Dušan Ičević
Idila „demokratije: Jednoglasnost
Svakovrsna je upotreba pojma demokratije: teorijski su
oprečna mišljenja, u primjeni svakojake.
Doprinos poimanju
demokratije kako kome godi daje postupak
crnogorskoga parlamenta. Bizaran je primjer proglašenja demokratskoga
odlučivanja parlamentarne većeine u Skupštini Crne Gore nakon izgona opozicije
za određeno vrijeme. Zbog ustavnoga puča koji je izvela odlukom Ustavnoga
odbora o slanja u penziju sutkinje
Đuranović suprotno Ustavu, predsjednik Skupštine Andrija Mandić
„strpljivo“ je izrekao presudu. Tako sada parlamentarna većina može da
nesmetano rasparvlja i jednoglasno odlučuje.
Zna se: Parlament je po imenu govornica, često pričaonica,
još više brbljaonica, sada bez opozicije pretvorena u bljuvaonicu, pljuvaonicu
Demokratske partije socijalista i krivca za sve nedaće i nesreće Crne Gore.
Tdolce vitta ako olako prećutkuju svoju lošu vladavinu i grijehe za već skoro
pet godina od osvajanja vlasti i „oslobođenja“ Crne Gore.
Početno: Demokratija: što to bi?
Zna se, izvorno: Vlast naroda, u ime naroda, za narod. Gdje
to ima?
U kritičkome pristupu mogućnosti vladavine naroda nalazi se
dosta opreka o stvarnome djejstvu demokratije. Sam pojam i prizor demokratje se
otpisuje ili prokazuje. Poprije se iskazuje lament nad demokratijom.
„Demokratija je vladavina u kojoj se narodu dopušta da
vjeruje da sam vlada da bi se njime moglo bolje upravljati“ (Vilijam Pen)
„Demokratija upotrebljava izbore od strane nekopetentne većine radi ustoličenja korumpirane manjine
(Dž Bernard Šo)
„Demokratija je dobar oblik vladavine jer je manje loša od
drugih“ (Džavarlahal Nehru) i
„Najgori oblik upravljanja ako se izuzmu ostali“ (Vinston
Čerčil)Samo su dva oblika države/vladavine: onaj u kome je moguće smijeniti
vladu bez nasilja i onaj u kome to nije moguće (Karl Poper) – najbolji način su IZBORI.
Ima li pravo jedan opservator kada tvrdi da demokratije ima
samo u – udžbenicima filozofije? Demokratija
je prevara, ustvrdio je Noam Čomski, kritikujući stanje u SAD, koje vjeruju da
su najslobodnije društvo na svijetu. Sve su veće socijalne razlike, raste
postotak siromaštva, dvije velike partije su djelovi iste partije, koja brani
interese velike industrije. Vlast posjeduju veliki ekonomski moćnici. Građani
nemaju ni snagu ni volju da se bore za svoje interese, koji su interesi cijele
nacionalne zajednice.
Nadodaju se paradoks demokratije i paradoks liberalizma.
Britanski politikolog Dejvid Held ocjenjuje da su preokreti
u Srednjoj i Istočnoj Evropi krajem 1989. godine i devedesetih godina
proglašavali liberalnu demokratiju činiteljem „svršetka povijesti“, u kojoj se
ideološki sukob odmjenjuje univerzalnim demokratskim razlogom. Podsjeća se na
Poperov paradoks demokratije iz studije
Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji, sa mogućnošću da demokratski princip
većine dovodi do tiranije, kako se napr. desilo u nacizmu Hitlerovom vlašću u Njemačkoj. Neprijateljstvo liberalizma prema demosu i
demokratiji jeste zapravo pobjeda tržišta nad demokratijom.
U knjizi o postdemokratiji britanski politikolog Kolin Krauč
ocjenjuje da u funkcionisanju demokratije nastupa stanje u kome iz institucija
demokratije isparava politička energija. „One su samo prazne ljušture“. Istina,
raste broj demokratija u svijetu: od 66 koliko je bilo 1987. godine, na 121 u
2008. godini. Međutim, političku sadržinu izbora ne određuju građani, nego
viokospecijalizovani PR-timovi. U poređenju sa egalitarnom demokratijom u kojoj
se država miješala u socijalnu ravnotežu, u postdemokratiji će sve više moći
biti u elitama izvan demokratskih institucija.
Opaziću, navedeni paradoksi demokratije bili su neposredno
prije nastupa pošasti sveopšte svjetske krize u režiji neoliberalističke
pohlepe.
Sadašnji vladaoci Crne Gore obećanjima o dolće vita ako ih
glasaju. I uspijevaju, proglasivši za tlačitelje naroda ranije vladaoce, koje
su pobijedili za +1. U crnogorskome iskustvu bila je u primjeni, mada
osporavana, teokratija.
Kako preživjeti – demokratiju?
Ne mogu da odolim da ne spomenem žestoku osudu nobelovca
Gintera Grasa, nazvanoga inelektualnim ocem njemačke nacije, koji u ujedinjenju
Njemačke vidi samo proširenje privrednoga prostora, koje se može riješiti
novcem, što je zapravo jalovo pumpanje novca. „Ono što danas doživljavamo kao
veliku finansijsku krizu pljačkaškoga kapitalizma, počelo je da se nazire već
tada“.
Na „dnu“ je ohlokratija: vlast gomile/ rulje, u „vrhu“
ološi/o-loši.
Političke partije u Crnoj Gori u nazivu rado imaju
demokratiju. Biva i da je nacionalizuju. Najviše nacionalnih partija imaju Srbi
i Albanci. Teži se da pripadnici nacije glasaju svoje partije. Tako Nova srpska
demokratija koju predvodi četnički vojvoda Andrija Mandić, istovremeno i
predsjednik Skupštine. Četnička ideologija, koja ne priznaje nezavisnu Crnu
Goru, preodjenuta u vojvodinu slatkorječivost navodne evropeizacije uveliiko
opredjeljuje ponašanje parlamentarne većine, posebno “frontovaca”. U ukinutome
verbalnome deliktu mnoge izjave jurišlija bi bile podvrgnute zakonskim mjerama.
Samovoljni, proizvoljni uživaju punu slobodu govora. Svii su saglasni sa svimme
što se izgovori. Tako se postiže jednoglsnost i čuva Vlada na najbrojnijim
foteljama u svijetu. Crna Gora više nije malaa kad je toliko ministara dala. Ne
prihvata se ni zahtjev sve masovnijih protesta studenata da se smijene
potpredsjednik vlade zadužen za bezbjenost, istovremeno predsjednik Demokratske
Crna Gore, ni minister unutrašnjih poslova, takođe demokrata.
Skupština Crne Gore obavlja nagodbe političkih partija, a ne
dogovore poslanika koje su izabrali građani. Omiljeni način istovrsnog
osuđivanja ranije vlasti i pogrde DPS-a pretvorili su poslanike u ponavljače.
Svi govore isto o totalitarnome komnističkome režimu, 30.-godišnjoj vlasti
DPS-a koja je uvela Crnu Goru u nedaće i
nesreće.
Počele su presude.
Lik Andrije Mandiča spaljen je kao Karneval u Kotoru za zasluge koje je učinio
u odnosima sa susjednim državama. Fizićki ga nije dotaklo, ali ga je opeklo u
sujeti. Uzvratio je da su zaslužniji vođe kavačkoga klana. Umjesno je svako
poređenje. Godi vojvodi da stalno bude u medijima, čak i kda ga ruže, pa i –
spaljuju. Ponosan je da je buktunja voditeljica u EU. Tako se opstaje i u
javnosti i na vlasti. Valjda će
jednoglasnici shvatiti s kim su “u slozi I ljubavi” saglasni saučesnici u
skupštinskim odlukama.
Srpska demokratija u izvedbi Mande pomoću bande jurišlija
prekriva prave namjere: Da se Crna Gora
posrbi, obnovi Srpska Sparta, dobije Srpsko more, otvoreno za Rusiju za
izlazak u “topla mora”.
U “vođenju” vanjske politike Mandić podržava Putina u slomu
i podvođenju Ukrajine pod “Ruski svet”,
Netanahjua u pokoravanju Paalestine, što bi rado učinio sa Crnom Gorom,
Trampa u raseljavanu Palestinaca, kako je u Moljevićevom Progranu predviđano za
Crnogorce, Vaseljenskom patrijarhu poklanja sliku spomenika “srpskoga” Njegoša,
miješanje u unutrašnje ostvari Boane I Hercegovine (“Srbi su u pravu gdje
su, da su”)… Uvijek ima inicijative i
predloge za “pomirenje” Crne Gore.
Političke partije dave demokratiju, i politikantstvom
zagađuju svakodnevni život građana. U
“idili” zamiru prava građana i građanska Crna Gora.
0 Komentara