Kultura

LOVĆENSKI VIDICI PROZORI KA NEBU I MORU

Jun 06, 2025 1 Komentara

(15 riječi)

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

 Niđe čovjek nije bliži Bogu nego kada stoji na planini, kada diše punim plućima na vrhovima koji presijecaju nebo. Tada duša postaje lakša, misao smirenija, a srce širi svoje horizonte kao da hoće da obuhvati cio svijet. Jun je mjesec kada darujemo predah sopstvenoj nutrini, kada tražimo mjesta đe spokojstvo ima snagu govora, a pogled doseže do vječnosti.

Tamo, između planine i mora, sveta i gordo uzdignuta planina Lovćen nosi u sebi nebrojene tajne. Njeni vrhovi, razbacani po masivu kao šahovske figure na drevnoj tabli, pozivaju svakog putnika, pjesnika, planinara i sanjara da osjeti ono iskonsko snagu, moć i blagodat planine.

Treštenik, Veliki i Mali Babljak, Goliš, Štirovnik, Kolovijerske strane, Čista strana, Bukovica, Gospodareve međe, Grede nijesu samo toponimi Lovćena, već prostor svetosti, mira i nadahnuća. Na tim visinama, mirisna vegetacija raste bez straha, u svom punom sjaju od smilja i vrijeska, do jarebika, kleke i munike, svaka biljka nosi poruku vjekova i simfoniju prirode.

Lovćen je misaoni, duhovni i kulturni stub Crne Gore. I svaki njegov vrh, svaki kamen, svaka staza, imaju što da kažu onome ko zna da sluša. To je mjesto đe se čovjek ne uzdiže iznad drugih, nego iznad sebe samoga  da bi bio bolji, dublji, bliži prirodi i svom unutrašnjem miru.

Lovćen je bio i ostao fascinacija neiscrpna inspiracija i duhovno ognjište za pjesnike, umjetnike, slikare, vojskovođe, botaničare, mislioce i filozofe. Svi oni, bez obzira na vrijeme kojem su pripadali, u Lovćenu i na Lovćenu pronalazili su ono uzvišeno, vječno i gordo, što prevazilazi običnu a mogu slobodno reći i kosmičku dimenziju.

Za pjesnike, Lovćen je postao metafora slobode i uzdignutog duha  kao kod Njegoša, koji ga nije slučajno izabrao za mjesto svog počinka. U njegovim stihovima, Lovćen je vidikovac istorije i simbol borbe za opstanak naroda.

Slikari, vođeni promjenama svjetlosti, magle i vjetra na njegovim padinama, prenosili su njegovu tišinu, silinu i raskošnu paletu na platna od realizma do ekspresionizma. Svaki kamen, munika i greben pričao je svoju vizuelnu priču.

Umjetnici i filozofi, tražeći odgovore o smislu, pogledu ka nebu i granici između zemaljskog i božanskog, u Lovćenu su prepoznavali prostornu molitvu, suštinsku tačku gdje priroda i duhovnost stvaraju harmoniju.

Botaničari i prirodnjaci, opijeni bogatstvom endemične flore i staništima jedinstvenih biljnih vrsta, viđeli su Lovćen kao živu laboratoriju, kao dragulj biološke raznovrsnosti Balkana. Na njegovim stranama raste ono što ne raste niđe drugo biljke vjetra, soli, oluja i kamena.

Za vojskovođe i istorijske ličnosti, Lovćen je bio strateški stub, prirodna tvrđava, ali i svetinja koju se branilo više srcem nego oružjem. Pogledi sa njegovih visova pružali su uvid ne samo u prostor već i u sudbinu.

A za običnog čovjeka  Lovćen ostaje zavjet, orijentir, spokoj koji govori više od riječi. U njegovom prisustvu, osjećamo se manjim, ali istovremeno uzvišenijim, jer nas podsjeća da je veličina upravo u skromnosti pred prirodom i u sposobnosti da budemo dio nje Lovćenska sintagma traje. Ideja Crne Gore koja se uzdiže, prkosi, pamti i vječno traje.

Branko Miljković u pjesmi „Grob na Lovćenu“ ne pristupa Lovćenu samo kao planini, već kao arhetipskom mjestu na kojem se sabiraju istorija, filozofija, metafizika i poezija. Lovćen postaje simbol duhovnog uzvišenja, ali i opomene, prostor đe se gubi granica između čovjeka i mita, pjesnika i proroka, svjetlosti i tame.

Miljković ovom pjesmom ne piše epitaf Njegošu  on ga uzdiže na nivo simbola univerzalne borbe duha. Lovćen je za njega poseban simbol to je iskustvo vremena koje je stalo, vječni trenutak u kojem Njegoševa smrt postaje izvor svjetlosti, kontemplacije i trajanja. Pjesnik osjeća da je Lovćen prostor đe riječ više nije dovoljna, đe jeziku ponestaje snage, jer svetost ćutanja je ta koja nosi značenje.

Pjesma je izrazito filozofska  ne samo zbog sadržaja, već i zbog forme. Miljković izgrađuje sliku Lovćena kao mitskog mjesta preobražaja, đe pjesnik postaje planina, sudbina postaje kamen, a smrt početak svjetlosti. U tom preplitanju elemenata, Miljković propituje suštinu postojanja, svrhu pjesništva, i prirodu besmrtnosti.

On ne slavi, već se pita. Ne opjevava, već osluškuje. I u toj tišini Lovćena, đe stoji grob pjesnika, Miljković prepoznaje prostor metafizičke transformacije, mjesto koje je ontološki horizont đe sve prestaje i sve započinje.

Pjesma je ujedno i Miljkovićeva lična borba sa pojmom smrti i umjetnosti. Njegoš je simbol onoga što pjesnik može postati više od čovjeka, više od riječi ideja. A Lovćen je svetilište te ideje.

Miljković u ovoj pjesmi ne piše samo o Njegošu, već i o sopstvenom osjećaju odgovornosti i tragičnosti umjetničke egzistencije. Njegoš, koji počiva na Lovćenu, u pjesnikovoj imaginaciji nije mrtav  on traje kao svjetlost koja dolazi iz smrti, kao sintagma koja govori više od riječi.

 

GROB NA LOVĆENU

 Branko Miljković

Ali ne, to još uvek nije vreme.

To je jedno mesto

koje prepoznajem u prostoru.

Mrtve su gore odakle ta reč dođe.

Sfingo s pticom lažljivom umesto lica koje svlada

tajna iza slepe maske. Rođenje je jedina nada.

Vidim smele mostove preko kojih nema ko da prođe.

Spavaj ti i tvoja sudbina pretvorena u brdo, kruta

gde provejava smrt i ljubav ne spasava.

Dan i noć si pomirio u svojoj smrti što nas obasjava.

Taj san je u noći produžetak dana i puta.

Šta si ptica ili glas koji luta

pod divljim nebom gde te pesma ostavila samog

na vrhu Lovćena s čelom punim sunca, tamo

gde ne postoji vreme, gde jedna svetlost žuta

negde u visini čuva otisak tvoga lica.

Čoveče tajno feniks je jedina istinska ptica.