Je li previše dva sata blokade za dva masovna ubistva?
Piše: Dušan Pajović, kolumnista CdM-a
Četiri mjeseca je prošlo od kada nam se zaledila krv zbog
masakra na Cetinju. Ubica je, pored policije, lutao malim Cetinjem tražeći nove
žrtve. Ubio je 13 ljudi, na pet različitih lokacija. Ni tada nije bio uhvaćen,
nego je na kraju sebi oduzeo život. Tog dana je i onim najreakcionarnijim među
nama bilo jasno da sistem ne postoji. Da on nije tu da čuva, već da tlači.
Potvrdilo se ono što se već osjetilo dvije godine ranije, 12. avgusta u
Medovini. Niko nije htio da i ovog puta “sve ostane isto”. Da se nastavi bez
onih kojih nema, bez truda da se budući zločini i tragedije spriječe.
Tugovalo se, plakalo, vrištalo, ćutalo, protestovalo i
pisalo. Prolazili su dani, sunce je izlazilo i zalazilo, tragovi snijega su
prekrili čaure, a kiša isprala krv. Došle su neke nove muke, afere i
monstruoznosti. Desio se život, političari su našli inovativne načine da
dovoljno zamrače stvarnost i vremensku namenu nove teme.
Protesti su se ugasili, olovke su otupile, a megafoni
utihnuli. Nije se izborilo ništa. Nijesu uvedene nikakve strukturalne promjene
po pitanju mentalnog zdravlja, sigurnosti u zajednici i držanju oružja. Isti
ljudi čije smo ostavke na ulici Podgorice i Cetinja tražili, nakon iskazane
nesposobnosti, pokazali su dodatnu brutalnost, beskrupuloznost i pohlepu.
Dokazali su da ih ne zanima što je njihovom greškom došlo do zločina
katastrofalnih razmjera. Ostali su na istim pozicijama, u istim foteljama i na istim
položajima.
Sjećam se kakva se halabuka u javnosti proizvela kada je
ministar Šaranović rekao da je sada sve u redu i da se možemo vratiti u
normalan život… Ranio nas je i povrijedio. Znali smo da govorimo o nekoj skroz
drugoj “normalnosti” – bez normale. Ali, nekoliko mjeseci nakon, izgleda da smo
se takvoj novoj (ne)normalnosti i vratili. Makar većina nas, koja ima tu
privilegiju.
Pored nas koji simuliramo taj povratak, koračajući kroz nove
sumorne svakodnevice, kritikujući nove političke manipulacije, bombardovani
novim spinovima i lažima; neki ljudi ne dozvoljavaju da sat iscuri, a pijesak
zaborava prekrije žrtve dva masakra na Cetinju. Ni sami ne mogu da zakorače
naprijed, pa svojim tijelima blokiraju ulicu, čuvajući obraz nas ostalih koji
ne radimo.
Blokada na Kruševom ždrijelu traju duže od dva mjeseca.
Cetinjani i Cetinjanke traže odgovornost i demonstriraju upornost kakvu Crna
Gora do sada nije gledala – bez oportunizma, želje za parama i medijskim
prisustvom, bez političkih namjera i “novih lidera”. Samo čista emocija i želja
za djelićem pravde. Ne posustaju, uprkos tome što su van očiju javnosti našao
sam izvan glave političara. Osjećaj nemoći su alhemičarski pretvorili u dužnost
i moć. Vratili su se pojam odgovornosti u javni život.
A upravo oni, koji ne znaju ništa o njoj, su im juče
pokazali da je previše da blokiraju put na dva sata. Da citiram policiju “i sat
je mnogo u periodu praznika”. Poručili su im Bečić i Šaranović, preko svojih
pandura, da njihova tuga predugo traje, da su pak previše bijesni jer su
zauvijek izgubili svoje voljene zbog nesposobnosti “elite” i da treba da
nastave dalje – ne ometajući njihove političke procese i turiste. Još nagrada,
još ljigavije je to uzviknuo izvršni direktor Pokreta Evropa sad, Vlade Bojović,
na Tviteru . Treba sitna buržoazija da stigne na roštilj i opali selfi, a
turisti da na vrijeme uđu u muzej. Sve to donosi pare, za razliku od emocija
očajnih ljudi. Tuga, žal i čemer Cetinjana i Cetinjanki se ne mogu
komodifikovati. Nijesu profitabilni, a ne donose ni glasove.
Baš zbog toga ovi ljudi pokazuju što je istinski građanski
bunt i kultura otpora. Neumorno demonstriraju ono što se u teoriji zove
protestnom kondicijom. U praksi, to je nešto sasvim drugo – njima jedina
zamisliva opcija. Ne znaju i ne mogu drugačije. I baš u tome je i njihova snaga
i izdržljivost – u onima kojih nema i onima koji su tu zbog njih. Mjesecima po
kiši i vjetru, suncu i ledu.
Zato je Cetinje naša ruža izrasla iz betona. Koja ne mora
biti savršena, ali će uvijek biti spomenik beskrajne upornosti i volje da se
dosegne sunce.
U vremenu kada se svi kvare prodaju ili samo odustaju –
Cetinjanke i Cetinjani na Kruševom ždrijelu poručuju “eliti” da se obraz ne
može kupiti na tržištu organa.
“ Vidiš, ne bi pitao zašto je ruža koja je izrasla iz betona
imala oštećene latice.
Naprotiv, svi bismo slavili njezinu upornost.
Svi bismo voljeli njezinu volju da dosegne sunce .”
Tupac Šakur
(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije
CdM-a)
0 Komentara