Nema gotovo ni jednog jedinog za Crnu Goru – ne samo u ovom trenutku već i u prošlom pa čak i viševjekovnom razdoblju – iole značajnijeg političkog i društvenog događaja, fenomena ili procesa, a da nije ubilježen u knjizi ‘’Svemoć partitokratije’’, što znači da je kritički sagledan, osvijetljen u maksimalno mogućoj mjeri, svestrano analiziran i na taj način dat u pravoj (pre)vrjednosnoj optici za buduće sagledavanje i njegovo sopstveno i njegovog mjesta u cjelini crnogorske povjesnice. U ovom smislu Ražnatović je dao ne samo politički crnogorski brevijar, već i u malom aktuelnu – sa izuzetno jakim istorijskim i ontološkim čak prosedeom – političku enciklopediju u smislu prije svega jednog krajnje detaljnog kataloga svega onoga što je ružilo i što ruži i dalje našu crnogorsku političku svakodnevicu i što nas udaljuje od savremene Evrope i evropskih integracija, civilizacijskih i naprednih društava i država.

Pogrešne procjene i katastrofalni potezi – uzrokovani političkim sljepilom nastalim višedecenijskom istrošenošću vladanja, koje je proizvelo jednu neinventivnu i nepodnošljivu dnevno-političku akcionu rutinu u kojoj nije ni moglo biti mjesta za strateška pitanja duhovnog, kulturnog i nacionalnog identiteta - na kraju su rezultirali porazom DPS-a i koalicionih partnera na izborima. I najmanja šteta bi bila da je to samo njihov poraz, da se ne  radi o porazu Crne Gore. Jer, ovakvim (ne)činjenjem dozvolili su da vlast  preuzmu antidržavne, profašističke i klerikalne strukture koje  državu vode u tamne vilajete ranog srednjeg vijeka, „demokratski“ je preobražavajući iz građanske multinacionalne, multikonfesionalne, multikulturalne i antifašističke u jednonacionalnu, fašističku, jednokulturalnu i jednovjersku teokratsku državu.

Ova je knjiga udružena analiza i hronologija političkog svakodnevlja i političke patologije, preciznog i teorijskog diskursa koji ih osvjetljava i kritički objašnjava u sklopu cjelokupnog tranzicionog supstrata kroz koji kao društvo i širi region prolazimo, sa sviješću o pravim vrijednostima onog demokratskog bića koji smo izgubili ili ga još nijesmo ni imali, ali jesmo makar u naznakama kao ideal i ideju vodilju, dakle makar do 30. avgusta 2020.g. Jer, i to je itekako i bilo i jeste i biće važno, osobito u našim uslovima, budući da svemoć partitokratije kod nas ne dolazi samo iz paralelno uspostavljenog tekućeg tranzicionog partitokratskog načina vladanja koji je mnogo                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                           snažniji i pokazuje se i mnogo ''važniji'' od legalnog ustavno-zakonskog sistema, već prije svega još uvijek (naravno, snažno podstaknut ovim prvim kao posljedicom ovog drugog), iz temeljnog viševjekovnog suodnosa dominantnih društvenih faktora u zemlji, koji je uzrokovan mnogim specifičnim istorijskim okolnostima, najprije jednog dugo održavanog i trajućeg predmodernog društva, zatim jednog jednopartijskog iako nešto tolerantnijeg totalitarizma, te na kraju aktuelnog manje-više samo formalnog liberalnog višestranačja, čemu itekako doprinosi tradicija bez političko-institucionalno-liberalne demokratije, bez ekonomsko-tržišno-preduzetničkog duha i bez prosvjetiteljsko-racionalno-naučne revolucije, tj. bez tri ključnog stuba-nosača savremene liberalne i civilizacijske Evrope.

Ko hoće da prati ono što se dešava na političkoj sceni Crne Gore, a nema vremena ili pak načina da to čini svakodnevno i (pre)detaljno, neka slobodno uzme u ruku ovu najnoviju Ražnatovićevu knjigu, jer će u njoj sigurno pronaći sve što mu treba i što želi da sazna, počev od ‘’obične’’ informacije o svemu što nas okružuje i vrlo često, i to ne samo od juče, rastužuje u političkom smislu. I neka bude siguran da u tom elementarnom, informativnom, događajnom smislu, može slobodno da se pouzda u istinitost i činjeničnost Ražnatovićevog suda. Jer, sve je ono što treba u njoj kada je riječ o nekom konkretnom političkom i društvenom događaju. Ništa Ražnatović niti dodaje niti oduzima. A to je svakom čitaocu, građaninu i znatiželjniku, od najviše i najvrijednije koristi i pomoći. Sve drugo je stvar indidvidualne (pr)ocjene, vrijednovanja onoga koji želi da da svoj sud o nečemu, dakle, uvjerenja, ideološke orijentacije – Ražnatovićeva knjiga je usamljen, gotovo donkihotovski primjer hrabre teorijske, građanske, demokratske, sekularne, evropske borbe spram ideoloških, povampirenih klerofašističkih vjetrenjača u dobu kada su one toliko dominantne da su u svoje revizionističko-istorijsko partitokratsko kolo upregle sve: od mitske istorije do lažne sadašnjice projektujući i ‘’darivajući’’ nam bez ikakve sumnje katastrofalnu budućnost – pogleda na svijet, često i posljedica predrasuda, krivog predubjeđenja i slično, ali i znanja, teorijske potkovanosti, prave informacije, plemenitog i civilizacijskog nauma ili svega onoga što se iz raznih pobuda, interesa i (ne)prilika svemu tome suprotstavlja i sve to objektivno uzevši na žalost negira i destruira. A svega toga negativnog, nepotrebnog, lažnog, mitskog, lošeg i često i namjerno skrivanog i sa željom da se naudi, u pristupanju određenim fenomenima i političkim događajima, u ovoj knjizi nećete naći.

I zato je ova knjiga za svakoga, jer je u činjeničkoj ravni, u ravni fakta i informacije, tačna, istinita i objektivna. U njoj može ‘’uživati’’ svako, svaki dobronamjerni čitalac i znatiželjnik, bez obzira da li će se složiti ili neće sa autorovim izričitim i, dakle, uvijek jasno naznačenim i saopštenim stavovima, zaključcima, pogledima i vrijednostima. Ali, i kada se i ako se neko ne složi sa Ražnatovićem, što je sasvim prirodno i očekivano, osobito u današnjoj crnogorskoj zbilji!?, u jedno može biti sasvim siguran: pred njim su gole, istinite i jasno iskazane činjenice i fakti o svakom, bilo kom, događaju o kome se u knjizi piše. A to je u današnje vrijeme lažnih vijesti i sveopštih manipulacija, na današnjem stupnju manje-više opšteg krivotvorenja na javnoj sceni crnogorske politike, i to i vlasti i opozicije (a skoro da se više i ne zna ko je vlast a ko opozicija, ali je bitno da se shvati i prihvati! da se ne amnestira niko – ni jedni ni drugi, jer su bili i jedni i drugi u tim (svim!) ulogama, dakle, i vlasti i opozicije – kada je riječ o zaista izuzetno poraznom  stanju u kome se nalazi današnja Crna Gora. I nijedan politički subjekat se ne može izuzeti od svoje velike krivnje za ovakvo stanje od koga najviše stradaju i imaju negativnih političkih posljedica svi građani Crne Gore, bez obzira na svoja etnička i nacionalna, vjerska i politička ubjeđenja. Minjina knjiga je potrebna svima, jer on pošteno, dosljedno, javno, otvoreno, dokumentovano, kritički i, dakle, krajnje argumentovano piše i svjedoči o svemu i o svima! A to je izuzetno rijetko danas u Crnoj Gori, zapravo gotovo nezabilježeno i nepostojeće!? I sljedeći citat ovo na najbolji način potvrđuje, jer  Minja, u odjeljku ''UTICAJ DIPLOMATOKRATSKE MOĆI  NA ODRŽAVANJE PARTITOKRATSKE SVIJESTI I PODSTICANJE TEOKRATIJE'', govori, dakle, ne samo o partitokratiji, već i o diplomatokratiji, odnosno o tome ''da u društvima kandidatima za EU nije prisutan samo problem partitokratije, već, nalik njoj, i problem „diplomatokratije“ (neprimjeren pritisak i miješanje diplomatskih predstavništava u konkretna politička i društvena zbivanja), što može sugerisati da međunarodna zajednica tranziciona društva doživljava kao „svoj plijen“, koristeći se sredstvima „umivene evropske diktature“ da stavi do znanja ko je „gazda u kući“,  što je sve ukupno ne manje opasna pojava za uspostavljanje pravne države, razvoj demokratskih odnosa i uvođenje savremenih evropskih standarda i vrijednosti u sve društvene pore, od  pojave koju kao osnovnu temu obrađujemo u analizi.''

            Još je nešto rijetko za naše društvo i zemlju, a može se naći u  Ražnatovićevoj knjizi: u njoj ćete naime naći materijala koji se obrađuje iz svih sfera, od ustavnosti i zakonodavno-pravne problematike i politike u užem smislu, kako unutrašnje tako vidimo i one međunarodne, ekonomije, ekologije, preko kulture, prosvjete, nauke, do ideologije, problematike civilnog društva, medija i onoga što je temelj Crne Gore – njenog multivjerskog, multietničkog i multikulturalnog bića. Ovđe samo upućujemo na dva od tih segmenata, koji su i u trenutnom i u dugoročnom pogledu od strateške važnosti za crnogorsku državu i sve njene građane.

Prvi je, kako piše autor, ‘’na fonu našeg zapažanja o nedovoljnom činjenju na afirmaciji  crnogorskog duhovnog, kulturnog, nacionalnog i vjerskog identiteta od referenduma do sada, sa kojim je usko povezano i pitanje vjernosti državi''. U ovom kontekstu, citirani su stavovi ''dr Čedomira Bogićevića iznešeni u intervjuu Pobjedi, đe se  potencira upravo problem nevjernosti, formulišući ga na sljedeći način:

'Tragične posljedice 1918. biće manifestovane i u narednim vjekovima. Antibirokratska revolucija (1988/89), odnosno treći velikosrpski ustanak, potpuno je dokrajčio crnogorsku samoniklost. Crna Gora se utapa u velikodržavni srpski projekat – cilj je etničko čišćenje Albanaca, Muslimana, nestanak Crnogoraca i Crne Gore, njihova asimilacija, okupacija Hrvatske i Bosne i Hercegovine... Ta ’88/89 ostavila je još tragičnije posljedice nego takozvana Podgorička skupština. Pa se sada pitam zašto se za ovo kratko vrijeme ništa nije radilo na afirmaciji i revandikciji kulturnoga i nacionalnoga identiteta...

 Ključni uzrok je što crnogorska savremena država, temeljno njen personalni supstrat (javna i državna administracija) je po svom kulturološkom duhu anticrnogorski, u osnovi je mizantropski, ne priznaje nacionalni, kulturni i duhovni identitet Crnogoraca i svih drugih naroda koji žive u Crnoj Gori, a koji se izjašnjavaju kao Muslimani, Bošnjaci, Albanci, Hrvati ... Crnogorska administracija je po svom duhu velikosrpska. Upravo zbog toga arogantno odbija da se u crnogorski službenički i upravni sistem inauguriše svečana obaveza vjernosti državi Crnoj Gori (zakletva vjernosti po crnogorskom pravnom nasljeđu i tradiciji). To je primarna obaveza u američkoj, japanskoj i francuskoj administraciji.“

 Drugi segment se odnosi na, itekako s pravom,  vrlo aktuelnu raspravu oko izbora sudija Ustavnog suda, đe Ražnatović vrlo oštro kritikuje partitokratsku zarobljenost u ''riješavanju'' ovog pitanja, ali i pohvaljuje i pozitivno ocjenjuje hrabre stručne i građanske iskorake pojedinaca lojalne državi i njenom napretku, te piše: ''Naslijeđena i izuzetno negativna a po sudski sistem razarajuća praksa izbora sudija Ustavnog suda motivisana partijskom pripadnošću ili servilnošću, ispoljena još u rigidnijoj formi „kreiranoj“ u političkim „kuhinjama“ nove vlasti, je zatekla kandidate i kandidatkinje za sudije Ustavnog suda koji su pred skupštinskim Ustavnim odborom saslušavani u toku 2022. godine. Među njima i gospođu Zdenku Perović, ekspertkinju Ujedinjenih nacija, koja se, međutim, nije libila da,  prvo na saslušanju, podvrgne ovakvu praksu oštroj, konkretnoj i argumentovanoj kritici sa prijedlogom rješenja za izlazak iz takve situacije, a zatim to svoje zalaganje i pravno uobliči u inicijativu prema  Skupštini i Vladi Crne Gore, za pokretanje postupka za predlaganje izmjena i dopuna Zakona o Ustavnom sudu, što je, mišljenja smo, jedinstven primjer, angažovanog, ozbiljnog i stručnog pristupa ovoj problematici, u težnji da se normativno doprinese rješavanju ovog izraženog problema.'' Autor navodi stav Zdenke Perović  da su ''partije... pokazale da nemaju kapaciteta da izađu iz svojih uskostranačkih interesa glasajući isključivo za kandidate koji su u javnost prepoznati kao njihovi pripadnici'' i da bi neophodnim izmjenama Zakona o Ustavnom sudu ''proces dobio na kredibilitetu, a svaka politička stranka bi mogla da iskorači i glasa za zaista neutralne i stručne kandidate.“ Na kraju ove tematike Ražnatović zaključuje: ''Ova principijelna, nekalkulantska (s obzirom da se prijavila na novi javni poziv za sudiju Ustavnog suda i da od poslaničke volje zavisi eventualni izbor) i pravno zasnovana intervencija gospođe Perović, vrijedna istorijskog zapisa zbog svoje usamljenosti u širim regionalnim okvirima, ne samo sa aspekta individualne, intelektualne smjelosti i stručne utemeljenosti, već i sa aspekta novih i, u pozitivnom smislu, dosta radikalnih, ali tranzicionim društvima primjerenih rješenja, koja plediraju na stvaranje takvih pravnih pretpostavki koje će bitno ograničiti partijski uticaj na izbor sudija Ustavnog suda i doprinijeti demokratskim procesima, posmatrana sa stanovišta aktuelnih crnogorskih političkih uticaja i podjela, dosadašnjih negativnih iskustava koja u tom pogledu opterećuju tranziciona društva (i u ovom odjeljku navedenih), kao i onih u državama koje služe kao uzor  pravno i demokratski uređenih zemalja (SAD đe i pored toga postoji dosta jak partijski uticaj na izbor najviše sudske instance – najnovija odluka Vrhovnog suda o zabrani prava na abortus je gotovo kopiran politički stav Trampovih konzervativnih republikanaca), bude sumnju u to da se mogu samo ovim zakonsko-pravnim alatima, uz dalje ostavljanje  političarima/poslanicima pravo na izbor sudija, postići željeni efekti. Po nama bi optimalno rješenje bilo izmještanje izbora u neki nezavisni organ koji bi bio sačinjen od uglednih pravnika iz strukovnih i naučnih institucija (Udruženje pravnika, DANU – odjeljnje za pravna pitanja, CANU – isto takvo odjeljenje, pravnih fakulteta...), dakle od onih koji najbolje poznaje rad i stručnost svojih kolega, koje bi formalno samo potvrđivala Skupština Crne Gore. Naravno, to bi moralo biti propraćeno funkcionalnim zakonskim rješenjem poput predloženog od strane ekspertice Perović, kao i dosezanjem demokratskih standarda primjerenih savremenim evropskim i svjetskim društvima, bez čega neće biti radikalnijeg raskida sa postojećom praksom izbora sudija Ustavnog suda.''

            Ova knjiga je – bez obzira na njenu trajnu vrijednost, ne samo kao teorijski utemeljenu već i u smislu njenog važenja kao nepobitnog izvora  za svaku hroniku i istoriografiju, političko-teorijsku studiju koja će analizirati ovaj odsječak crnogorske istorijske i političke, državne i društvene zbilje – osobito važna u ovom trenutku, tj. danas, kada se govori s pravom o praktično teroru partitokratije u Crnoj Gori, što je sve dovelo zemlju gotovo na ivicu ostanka, čak i elementarnog, u posvemašnju krizu i politike, i društva, i same države. Kolika je dimenzija te krize, prije svega etičko-moralne i državno-institucionalne, govori i objektivna konstatacija autora knjige za aktuelnog Ombudsmana Crne Gore, iliti Zaštitnika ljudskih prava i sloboda svih građana naše zemlje, kako bi naravno trebalo da bude: ''Izgleda da se njegova nadležnost svela samo na zaštitu „ugroženih“ prava Srba i Crkve Srbije u Crnoj Gori. Da je drugačije, odnosno da je njegov rad bio, značaju funkcije koju obavlja, primjereniji, njenoj nezavisnost privrženiji, posvećeniji i proaktivniji prema otklanjanju problema iz oblasti ugroženih ljudskih prava i sloboda, nesumnjivo da bi to pozitivno uticalo da rad sudova, tužilaštva i policije bude mnogo profesionalniji, efikasniji, nezavisniji i pravedniji.''

 Bitno je istaći da autor knjige snažno ispoljava optimizam i vjeru u slobodu, suvrenost, pravdu, čast i pravo, jednom riječju budućnost Crne Gore, bez obzira na trenutno stanje u državi i bez obzira što predano i strasno bilježi sve njene i naše negativne 'recke'' na tom putu, dakle, budućnosti koji je uprkos svemu ipak započeo i perspektive koji naravno stanuje u temeljima njenog i našeg nacionalnog, građanskog i otadžbinsko-državotvornog postojanja. Ražnatović tako piše: ''Istaknuta iskustva nas navode na jednu prosto nevjerovatnu činjenicu koja nam govori da ta partijska moć, na čijim krilima se jaše, poput opijata, zatamni umove, sputa racio i potre lične slobode do mjere da se ne mogu prepoznati realni politički procesi koji  istorijski, iskustveno i logički nedvosmisleno ukazuju da nijedna politička moć, nije za vazda data, već je njena smjenjivost, prije ili kasnije, neminovna, odnosno da za njene „jahače“ može završiti apokaliptično. Jer,  pravda jeste u mnogim slučajevima spora, ali na kraju uvijek dostižna i „dođe po svoje“, pa će, kad Crna Gora bude pravna a ne partitokratska država, doći i po one: sudije apelacionog suda čijom je voljom predmet za  „pokušaj državnog udara“  vraćen na ponovno suđenje, kao i po one koji su tužbene podneske u slučajevima devastacije i pljačke  kulturno-istorijske baštine, sakralnih objekata i njima pripadajuće imovine, odbacivali kao neosnovane ili presuđivali na štetu države Crne Gore; sadašnje tužioce, prevashodno one iz specijlnog tužilaštva, koji su primjenjivali i primjenjuju različite aršine i selektivno pristupali objavljivanim informacijama tako što su, recimo, na osnovu pojedinih tekstova ili objavljenih skaj komunikacija u određenim medijima (Vijesti, Libertas Press...) promptno pokretali izviđaje ili optuživali i hapsili targetirane osobe, dok su, u slučaju isto tako objavljivanih informacija i skaj komunikacija u drugim medijskim kućama (Pobjeda, CDM, Portal analitika, Antena M...), u kojima se,  sa određenim kriminalnim klanom, dovode u vezu visoki funkcioneri pobjedničkih partija na parlamentarnim izborima 2020. godine – čak se u tom kontekstu vrlo često pominje ime i premijera Abazovića, „mudro“ ćutali. Dakle, po sve one koji su se svojevoljno upleli u „paukovu mrežu“ političko-ideoloških i vjerskih simpatija i opredjeljenja i na osnovu tih uvjerenja  donosili odluke, a  kojima su pravda, država i njen integritet i suverenitet bili i ostali „zadnje rupe na svirali“. Najgore je to što, dio pravosudnog sistema koji je upao u to „živo blato“, dok  pravda bude uspostavljena i efikasno ostvarivana, na neki način, sa sobom u potonuće, može povući i samu državu.''

Bez sumnje, partitokratija je potpuno razorila crnogorsko društvo. Ono što je započeto u vlasti suverenističkih stranaka, nastavljeno je – dakako s krajnjim i toliko, gotovo jedva i na samom izmaku snaga,  dočekanim ushićenjem i oduševljenjem, udarnički, dobrovoljno i entuzijastički – i preko toga!?, svom žestinom u posljednje dvije godine. Partitokratija i njeni predstavnici i nosioci, tj. predstavnici i suverenizma i unionizma, i suverenističkih procrnogorkih i unionističkih prosrpskih stanaka na čelu sa SPC-om, dakle, aktuelne većinski udružene klerofašističke stranke, sve su učinjele  i to u dužem vremenskom periodu u različitim svojim ulogama, i kao vlast i kao opozicija, da razore cjelokupno civilno društvo i da sebi, svom apsolutističkom konceptu o državnom i društvenom  ustrojstvu – oličenom ne samo već poznatom sintagmom ‘’država to sam ja’’, već i onom ‘’država to smo mi’’, dakle, dodajući klasičnom odnosu podanika spram apsolutnog vladara, i onaj novi, savremeni, moderni, koji pripada totalitarističkom XX-om vijeku staljinizma i fašizma i nacizma, đe se nište i bukvalno do istrebljenja i genocida brišu svi oni neprihvaćeni i zato i odbačeni ‘’drugi’’, tj. đe se ‘’ostvaruju’’ kolektivni zločin(c)i-negatori kolektivnih identitetskih, uopšte elementarnih, i fizičkih i duhovnih, čitavih populacija – podrede sav njegov potencijal bogatstva i različitosti. U tom potencijalu jesu ili bi pak trebali da budu u svakom zdravom, demokratskom, prosperitetnom društvenom ambijentu svi oni što tvore ono što se zove ‘’civilna struktura’’ i ‘’civilni poredak’’ jedne države: NVO subjekti, akademske  institucije, nezavisni intelektualci, slobodni i nezavisni mediji, stručna, kao i lokalna štampa i portali, udruženja, različite vrste dobrovoljnih društvenih asocijacija i fondacija, fondova i dobročiniteljskih organizacija, privredni i preduzetnički alternativni, društveno-neprofitni potencijal u privatnom i kolektivno-akcionarskom sektoru, umjetnička scena i društveni stvaralački i autorski alternativni pokreti i projekti, društvena praksa oličena u društvenim i građanskim pokretima, bilo u ad hoc, povremenim ili pak u stalnijim formama, itd., itd. Naravno da su mnogi predstavnici ovih i sličnih – odnosno onih koji se ili predstavljaju i samolegitimišu kao takvi ili koji bi to trebali da budu – subjekata, na žalost, vrlo izdašno i gotovo jedva čekajući prije evo više od dvije godine izašli u susret klerofašizmu, odnosno praktično apsolutnim i istinskim uzurpatorima ljudskih prava svih, pa dakle, i upravo ovih i svih onih koji im pomažu u slamanju i njihove sopstvene nezavisnosti, energije i vitalnosti i svih ostalih, dakle, cjelokupnog društvenog organizma i bića.

Partitokratija je na ovaj nači  urušila ne samo tzv. ‘’ustavni patriotizam’’, tj. ‘’ustavnu demokratiju’’ koja nikako nije dovoljna za konstituisanje jednog kolektivnog identiteta, o čemu govori i Jirgen Habermas, već i suprotstavlja i dovodi u konflikt temeljne i bazične društvene konstituente jednog državnog organizma oličene u viševjekovnim identitetskim značenjima i habitusima, rušeći tako ne samo dakle temelje društva, i njihovu pluralističnu, civilizacijsku – rođenu i nadopunjavanu, građenu i razvijanu međusobnom interakcijom, jer  se sve konstituiše evolutivno jedno iz drugoga i unutar međusobnih dodira, uticaja i preplitanja – strukturu, konkretno našu crnogorsku interkulturalnu, multivjersku, multietničku i multikulturalnu prirodu i  orijentaciju i kao takvu jedino izglednu i održivu budućnost našeg ukupnog postojanja, već trenutno, danas, i sami sebe, i svoju cjelokupnu moralnu, političku, ljudsku, državnu i civilizacijsku, da ne spominjemo evropsku i demokratsku, supstancu i biće.

Partitokrati i partitokratske političke stranke ne uviđaju jedini modus vivendi i svog i cijelog društvenog i državnog crnogorskog postojanja, a to je dolaženje do minimalno kritične, održive i izgledne argumentovane alternative koja je zapravo i bila i jeste i jedino može postati i ostati budućnost ako se želi mirno i tolerantno, bogato i civilizacijsko, tzv. ‘’pitomo’’ i ‘’pristojno’’ društvo, a ta alternativa je sljedeća: ‘’Istoriju možemo ispričati i tako da otkrijemo kako ‘neprijatelji’ imaju zajedničke korijene’’, kako to ističe Suzan Bak-Mors, profesor sa američkog Kornel univerziteta. No, ovaj pomiriteljski i civilizacijski ‘’scenario’’ je bilo moguće odraditi na primjeru ranijih neprijateljstava jedne Njemačke i Francuske na primjer, dakle, u srcu današnje Evropske Unije, ali ostaje veliko pitanje da li je to i kada moguće ostvariti na Zapadnom Balkanu i na Balkanu uopšte reklo bi se. Ipak, nesumnjivo je da učlanjenje u NATO i u EU na ovom putu predstavlja pravi blagodet, što pokazuju i ptimjeri recimo Bugarske i Rumunije danas, a sigurno je da ni iz daleka nijesu bili 2007.g. kada su primljeni ispunili sve potrebne uslove za prijem. Nadati se zato da će se udruženim (samo)kritičnim, samosvjesnim i odgovornim snagama kako na domaćoj (iako to danas izgleda potpuno nerealna, procjena i nada!?) tako i na međunarodnoj sceni, dostići ta minimalno dogovorno-konsenzualna zbilja od koje ćemo na civilizovani i demokratski način krenuti dalje u svakodnevna osvajanja demokratije i normalnog, zdravog, prosperitetnog društvenog života. Ili, kako to kaže Ražnatović, još jačim vaninstitucionalnim građanskim pritiskom doći do demokratski kontrolisanih izbora, ‘’što bi omogućilo Crnoj Gori da više  'bolno ne uzdiše', već  ponovo 'slobodno prodiše'!... Ovo jeste neizvjestan..., ali jedini mogući i častan put koji će dati odgovor na pitanja crnogorske budućnosti. Budućnosti koja će biti zasnovana na državnom suverenitetu, evropskim sekularnim i demokratskim vrijednostima, u kojoj će pošasti partitokratskog načina vladanja, korupcije i kriminala biti svedene na mjeru savremenih društava, ili, u slučaju pobjede velikosrpskih klerikalnih i proruskih partija, na vraćanje točka istorije u tamne vilajete ranog srednjeg vijeka koje podrazumijeva  totalitarizaciju – sa svim pošastima koje ona sa sobom nosi – i klerikalizaciju Crne Gore, asimilaciju Crnogoraca i 'bolno' umiranje države.''

Ima u Minjinoj knjizi u onom njenom dijelu – koji smo već spomenuli kao jednu od njenih nepobitnih vrijednosti – teorijskog, prije svega politikološko-pravno-etičko-aksiološko-filozofskog, korpusa, veoma indikativnih i upečatljivih, dokumentovanih i istoriografski i arhivski provjerljivih pasaža i priloga. Iz njih se vidi evropska, odnosno starogrčko-helenska ukorijenjenost i utemeljenost ideje crnogorske države i crnogorskog filozofsko-političko-civilizacijskog pogleda na svijet koji ju je porodio i izgradio u hiljadugodišnjem istorijskom procesu. Sljedeći citat pokazuje kako su se u Crnoj Gori – kao izraz ontoloških svojstava crnogorskog naroda iz različitih njegovih istorijskih perioda (Dukljani, Zećani, Crnogorci) – razvijali crnogorski državotvorni procesi koji su ''još od dukljanskog perioda'', kako piše Minja, imali ''korespodentnost sa Atinskom demokratijom.'' Riječ je o civilizacijskom i kulturnom, etičkom i svjetonazornom, filozofskom i emancipacijskom, političkom i istorijskom zrenju jednog naroda, u ovom slučaju crnogorskog, koji je idući i uspinjući se na ljestvici ontološko-suštinsko- hijerarhijskih a u istorijskoj fenomenologiji svakako (dis)kontinuiranih vrijednosti (zbog čega i govorimo o preko hiljadu godina crnogorske državotvornosti a ne same, ''čiste'', tj. uvijek uspješno održavane i ''efikasne'' državnosti!) – ''Neka bude borba neprestana!'' i ''Neka bude što biti ne može!'' – nesumnjivo izgradio državnu samosvijest i praksu, potrebu i realnost, kao viši, najviši!, tip i nivo ljudske opstojnosti i svrhovitosti. Kako je to isticao čuveni srpski filozof prof. dr Mihailo Đurić, u staroj Grčkoj prvi je Homer ustanovio razliku između države i društva, te preko analize vojničko-političkog helenskog bivstvovanja istakao superiornost i primarnost države kao neuporedivo (naj)više ideje i duhovnosti, smisla i ideala, standarda i vrijednosti, u odnosu spram društva i njegove osnovne jedinice Oikosa kao niže stvarnosti uobičajene domaćinsko-porodično-proizvođačko-ekonomske aktivnosti (koje su dakako uključivale i robove) u održanju golog svakodnevnog preživljavanja oličenog u biološko-materijalnoj reprodukciji. Aristotel je definisao Oikos kao "zajednicu koja je prirodno konstituisana radi zadovoljavanja svakodnevnih gluposti". Istorijski posmatrano, protivurječni interesi Oikosa i polisa kao grada-države doveli su do strukturnog propadanja društva, a savremeni pojmovi moderne – da li treba reći političke?! – države i modernog građanskog društva su se usložili do nevjerovatnih visina ili pak ambisa!?, o čemu nesumnjivo govori i ova Minjina knjiga. Ili, kako piše prof. dr Vukašin Pavlović: ''Za razliku od predmodernih vremena, u modernom svetu nije moguće postojanje društva bez države. Danas su društvo i država u toj meri povezani i isprepleteni, da ih je teško i zamisliti jedno bez drugog.''

Minja daje prilog (svakako ne mali!), i osvješćivanju i povratku Crnogoraca i svih građana Crne Gore našim istorijskim i nacionalnim, državnim, i socijalnim, društvenim, korijenima i sidrištima i središtima duha i naše cjelokupne opstojnosti i bivstvovanja. Prije svega, imamo u vidu povratak na naše ne male tradicijske i baštinske  opštecivilizacijske vrijednosti, koje su svakako postojale i postoje, iako nam se najčešće čini da nijesu ili ako jesu da je to skoro zanemarljivo ili pak ‘’arhaično’’ i ‘’prevaziđeno’’. No, nikako nije tako!

Crnogorski doprinos liberalnom, naprednom i demokratskom ustrojstvu svijeta oličen u Opštecrnogorskom zboru, veoma je dobro i plastično predočen od strane Minje u sljedećem njegovom promišljanju: ''Predstavnička, odnosno parlamentarna demokratija, koju danas baštini najveći broj država u svijetu - čije je početke, na neki način, „ispisala“ britanska Magna Carta Libertatum iz 1215. godine; nadogradile grupe istomišljenika okupljene oko zajedničkih ideja, u svrhu vršenja uticaja na državu, radi nametanja svojih stavova vezanih za državno uređenje i organizaciju države, koje se javljaju u XVII vijeku, takođe u Engleskoj, pojavljujući se u „liku“ torijevaca i vigovaca (iz prvih u XIX vijeku nastaje Konzervativna, a iz drugih Liberalna stranka, kojima se u XX vijeku pridružuje Laburistička stranka); temelje udario francuski republikanizam iznjedren iz Francuske revolucije 1789. godine – iz koje su iznikle i republikanske stranke žirondinci i jakobinci, šireći  Evropom i svijetom nove standarde demokratije, ljudskih prava i sloboda, čiji je, bez ustezanja se može reći, sinonim, najznačajniji predstavnik francuskog prosvjetiteljstva Volter (iako nije bio pristalica republikanizma), i njegove genijalne riječi upućene svojem političkom protivniku, koje su principe opšte ljudskih sloboda i jednakosti, posmatrane kroz prizmu političke ravnopravnosti, izdigli na pijedestal univerzalnih demokratskih prava i vrijednosti: „Ne slažem se sa vama ali ću se založiti da ono što govorite uvijek možete slobodno da kažete“; u crnogorskim okvirima jak zamah dalo sveopšte političko narodno organizovanje, djelovanje i neposredno narodno odlučivanje, oličeno u najvećoj demokratskoj instituciji toga doba Opštecrnogorskom zboru sastavljenom od svih odraslih Crnogoraca, na kojem su raspravljane i donošene odluke o svim pitanjima unutrašnjeg i spoljno-političkog života (ratu i miru, zakonima i drugim pravnim akatima ...), a isto tako birani najviši državni i crkveni poglavari, kao i hijerarhijski instutucionalno niže  organizovanje otjelotvoreno u liku „lokalnih samoupravnih organa“ - nahijskih, plemenskih, bratsveničkih i seoskih zborova, koji su se aktivirali, preuzimajući ulogu centralne vlasti, uvijek kada ova, iz nekih političkih ili vojnih razloga,  na pojedinom ili cjelokupnom državnom teritoriju, nije funkcionisala, kao što se desilo 1918. godine kada su crnogorske komite oslobodile Crnu Goru od austrougarske okupacije,  u određenim gradovima i mjestima narod se samoorganizovao i formirao „samoupravne organe“ koji su bivstvovali do srpske okupacije (Zbor kao svojevrsna narodna skupština datira još od dukljanskog perioda; dodatno je učvršćen  polovinom XV vijeka za vrijeme dinastije Crnojevića – njenog utemeljivača Stefanice, pod nazivom Svenarodni zbor;  a  svoj puno intezivniji „život“ nastavlja u XVII vijeku dolaskom na crnogorski vladarski  tron dinastije Petrovića, odnosno vladike Danila njenog utemeljivača - navedeni crnogorski primjer  pokazuju korespodentnost sa Atinskom demokratijom, s tim što crnogorskom političkom  životu nije bilo zabrane učešća robovima, jer ih nije ni bilo) - što je bio „uvod“ ustavnom ustanovljenju parlamentarizma, odnosno Narodne skupštine decembra 1905. godine, i konkretnoj razradi i implementaciji tih opredjeljenja preko parlamentarnih izbora održanih na osnovu Zakona o izboru narodnih poslanika septembra 1906. godine, te i prvog konstituisnaja Narodne skupštine 31. oktobra 1906. godine (ovaj datum se uzima kao datum početka parlamentarizma), čime je Crna Gora pokazivala spremnost ka uvođenju demokratskih pravila savremenog svijeta iskazanih kako u „autonomnoj moći naroda“, odnosno, kazano današnjim političkim rječnikom,  poštovanju „volje naroda/građana“, tako i savremenim organizovanjem i uvođenjem predstavničke demokratije/parlamentarizma; a osavremenila, podjelom vlasti, moderna evropska i američka (SAD) društveno-politikološka misao -  jeste najveće  civilizacijsko dostignuće u oblasti ostvarivanja ljudskih prava, sloboda i, zasad, nezamjenjiv oblik demokratskog izražavanja volje građana. Ili kako kaže Gustave le Bon: „Unatoč svim poteškoćama svog funkcioniranja, parlamentarne skupštine predočuju ono što su narodi još našli kao najbolje za samoupravljanje, a naročito da bi se  što više oslobodili jarma osobnih tiranstava. Parlamentarne su skupštine zacijelo ideal svake vladavine, barem za filozofe, mislioce, pisce, umjetnike i učenjake, ukratko za sve koji čine vršak civilizacije.“[1] Međutim, i predstavnička, odnosno parlamentarna demokratija ima svoje domete i ograničenja, jer „sve državne forme su forme oligarhijske moći. U isto vrijeme ova oligarhijska moć pokušava se legitimirati – na određenom nivou – upravo na osnovu moći bilo koga. I tako je prisutna konstantna borba između strukture državne forme i moći naroda. Inače, svaki državni oblik je aproprijacija, odnosno privatizacija moći naroda“[2], kako to kaže već gore citirani francuski filozof Žak Ransijer. Tako se ni predstavničkom-parlamentarnom demokratijom i stranačkom organizovanošću, bez koje je nezamisliv današnji oblik predstavničke demokratije, ne dostiže ljudska težnja za neposrednim učešćem naroda u vladanju državom, odnosno onaj ideal čovječanstva na uspostavljanju sistema „apsolutne demokratije“ koji proističe iz „prirodnog prava“ svakog ljudskog bića da bude sudionik političkog procesa i „krojač“ svoje životne sudbine.''

Na kraju recimo da od Ražnatovića sigurno možemo očekivati nove priloge za teorijsko i praktično osvjetljavanje i osmišljavanje crnogorskog modernog političkog i ukupnog društvenog diskursa. Sve kako je to do sada na ovom planu (u)radio, nesumnjivo ostaje da upravo tako zaključimo. Jer, Ražnatović je ulazio i ušao postupno na politička i društvena vrata crnogorske javne scene, bez obzira što je na početku njegove političke karijere to i bio vrh tada najmlađe društveno-političke organizacije, naime Saveza socijalističke omladine Crne Gore. On je i tada, dakle, na samom početku političke karijere, odmah stavio do znanja da neće biti epigon, potrčko ili pak slijepi i nijemi podržavalac, obožavalac i nastavljač bilo koga, tj. nikoga bez obzira na ičiju političku i društvenu moć, ali ni nijemi i slijepi posmatrač na ukupnoj političkoj i društvenoj sceni, već aktivni učesnik koji će uvijek pokušavati da što više samosvjesno ulazi u političke i društvene procese i na taj način, dakle, pokuša da ih sagleda i tako da svoj najviši doprinos uupnoj emancipaciji svoje sredine i Crne Gore kao i njegove i naše jedine domovine i države.

Ulazeći a potom i konačno ušavši u praktične tokove političkih i društvenih gibanja, dakle, našavši se kao praktični borac u areni dnevne politike, on nikako i nikada nije na tome stao. I kasnije, kada je imao vrlo značajne funkcije u određenim strankama i političkim subjektima, nikada i nikako nije stao samo na golom paktičnom i svakodnevnom stranačkom aktivizmu, u toj vrlo često i načelno, tj. ‘’u opisu posla’’, a u našoj sredini i dodatno izuzetno surovoj i nehumanoj preovladavajućoj borbi za – slobodno ‘’preimenujući’’ naslov poznate knjige prof. dr Đura Šušnjića –  ‘’ribarenje ljudskih duša’’, već je težio da sve to oplemeni, nadogradi i u pozitivnom smislu prevaziđe sa teorijskom i stručnom, naučnom spremom i sposobnošću, znajući da se to i od njega traži, i posebno od njega, jer je već bio i te kako prisutan i kao u dobrom civilizacijskom svjetlu i značenju prepoznatljiv politički djelatnik u javnom životu. A da je bio i za to sposoban i spreman, pokazuju sve njegove u međuvremenu objavljene rasprave, svi njegovi prilozi, u konačnici, i tri nimalo neaktuelne i nevrijedne knjige. Naprotiv. On je sa svima njima dokazao da je jedan u našoj zemlji od rijetkih današnjih kredibinih i sa integritetom i etikom potkovani i utemeljeni nezavisni autor, politički analitičar, kritičar, teoretičar i pisac-publicista, kolumnista i stvaralac prije svega u domenu društvenih i političkih nauka. Zato se s pravom očdkuju novi njegovi prilozi i na ovom i na mnogim drugim susjednim teorijskim i praktičnim, područjima kompleksnih političkih i društvenih učenja i zbilja. Siguran sam da nas Milorad Minja ili Minjo Ražnatović neće razočarati i da će i dalje uspješno stalno pridodavati vrlo vrijedne teorijske i naučne priloge koji će pomoći da naše društvo, da naša država, da naša Crna Gora, u konačnici ipak, uprkos svemu, pronađe svoj evropski, prosperitetni, dostojanstveni i civilizovani put u sadašnjost i budućnost.