Ekonomija

Dajem đedovinu za nove patike

Apr 22, 2025 3 Komentara

(15 riječi)

Na koji način je Nedovićeva dok si rekao PES shvatila novu funkciju porodičnog imanja

Normalizuj.me

To je ona poslanica Nedović koja se proslavila žalopojkom o patikama. Čuli smo: prsti su joj oticali kao strašni znamen siromašnog djetinjstva. Godinama je nosila tijesne pukotine, mučenica DPS režima, što je stavilo u ravan Svete Marije Egipatske koja je nosila košulju od kostreti; ili bliže nama, blažene Ozane, koja se ranjavala za opšte dobro. I kao što tijelo svetice u pokori oslobodi duha da se srodi s Hristom, tako je poslanik Nedović postepeno prepoznao svoje božanstvo – đeda, u užem smislu, biološkog đeda koji joj je ostavio kuću i livadu, o čemu je obavijestila fanove u reportaži "Upoznajte parlamentarce", na skupštinskom TV kanalu.

E sad, kako je došlo do promjene i na koji način je Nedovićeva dok je rekao PES pokidao veze sa đedovinom, da još ne znamo, elem, prije neki dan je rekla ono što smo dobro čuli. Naša draga poslanica bi, kaže, svoju đedovinu dala Muhamedu Alabaru, pa bi mu rekla, komotno zidaj zgradu a meni ostavi sprat!

Samo da je kao mala dobila bolju crevlju, ko zna, možda bi do danas obnovila đedovu kuću, nastavila porodičnu tradiciju, uključila se u lokalnu zajednicu i radila na razvoju bjelopoljskog kraja. Možda bi držala nešto ljubimaca, sadila začinsko bilje, uživala u istom potoku gdje su joj babe zahvatale vode. Možda ne bi krenula da se bavi politikom i na tako skup način po sve nas krenula da nadoknadi stara lišavanja.

Kako god bilo, situacija je sljedeća – umjesto da broji šljive range i vodi zajednicu ka održivom razvoju, ova se Skarlet O' Hara zariče na vlastitom ranču da više nikad neće biti drago (čitaj: da će do kraja života imati za patike). A to, u prevodu sa skupštinskog nadgornjavanja, znači da se ruši đedova kućerina, da se prihvati Alabarova stanogradnja u kojoj se rađa vrla nova klasa. Poslanica ište cijeli sprat, logično, jer ona bi u kastu rentijera. Zamislila je samo da joj nožnom palcu bude komotno nego da joj i pozadini bude meko – na visokom prizemlju stanari će zvoniti svakog prvog da prilože kovertu i ploču boravka na đedovini njenog prevashodstva.

Lako je zamisliti sliku – ništa nije ostalo od starog imanja, potok je kanalizaciono valorizovan, međa je dobila betonsku plombu, voćke su iskubane, okućnica srušena, nema ni traga od đedovog svijeta. Ispalo je da vezu junakinje i njenog đeda ne čini stvarni život, ni potok ni suhozid, ni duboka povezanost, ni obzir. Baš suprotno, jedina veza sa đedom je geometrija, ploha na prodaju i želja da se imanje ogradi, izmjeri i prospe.

A zašto?

Pa da bi ponosna vlasnica dosegla mitološku sigurnost rente, ostvarila san svoje generacije, da stiče od tuđeg rada. Bez učešća u vlastitom razvoju, kao izdana parcela, jedna porodična priča tako dolazi do svog kraja. Da bude gore, mi taj kraj čujemo iz usta osobe toliko moćne u vlastitoj obijesti, da misli kako je deset spratova arapskih investicija neće poništiti, promijeniti i ukinuti joj pravo da sebe naziva imenom đeda koji završava na otirču. Kao što nije razumjela zašto roditelji nemaju para za patike, sad ne razumije cijenu đedovine.

Nekad sam mislio da su ljudi poput poslanice Nedović prosto budale. Ali danas mislim da im treba pomoći, da shvatite kako život ne znači novac i kvadrat, nego razvoj unutrašnje slobode i povezanosti sa drugim ljudima. Ta povezanost nije merkantilna, ali to mnogi gonjeni svojim mukama prosto ne vide. Naprotiv, prodajom i uništenjem starih ekosistema i porodičnih tradicija, rušenjem geografije koja je oblikovala socius i ovih ljudi prostora, gradimo betonski nadgrobni spomenik samima sebi. Kezimo se nebu. Otuđujemo zemlju – život se vodi pokidano, ždere se, trguje, ulaže i budvanizuje, promašuje se svrha boravka na planeti koju ti je đed ostavio da je čuvaš.

Problem buduće borbe za Veliku plažu jeste kako ove jednostavne istine zabosti u cinizmu prevučena uha. Kako građanima objasniti da su žrtve rendera i animacije, lažnih slika napretka koji svuda gdje se pojavio pumpa profit za manjinu, dok zemlji i ljudima ostavlja zidove od kojih se ne vidi rijeka, obala, proplanak. Kako im objasniti da ne žive u reklami. Da rad nije važan zbog novca nego zbog organizacije vrhovnog blaga zajednice, života svih nas, po mjeri čovjeka.

Poslanicu Nedović ne treba grditi nego je blago podučiti. Ali kakav hristolik pojedinac treba da budeš pa da imaš snage za to! Da tu količinu žudne bahatosti i gladne frustracije ne nazoveš prikladnim imenom. Na putu svog ostvarenja takvi kao da ruše i rasipaju da bi dosegli svoje sumnjive satisfakcije. Oni bi preko noći, na brzinu. Taj mentalitet straha i otimanja je najveći protivnik Crne Gore, nikakav Alabar nije problem, njegove mašine rade na pogonu lokalnog goriva.

Moja želja je da govorim i da se bunim koliko mogu, da budem čist i kažem da đeda jedva pamtim, ali znam da je svako slovo koje sam napisao, i svaki domet koji će moje dijete osvojiti, dio zajedništva ne samo moju porodicu nego sve ljude, rijeku, ptica, brda i dolina koje nisu placevi za prodaju nego povezanu cjelinu jednim staromodnim osjećajem.

Jača je ta ljubav i to ime od svih patika svijeta, ali naša Keri Bredšo iz Rodijelja želi pun ormar patika, želi da bude sigurna na vazdušnom đonu, u vodenom krevetu, na prvom katu, naša poslanica radi protiv sebe, a da toga nije svjesna. Nije to sasvim loše, jer Nedović jednako radi za nas koji vidimo i prepoznajemo tren da se takvima ne da ni zrno pijeska, ni milimetar zlatne obale; javi se želja da ljudima tumačimo Korziku, Kvarner, Sardiniju, Jugoslaviju, ili neko drugo ime u vremenu i prostoru gdje je razvoj planiran i pravdana politika za ljude a ne tajkunčine i bezdušnu slavu njihovog prokletog novca.

Polako, ova borba će potrajati, koristićemo riječi, ali i tijela. Ako mene pitate konačno se imamo za šta boriti.

Brano Mandić