U sklopu Crnogorsko-Hrvatske saradnje povodom izlaska panorame savremene crnogorske i hrvatske poezije ,,Odlazak u stihove” i ,,Razlog za pjesmu” koautorskog projekta: dr Željke Lovrenčić iz Zagreba i književnika i publiciste Božidara Proročića sa Cetinja crnogorske pjesnike predstavljamo u hrvatskim medijima dok hrvatske predstavljamo u crnogorskim. Predstavljamo vam:

 Priredio: Božidar Proročić

 TITO BILOPAVLOVIĆ

XI

kobi

sačuvaj za nju darove

neka ne bude zamke kuda hodi

to lane taj bagremov cvijet

taj odjek poljupca taj svibanj u srcu

ta kovrčica koja nestaje u zelenilu

strah meni

njojzi pijevan vidik

maglinu meni

njojzi blagi niz danâ

kobi

sačuvaj za nju darove

prijatelje putovanje šumski vrutak

svježe misli smjelu ljubav

sve njojzi

tihom danu u kolijevci

a meni drenov štap i tvrdu cestu

tvrdu cestu i drenov štap

MALI EGIPATSKI PISAR

Iz trbuha rezidencije taj vid je

u svemir šiknuo: kakva pustoš budućnosti!

Nigdje čvrste vjere! Znak esencije gdje je?

Vere se zadah smrti uz šuplji dvor,

prazni prostor ispisuje ruka.

– Kamo gleda pisar? – to se pita

pretili faraon. – Zar on može vidjeti dalje

od božanskog oka, od dometa strijele?!

taj izdanak nilskog blata,

milošću mojom u halje od zlata odjeven! –

Sin bunca naređenje

(na kamenoj ploči koči se njegov znak):

- Pisar je smijenjen, na gradnju piramida

poslan! – Al’ on je već nepomičan i kàmen.

Na zapadu rumen stida. Carstvo prekriva mrak.

Louvre, 2. travnja 1971.

DJEVOJČICI ZA ROĐENDAN

Tekar kad pogledam dunju

koju sam zasadio

prije ne znam koliko godina,

vidim da više nisi dijete.

Raširila je grane, ta dunja,

rekao bih: dodiruje beskraj.

Njezina plemenita krošnja

natkriljuje već mnoge stvari.

I njezini lijepi cvjetovi

ljube se s cvjetovima drugih dunja.

Bit će jedrih i zlatnih plodova

osutih finim dlačicama.

Kad pogledam dunju, Bože moj,

ne žalim što je toliko godina

minulo kao tren.

JUTARNJI ESPRESSO

Espresso molim, kraći, talog noći,

znak jutra sred probavnog trakta,

i novine s momkom koji je meso ljubavnice

raščetvorio bez takta, neuljudno.

Pijana noćnica izvlači se iz WC-a

kao glista. Blista hausbrandt-izum.

Gumeni um kreće na posao umotavši

sandwich u revolucionarni akt.

Blazirano lice djevojčice

kao maxfactorartefact

s kriptom skripte ispod ruke.

Sred buke peder liže sladoled.

Zri Zrinjevac, Stenjevac stenje.

Na Sv. Duhu, s rakom u trbuhu,

Bogu se penje moj prijatelj,

jedan još uvijek nepoznat čovjek.

MOJ DRUG MRAV

Eto tako ležim, buljim u nebesa, uz mrava,

jedinog koji se umorio iz čitavog carstva,

legao na leđa, prednjim nogama domahuje svemiru.

Lišio se svakog značaja, naprosto pjeva.

A možda se očekivala njegova riječ u presudnu

trenu?

Umoran je, ne zanimaju ga veliki trenuci.

Ej, moglo bi ga glave doći (čisto ljudski, logično),

nemuštog pjevača što udove pruža svemiru,

prema svekolikom miru, prema uviru.

Luda mravlja dobričina! A samo jedna riječ

i bio bi spašen, bio bi slobodan da radi

za dobro organiziran mravinjak, za najmudrijeg,

i bio bi slobodan hoditi od strva do strva,

baviti se lijepim umjetnostima mravljim.

Ts, ts, ts, što li će biti s mravom, to me muči,

toliko sam mu postao drug, ja koji inače izbjegavam

prebrza drugarstva.

Tito Bilopavlović rođen je 7. siječnja 1940. u Novoj Gradiški. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1977. godine. Radio je kao urednik u Studentskom listu, tajnik za kulturu u Novoj Gradišci, kao tajnik Društva hrvatskih književnika, kolumnist tjednika Danas, urednik dječjeg lista SMIB, urednik u Školskoj knjizi. Vodio je Tribinu u Društvuhrvatskih književnika. Započeo je kao pjesnik zbirkama Pijesku već oplakanom (1967.), Vrt za prijatelje (1969.), Exodus (1971.) i Lov na uzvanike (!974.). Sklon je ludičkim elementima, urbanoj kolokvijalnosti i humornim detaljima. Kasnije se posvećuje prozi – između ostaloga, objavio je roman Ciao, slinavci (1977.) i novele Plavuša i atleta (1974.), Stid (1980.) i Škola za sjećanje (1982.) u kojima se bavi likovima iz urbane sredine. Neka djela mu je s hrvatskoga na poljski prevela književnica i prevoditeljica Lucja Danielewska i 1996. objavila u antologiji naslovljenoj Zywe Zradla.