Irinej (Miroslav) Gavrilović, državljanin susjedne Srbije, sa autoritetom patrijarha Srpske pravoslavne crkve opet se nečasno pokušao umiješati u unutrašnja pitanja Crne Gore.

Još prije dvije godine, ukaljavši svoj arhijerejski obraz, našu državu je uporedio sa – NDH! 

Prije neki dan, komentarišući odbijanje SPC da prihvati više nego kompromisno rješenje Vlade Crne Gore u pogledu Zakona o slobodi vjeroispovijesti, sa stranica „Politike” iz Beograda nam poručuje da „SPC ima svoj Ustav, svoje ustrojstvo, svoje propise koji rješavaju načine regulisanja svih važnih pitanja”.

Što je gospodin Gavrilović zaboravio da kaže? Patrijaršija SPC je, odlukom državnih vlasti – Karađorđevića, formirana svega prije jednog vijeka (1920), a kasnije im je, opet Karađorđević, propisao i zakon (1929) i ustav SPC (1931). Eparhije SPC su ustrojene: Mitropolija crnogorsko-primorska 1931, a Budimljansko-nikšićka 2001. godine.

Nakon što je, ne svojom voljom, 2006. postala nezavisna država, Republika Srbija je uredila pravni status SPC kroz svoj Zakon o crkvama i vjerskim zajednicama. Ali, SPC uporno odbija da reguliše svoj pravni status u Crnoj Gori.

Irinej Gavrilović, ne zna ni ustavni naziv naše države – naziva je „Republika” Crna Gora – a maksima na koju se poziva: Vox populi – vox Dei (Glas naroda – glas Boga), po njegovom tumačenju ne važi izgleda jedino za Crnu Goru. Nije li referendumska i toliko puta od 2006. potvrđena većinska izborna volja crnogorskoga naroda upravo ono što ga demantuje: obnovljena nezavisnost naše otadžbine je glas od Boga! Njegove nedostojne opaske o Predsjedniku naše države ne zaslužuju ni komentar.

U nedostatku argumentacije, Irinej Gavrilović bi da unutrašnja pitanja Crne Gore rješava Karađorđevićevim ustavima i zakonima od prije jednog stoljeća. Kakva zabluda!

Zakon o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori uređuje, između ostalog, imovinske odnose za ona vjerska kulturna dobra, nezavisno od konfesije, koja su do 1918. kroz vjekove stvarana od državnog novca ili iz javnih fondova naših predaka. Cilj (ratio legis) donošenja Zakona je javni interes i ustavna obaveza države Crne Gore da štiti i kulturnu baštinu zemlje.

Patrijaršija Irineja Gavrilovića se tome protivi! U januaru je preko posrednika podnijela inicijativu za obaranje Zakona pred Ustavnim sudom Crne Gore i ubrzo je svojevoljno povukla. To se može tumačiti da u SPC vrlo dobro znaju da je Zakon apsolutno ustavan. I da SPC nema, ni po Božjim ni po ovozemaljskim zakonima, nikakvih osnova za svoje pretenzije.

Uloga države u uređenju spoljnih crkvenih pitanja – kakve su crkvene granice i autokefalija, stara je oko milenijum i po. Na temelju kanona, da razdjeljenje državnih prati i razdjeljenje crkvenih granica, 1920. nastala je i SPC. Na temelju istih sveštenik kanona će se obnoviti Autokefalna crnogorska crkva – da vjerne u Crnoj Gori miri i sabira jedino i samo u Hristu, a ne, kako to čini SPC, da etnofiletistički i politikantski raspiruje raskole među braćom i protivno hrišćanskoj tradiciji predvodi rušenje naše države.

Crna Gora ne stvara nikakvu novu Crkvu – Jednu, Svetu, Sabornu i Apostolsku Crkvu je Isus Hristos osnovao. Crna Gora će samo obnoviti pomjesnu autokefaliju iste one Crkve za koju su u Ustavu Svetog Sinoda 1904. Naši preci zapisali da je – Autokefalna pravoslavna Mitropolija; da joj je „pastirenačelnik i glava Gospod i Bog naš Isus Hristos”; da „čuva i održava jedinstvo u dogmatima i kanoničkim ustanovama sa svima drugima pravoslavnima autokefalnim crkvama, i ovo će jedinstvo ona čuvati i održavati dovijeka”.