Aristotel je prvi postavio pitanje koje je kasnije postalo poznato kao problem “Tiranije većine“. Dakle, još su antički mislioci smatrali da ako većina odlučuje, vodeći računa samo o interesu te većine( a ne i o preostalim manjinama), onda je to iskvareni oblik vlasti.

Od XVIII vijeka počinje sve više da se ukazuje na opasnost tiranije većine i u vezi s tim o pravima manjina – političkih, vjerskih, interesnih i dr. Na opasnost tiranije većine ukazivao i američki teoretičar Džems Medison, koji je i postavio pitanje da li odluka većine uvijek znači pravo zbog toga  što uvijek ima ispravnu sadržnu ili zbog toga što sa većinom uvijek ide sila. Pošto nije prihvaćeno da sila čini pravo, onda i ono za šta se zalaže većina ne mora automatski da bude uvijek ispravno. Franc Nojman na jednom mjestu piše da zlo koje podržava većina ne postaje time dobro, nego veliko zlo.

Pretpostavka parlamentarizma jeste postojanje određenog stepena saglasnosti(konsenzusa), odnosno da se do njega dođe među relevantnim političkim subjektima u zemlji. Politički proces u demokratskom pluralizmu zahtjeva uspostavljanje konsenzusa svih članova političke zajednice, tj. njihovih legitimnih predstavnika.

Ovaj konsenzus je neophodan zbog toga da bi se objektivno postojeći parcijalni interesi riješili kompromisom u odgvarajućoj legalnoj proceduri tako da se ne ugrozi cjelina političkog poretka i normalno funkcionisanje političkog sistema.

U Skupštini Crne Gore, uglavnom  se odlučuje preglasavanjem, što nije dobro. Za to odgovornost ima politička većina, ali i politička manjina. Većina treba da ima većeg političkog sluha za manjinsko političko mišljenje, a na drugoj strani politička manjina treba da bude više politički konstruktivnija, kako bi došli do usaglašavanja stavova na osnovu saznanja iz savremene političke teorije i političke prakse. Stoga definiciju demokratije treba dopuniti:“odlučivanje većine uz uvažavanje mišljenja konstruktivne manjine“. Time dobijamo nužni i dovoljan uslov za postojanje demokratije koju radi veće preciznosti, možemo nazvati „konsenzualnom“. Međutim, priča  o konsenzualnoj demokratiji u Crnoj Gori, možda je bezpredmetna, ako za nju ne postoji potrebno razumjevanje, demokratska svijest i razvijena demokratska politička kultura, i ako se politički akteri okreću prošlosti, a ne budućnosti države i društva.

Mogu se zapaziti i niz slabosti u radu Skupštine Crne Gore, kao što su: usvajanje pojedinih zakona po hitnoj proceduri, bez kvalitetnije javne rasprave; usvojeni zakoni su često slabog kvaliteta. Dalje, kod nas zakoni često se mijenjaju, što nije dobro, jer te promjene zakona teško mogu na adekvatan način pratiti i profesionalci, a kamoli obični građani u ostvarivanju svojih ljudskih prava. Takođe nije rijetko da su pojedini članovi zakona u koaliziji i tako stvaraju probleme u njihovoj implementaciji. Ono što je veoma problematično kod izmjena i dopuna zakona ogleda se o tome, kada se pojedine zakonske odredbe prilagođavaju pojedinim političkim strukturama vlasti, a na štetu funkcionisanja vladavine prava i pravne države, kao što je to sada, na primjer sa usvajanjem izmjene i dopune medijskih zakona, kojima se smanjuju kriterijumi za izbor generalnog direktora Radio Televizije Crne Gore sa deset godina iskustva na samo pet godina, što se time umanjuje integritet i nezavisnost Javnog servisa, zbog čega je s pravom, predsjednik Crne Gore, Jakov Milatović  ga vratio  Skupštini Crne Gore na ponovno odlučivanje. Takođe, u vladi CG nisu uvaženi ni stavovi Ministarke kulture i medija, Tamare Vujović, koja je kao resorna ministarka se zalagala da kriterijum za izbor generalnog direktora RTCG bude deset godina. Naročito je začudujuće, odluka vlade da opoziva ministra pravde, Andreja Milovića sa pozicije predstavnika, odnosno predlagača IBAR zakona u Skupštini Crne Gore, iako je on kao ministar pravde i njegovi saradnici u Ministarsstvu pravde bili su glavni nosioci za pripreme navedenih IBAR zakona. Takođe je poznato da ranije na prijedlog Ministra unutrašnjih poslova Danila Šaranovića, nije izvršen izbor v.d direktora Uprave policije, iako je on, na to, imao isključivo zakonsko pravo.

Može se konstatovati, da takav „kolegijalni“ odnos među članovima vlade je ispod svakog političkog nivoa. Stoga, takva vlada ne uliva nadu za njeno dalje funkcionisanje na demokratskim, stručnim, kvalitetnim i stabilnim osnovama.

Suštinsko je pitanje: kako objezbjediti dobre zakone(tj. umna pravila), odnosno kako izabrati dobre zakonodavce? riječ je o tome, da li u parlamentu odlučuju pravi stručni i moralni poslanici, kakvi bi trebalo da čine parlament;  da li su svi poslanici moralno savjesni i politički autonomni u razmatranjima problema i iznošenju svojih stavova; da li su svi poslanici odgovorni prema opštim interesima građana i države; ako ih građani nisu neposredno izabrali na izborima, po imenu i prezimenu, kao što je to slučaj kod nas, onda je pitanje čiji su oni“poslanici“. Dalje, šta je sa onim poslanicima koji sagnu glavu i čuče na poslaničkim klupama, odnosno, rijetko kad ili nikad ne učestvuju u raspravi po bilo kom pitanju koje je na dnevnom redu Parlamenta ili Skupštinskih odbora. S tim u vezi, treba normativno regulisati da poslanici koji ne ostvaruju poslaničku funkciju na zadovaljajući način mogu biti opozvani po određenoj proceduri.

Ako se upitamo ko je naš konkretni predstavnik u parlamentu, odgovor je da takvog predstavnika nemamo. Postoje partijska disciplina, čelnici stranaka, centralizacija odlučivanja, ali ne i odlučivanje građana. Postoje jasno da mi umjesto demokratije imamo partitokratiju uz odlučivanje čelnika partija. Da bismo imali političku demokratiju moramo birati neposredno svoje predstavnike u Skupštini Crne Gore. Oni se mogu povezivati u stranke i stoga predstavljanje građana nije suprotno političkim partijama. Ali, treba glasati za konkretnog čovjeka koji će biti odgovoran svojim biračima, a ne političkoj partiji ili, još gore, čelniku stranke. Takvu lošu praksu neophodno je promjeniti. Moramo predvidjeti dalji razvoj demokratije. Prije svega, stranke i  njihovi šefovi ne smiju se nametati građanima(kao sada) već moraju služiti građanima. Da bi građani zaista mogli birati svog predstavnika u parlamentu, moraju objaviti biografije i program svih kandidata. Time se ujedno postiže mogućnost upoređivanja obećanja i izvršenja. Riječju, neophodno je da u izborni sistem Crne Gore uvesti otvorene liste i mogućnost prijavljivanja i samostalnih kandidata za poslanike Skupštine Crne Gore.