Piše: Milorad Minjo Ražnatović

PEĆINSKI ŽIVOTINJSKI SVIJET

NJEGOVI ISTRAŽIVAČI I NARATORI

            Pećine su i staništa živih organizama, malih živih bića koja su njihovi stalni stanovnici, kao i onih životinja koje žive  u njihovoj blizini i povremeno borave u  njenim mračnim odajama, adaptirajući se na klimu i tminu. Kao stalni stanovnici, svoje utočište u njoj su našli  paukovi, neke vrste insekata, rakovi, pećinski puževi ..., dok su najčešći i najbrojniji njeni  stanovnici slijepi miševi, koji poslije jesenskog parenja na pećinskoj tavanici i zidovima,  zimu provode u njima u stanju hibernacije. Jedan vrlo rijedak i interesantan primjerak živog organizma, koji živi u pećinama je pećinski vodozemac – čovjekova ribica. Taj naziv je dobila zato što njena boja kože podśeća na ljudsku kožu. Njena dužina je oko 25 cm., a može biti i viša, liči manjoj zmiji ili gušteru, a kroz vodu se kreće poput jegulje. Kroz naše školovanje smo učili da  ova vrsta pećinskog vodozemca, na jugoslovenskim prostorima, jedino živi u Postojnskoj pećini (Slovenija), međutim,  nova istraživanja govore da je ona otkrivena i u pećinama Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te da je u bosanskohercegovačkim pećinama ima više nego u Postojni. Stalnim stanovnicima pećine – pećinskim živim organizmima su se vremenom smanjivale oči do potpunog gubitka vida, a razvijali su se i veoma razvila čula mirisa i dodira – čovječjoj ribici još i sluha,  što im omogućava da se kreću i pronalaze hranu kako bi mogli preživjeti. Povremeni gosti pećina  su životinje koje žive blizu njih i izvjesan period borave u njima, kao što su: rakuni, pacovi i međedi. Ovi posljednji čak u plićim pećinama provode zimu u stanju hibernacije, a morske vrste međeda – morske međedice, odmaraju i razmnožavaju se u morskim pećinama. I davno izmrli preci (prije više od 13000 godina) pojedinih današnjih divljih životinjskih vrsta, su nekada, u praistoriji, živjeli u pećinama, kao što su: pećinski lavovi, pećinski međedi, pećinski leopardi i pećinske hijene, koji su otkriveni putem fosilnih ostataka i praistorijskih crteža, i uglavnom su bili mesožderi, (osim pećinskog međeda koji je bio ribojed i biljojed), hraneći se van pećine, biljožderima – najviše kopitarima, slabijim od sebe, kao što se hrane današnji potomci ovih životinja. 

Sa naučno-istraživačkog stanovišta, pećine proučavaju speleolozi, otkrivajući njihove najdublje tajne koje čine raznorazni pećinski ukrasi, njihov sastav i nastanak, te ih prenoseći  pisanim putem  najširem čitalačkom auditorijumu; geolozi koji proučavaju razvoj i građu zemljine kore; arheolozi istražujući život  prvih ljudi u njima; njihovu faunu izučavaju biolozi; a o njima pišu i putopisci koji su se „susrijetali“ sa njihovim ulazima/otvorima, zavirujući u pećinsku tminu i „razmičući“ je baterijskim lampama ili upaljenim bakljama, kako bi odatle, makar površno, pokušali dokučiti nepoznato i odgonetnuti neke tajne pećine. No rijetki su oni avanturistički duhovi koji su se usudili da bez vodiča,  dalje i dublje zađu u  njihove „odaje“ i otkriju nevjerovatne nakite koje, naročito, one veće pośeduju. Naravno, to ne važi za one „urbanizovane“, svima dostupne, u kojima službuju speleolozi/“kustosi“ zaduženi za upoznavanje pećine i prezentaciju njenog prirodnog blaga.

Međutim, nijesu o pećinama pisali samo naučnici raznih profila preko svojih stručnih i publicističkih radova, ili  putopisci/avanturisti – strasni istraživači prirode i njenih ljepota, već  je ona dospjela i u filozofskom spisu, jednog od najznačajnijih filozofa antičke Grčke, a i ukupne istorije filozofske misli Platona, koji je u svojoj sedmoj knjizi dijaloga – Država, posvetio Alegoriji o pećini. U tom metafizičkom metaforičnom spisu Aristotel polazi od pretpostavke da u pećini, od đetinjstva su ljudi okovanih vratova okrenuti prema unutrašnjem zidu pećine, zbog čega ne mogu viđeti ni izlaz niti bilo koga pored sebe, osim, na paravanu postavljenom ispred njih, svoje i śenke drugih ljudi koji se kreću iza njihovih leđa, što im omogućava vatra, kao jedini izvor svjetlosti. Okovani ljudi koji život žive u mraku pećine, zapravo predstavljaju metaforu čovjeka opterećenog spoznajom čulnih stvari, te zarobljenost materijalnim i tjelesnim – utamničenjem duše i zarobljenosti uma, zbog čega im je stvarni svijet nejasan, neobjašnjiv i nedokučiv, dok pretpostavka eventualnog oslobađanja pojedinca iz okova i izlazak iz pećine na svjetlost dana, simboliše oslobađanje duše i njeno uznesenje ka svijetu ideja koje karakterišu  razumsko i umno saznanje, što trasira put ljudskoj samospoznaji, slobodi i demokratiji.

CRNOGORSKO PRIRODNO –

PEĆINSKO BLAGO

            Iz ljutog krša crnogorskog,  stamenih i stjenovitih visoravni, uzvišenja, brda i planina, što se „gorde“ u dinarskom planinskom vijencu, „iznjedreno“ je ogromno pećinsko bogatstvo, koje nimalo ne zaostaje za evropskim i svjetskim prirodnim blagom tog tipa, kako po  broju špilja i pećina, tako i po  raznovrsnosti, atraktivnosti i magičnosti. Podaci speleologa nam to uvjerljivo i sugestivno predočavaju. U ovom briljijantinsko-draguljskom zemaljskom đerdanu naninizano je (pretpostavlja se) skoro deset hiljada malih i velikih, plitkih i dubokih crnogorskih pećina i jama, od kojih je, kako to speleološki podaci upečatljivo śedoče, njih 1600 istraženih, preciznije kazano popisanih u Agenciji za zaštitu životne sredine (EPA). Njihova istraživanja nam slikovito i poetično dočaravaju bogatstvo i raznovrsnost pećinskog nakita, njihovu  magičnu ljepotu, "sofisticiranost izrade“, kao i kreativnost njihovog „stvoritelja“. To  dragocjeno bogatstvo „osuđeno na samovanje“, zarobljeno pećinskom tminom koja mu ne „dozvoljava“ otkrivanje svoje raskošne ljepote, nedostupno, u najvećem broju slučajeva, široj ljudskoj populaciji, nalik je utamničenoj čovjekovoj duši koja, zarobljena tijelom, bez prosvjetljenja, ne može iskazati svoju ljepotu, umnu blistavost i ćudorednost, niti osvijetliti ono najbolje, najhumanije, najplemenitije i najljudskije što čovjekov bitak pośeduje. Tako biva i sa pećinskim „sakrivenim blagom“, kada se, makar pripovijedanjem ili fotografskim blicevima i urađenim fotografijama razgrne  pećinska tmina i iz nje „izbave“ određeni pećinski eksponati i zablista njihova ljepota, ostajemo zatečeni i zadivljeni tim bajkovitim prizorima, a ne može se ni pretpostaviti kakve utiske nose oni srećnici koji su, obasjane svjetlošću baklji, baterijskih lampi ili električne energije, uspjeli da neposredno vide, uživaju i dive se pećinskoj unutrašnjosti, bogatstvu i ljepoti postojećih nakita.

Prizor iz Đalovića pećine

Foto: caffemontenegro – Centar za ispitivanje i zaštitu krša/ Leka Dedivanović

             Najveći broj crnogorskih istraženih/popisanih pećina, pośeduje ovo nevjerovatno i raznoliko bogatstvo pećinskih nakita izraženih u raznim „vajarskim“ oblicima i veličinama. No, i pored toga, kako saopštiše učesnici okruglog stola u organizaciji Agencije za zaštitu životne sredine održanog četvrtog aprila 2024. godine, „samo je osam jama i pećina zaštićeno u Crnoj Gori“ što je poražavajući podatak, kako za Agenciju i za državu, tako i ukupno za speleološku struku i nauku. Ovo neprocjenjivo prirodno pećinsko blago najslikovitije se, uz one već gore pomenute, može dočarati osvrtom na dvije pećine koje svojom ljepotom najsjajnije zrače, a ljubitelje prirode, organizovane grupe, naučnike/istraživače i putopisce magnetski privlače. Jedna od njih je Đalovića pećina, u opštini Bijelo Polje, čija dubina dužina, brojnost hodnika, jezera i ostalih pećinskih nakita, djeluje impresivno, ostavljajući bez daha njene dosta rijetke pośetioce. Njenu impozantnost čine preko 17 kilometara speleološki istraženih hodnika na crnogorskoj teritoriji, i još, pretpostavlja se, oko 200 kilometara koji nastavljaju van crnogorske teritorije, račvajući se ispod Pešterske visoravni u Srbiji; preko deset stalnih i još toliko povremenih jezera po kojima se može kretati manjim gumenim čamcima. Magičnost ove pećine, pored navedenog, čine raznovrsni pećinski nakiti: stalagmiti, stalaktiti, razne razbarije na zidovima i tavanicama itd., što je čini jednom od najbogatijih  u svijetu, jer kako stručnjaci kažu, nema otkrivenog pećinskog nakita koji nije zastupljen u Đalovića pećini. Njenoj unutrašnjosti teško mogu parirati umjetnički radovi ljudskom mišlju izmaštani i majstorskim umijećem kreirani, ali se mogu ljudskoj znatiželji približiti uporedbom sa nekom izmaštanom ogromnom galerijom  čiju postavku čine najgenijalniji multidisciplinarni umjetnički radovi različitih tehnika i stilova: vajarski, likovni, arhitektonski, zidni murali, instalacije itd. Elem, razliku čini to što  u galerijama, pośetioc radove posmatra sa „distance“, pokušavajući da „ulaskom“ u njihovu nutrinu, „razotkrije“ umjetnikovu fikciju i imaginaciju kako bi ih „izvukao“ u realni, odnosno svijet spoznaje,  dok je čovjek kada uđe u unutrašnjost pećine, kako kroz svoj psihološki doživljaj, tako i kroz svoju objektivnu poziciju, postaje i sam  jedan od „elemenata“ pećinske „umjetničke vizuelnosti“ i realnog svijeta, ovog puta trudeći se da ga pounutri u svoju fikciju i fantastiku koju će kao takvu ospoljiti, vanjskom svijetu predočti.

 Nažalost, svo ovo  nevjerovatno prirodno bogatstvo Đalovića pećine ostalo je nedostupno širim populacijama i turističkim zaljubljenicima prirode, koji bi željno, osvijetljenim pećinskim hodnicima i uređenim stazama, sa uživanjem hodili, pećinskim magičnim nakitima, galerijama i jezerima svoju dušu galili, viđenim ljepotama je napajali, a te bajkovite slike u svojoj memoriji nosili i time se ponosili. No, nadati se da će u najskorije vrijeme i ova pećina izbaviti iz tame svoju skrivenu ljepotu, „otvarajući“ svoja „vrata“ turistima iz raznih zemalja i kontinenata,  jer se već nekoliko godina radi na pristupnim putevima i na njenoj unutrašnjoj „urbanizaciji“ – pravljenju staza i osvjetljavanju makar jednog dijela ove podzemne ljepotice.

Prizor iz Lipske pećine

Foto: Lipa cave - Google

            Druga je Lipska pećina, koja se nalazi na domak Cetinja, a priroda je i nju okitila najmagičnijim pećinskim nakitima. Njene galerije, dvorane, hodnici, stalagmitni stubovi, stalaktitski „klinovi“ koji vise sa tavana, mnoštvo izrezbarenih elemenata  na stjenovitim zidovima i plafonima kao i stalagnitne figure koje izrastaju sa poda pećine, ne zaostaju po svojoj čarobnoj razigranosti za Đalovića pećinom, s tim što je Lipska mnogo manjih dimenzija od nje, jer sistem njenih hodnika, dvorana i galerija iznosi oko dva i po kilometra. Međutim, za razliku od ove prve, a zahvaljujući izgradnji pristupnog puta, unutrašnjih staza i osvjetljenja, ona je jedina u Crnoj Gori svoje „dveri“ nesebično i širom otvorila (nekih 600 metara hodnika), da bi svoju očaravajuću magičnost i bajkovitost „predala“ turistima/pośetiocima da se njima dive i sa sobom, u śećanjima, vječno nose. Ova njena „urbanistička doćeranost“ je omogućila i onima koji je nijesu pośetili da se putem internetskih video zapisa upoznaju sa svom njenom raskošnom ljepotom, slojevitošću i prefinjenošću pećinske unutrašnjosti kojom je priroda „velikodušno“ darivala.  Tako nas kamera vodi kroz široke hodnike u unutrašnjosti, đe se susrijećemo sa izvajanim stalagmitnim figurama sličnim babuškama; kipovima nalik na žene u stojećem položaju (kariatida); „bistama“ sa nesrazmjerno velikim  glavama poređanim jedna do druge; spojenim, rezbarijama ukrašenim stubovima  stalaktita i stalagmita koji se pružaju od poda do tavanice; galerijama i prostranim dvoranama i u jednoj od njih, onoj najprostranijoj, su, inspirisani zanosnom ljepotom pećine, održavali koncerte renomirani evropski umjetnici klasične muzike, a folkloraši turistima predstavljali bogatstvo crnogorske tradicije kroz igru i pjesmu, kao i osebujnost i prefinjenost crnogorske nošnje. Ova pećina treba biti primjer kako se u Crnoj Gori i u opštinama na čijim teritorjama postoji ovakvo prirodno blago, prema njemu mora odnositi, isto turistički valorizovati, prirodne ljepote toga kraja i Crne Gore širokoj populaciji svjetskih putnika na popularan način predstaviti, a svojoj opštini i državi ekonomsku korist donijeti.

                                                                                                                      Nastaviće se