „imperijom”. Pravi učitelj za one koji sebe smatraju isključivo biznismenima koliko je valjana sintagma uspješnoga kapi­taliste Džona Mekeja o Odgovornome kapitalizmu, koji se zasniva na biznisu sa dubljim smislom od maksimiranja profita, i na harmoniji interesa između akcio­nara, radnika, potrošača, dobavljača i lokalne zajednice umjesto tradicionalnoga sukoba između rada i menandžmenta.[15]

 

IV

 

Otvoreno za izbor?

Neizvjesnosti su očigledne: Čovječanstvo je u vrtlogu odnosa velikih sila, koje svaka hoće što više moći za sebe, SAD, Rusija i Kina, u ravnoteži snaga pokušavaju da sebi pribave prednost.

Evropska Unija se nije dovoljno ujedinila, i sa oklijevanjem da primi u članstvo Zapadni Balkan daje priliku drugima da se okoriste,

Obnavljaju  se nakane svake nacionalne države da samo svoje potrebe zadovoljava.

Crna Gora je u istorijskoj prilici da se usmjeri u društvo Evropske Unije i izbjegne „bratske ponude“ Srpskoga sveta, Ruskoga sveta...

Dodajem: Može biti „bogohulno“ ako želim da se Crnogorci/Crnogorke usredsrede na sopstvene vrijednosti, ali kritički  prosuđuju i mane, nedostatke, pa prevedu na novo, zbiljsko usmjerenje, da pročiste i počiste vajkadašnje zivkanje vanjskoga protivnika, i u sebi nađu potporu, vrijednosti koje ih povijesno nagone da budu ono što je najpreče, najbolje...

Naravno, zapadnoevropske vrijednosti jesu bitne za cjelokupni razvoj savremene Crne Gore. Istorijski, Crna Gora se razvijala, opstajala, postajala sopstvenim vrijednostima, što češće ponavljam. One jesu uveliko sve vrijeme i opšte evropske, ali i više od uobičajenih mjerila. Jer, dok su Crnogorci ratovali za slobodu, nezavisnost, velike evropske države su bile kolonijalne sile koje su pokoravale i izrabljivale mnoge narode i države u svijetu. Nakon toga, neokolonijalizam je nastavio, gdje god je moguće, da održava premoć, najviše djelovanjem multinacionalnih kompanija, vođenjem tzv. malih prljavih ratova, okupiranjem država koje su bile suprotne interesima velikih sila... Trebalo bi da se stvara ubjeđenje i opredjeljenje da su svi svoji na svome, združeni da se bore za društvo i državu u kojima će biti slobodni, ravnopravni i djelatni...

Novije istraživanje pokazuje da bi, ukoliko bi bio raspisan referendum, čak 86,9% izašlih glasalo za članstvo Crne Gore u Evropskoj uniji.[16]                    

“Panično” bjegstvo od Srpskoga sveta.

Ispunimo im želju, složno...”[17]

Domećem:

„Pravi izbor u djelanju je Crnogorski Pokret borbe za evropsku Crnu Goru. Borbeno:                                                                                        Prvo, Crna Gora na vrijednostima hiljadugodišnje tradicije

a) borbe za slobodu, nezavisnost, dostojanstvo, pravdu, solidarnost...

b) državotvorne sposobnosti,

c) Opštecrnogorskoga zbora neposredne narodne demokratije,

d) samorodice prava po iskustvima, vrijednostima i potrebama crnogorskoga naroda,

e) čojstva u značenjima junaštva, plemenitosti, viteštva, čovjekoljublja i sojstva,                                                                                                 f) vruhunskih kulturno-duhovnih dobara,                                                     g) Trinaestojulskoga ustanka, početka Narodno-oslobodilačkoga rata i antifašističke borbe, koji se ne mogu svesti na ideološku borbu četnika i partizana, pošto je u okupaciji razdjelnica bila na borce za slobodu i na sluge okupatoru, niti izjednačiti sa pokretima otpora kakvih je bilo u porobljenoj Evropi“.[18]

 

Neizvjesno je kakva vrsta kapitaizma”gazduje” u vladavini bivših apostola i četničkoga vojvode koji Skupštinom “banuje”…

 

U Podgoricu, 28. 3. 2014.

---

[16] Stabilna visoka podrška članstvu Crne Gore u Evropskoj uniji, Anena M, 28 jula, 2021            Građani su zadržali visok stepen podrške članstvu Crne Gore u Evropskoj uniji, pokazuju rezultati istraživanja koje je za potrebe Generalnog sekretarijata Vlade sprovela Agencija DeFacto u junu 2021, uz podrsku Evropske unije.