Kultura

Održana promocija knjige Gorana Sekulovića ‘’Milovan Đilas: Žrtvovani prorok i vođa’’

Sloboda, nezavisnost i filozofija duha nasuprot sili i tiraniji

Jun 13, 2025 2 Komentara

(15 riječi)

U Narodnoj Biblioteci ‘’Radosav Ljumović’’ u Podgorici, u sali ‘’Marko Miljanov’’ sinoć je održana promocija knjige akademika dr. sci. Gorana Sekulovića  ‘’Milovan Đilas: Žrtvovani prorok i vođa’’ u izdanju ‘’Crnogorskog  medijskog foruma – Crnogorskog portala’’ iz Podgorice i ‘’Crnogorskog kulturnog foruma’’ sa Cetinja. O knjizi su, osim autor, govorili Božidar Proročić, književnik, esejista, teoretičar društva i publicista i akademik Nik Gašaj, politikolog i publicist.

 

Božidar Proročić: Đilas, Orvel, Česlav Miloš, Rajmond Aron…

 

         Govoreći o odjeljku Sekulovićeve knjige koji se bavi Đilasovom političkom filozofijom odnosno osvrtom na utopiju kada osvoji vlast i postane dogma, kako je to autor knjige definisao, Božidar Proročić smatra da ovo poglavlje predstavlja teorijskofilozofski temelj knjige. Autor se bavi ambivalentnom prirodom utopije u kontekstu političke moći, analizirajući Milovana Đilasa kao ideološkog tvorca, praktičnog revolucionara, mislioca, kritičara i na kraju  odmetnika od sistema koji je sam pomogao graditi. Osnovna teza glasi: utopija koja postane vlast prestaje da bude nada postaje dogma i sredstvo represije. Đilas je, po autoru, jedan od rijetkih koji je tu tranziciju iznutra spoznao, doživio i što je najvažnije  javno artikulisao. Đilas se u ovom poglavlju prikazuje kao autentični utopista, ne u pežorativnom, nego u filozofski uzvišenom smislu. Njegovo vjerovanje u komunizam nije bilo samo političko, već egzistencijalno, etičko i gotovo religijsko. On je ideji slobode i jednakosti pristupio s unutrašnjim žarom, koji proizilazi iz crnogorske etike i revolucionarnog nasljeđa, ali i iz duboke intelektualne formacije. Međutim, Sekulović pokazuje kako Đilas  kroz iskustvo vlasti –dolazi do uvida da svaka vlast, pa i revolucionarna, nosi klicu sopstvene degeneracije. To vodi do raskida: najprije moralnog, zatim ideološkog, pa političkog.

 

Sekulović iznosi veoma precizan prikaz Đilasove distance prema Marksu. Iako je bio vatreni komunista, Đilas je odbacio apstraktno-utopijski karakter marksizma, posebno ideju o savršenom društvu. On tvrdi da su i čovjek i svijet ograničeni i nesavršeni, pa je shodno tome savršeno društvo iluzija. Đilas je, piše autor, shvatio da nema raja na zemlji, niti ga može biti kroz politički sistem. Moć  pa čak i kada je revolucionarna  uvijek je korumpira, što je izvor Đilasove kasnije kritike tzv. “nove klase”. Sekulović ističe da je sloboda bitni orijentir Đilasove filozofije. Sloboda ne kao politička floskula, već kao najviša etička vrijednost, neraskidivo vezana za ljudsko dostojanstvo, kreativnost i savjest. On navodi: „Đilas je ostao fanatik slobode”, što znači da nije bio spreman praviti kompromise kada je riječ o autonomiji mišljenja i djelovanja. Đilasova pobuna je, u suštini, moralna pobuna –protiv zloupotrebe ideje, protiv dogme, protiv kolektivne represije pod plaštom ideala. Zanimljivo je da Sekulović u tekstu uvodi i metafizičku dimenziju Đilasove misli. Iako ateista u mladosti, Đilas sa vremenom prihvata „metafizički pojam Boga” – ne nužno u religijskom, već u ontološko-etičkom smislu. To se reflektuje u njegovim razmišljanjima o žrtvi, savjesti, moralnoj vertikali, pa čak i u književnim djelima poput pripovijetke „Šudikova”, u kojoj se sublimira njegova filozofija duha nasuprot sili.

 

Sekulović naglašava da Đilas nije samo kritičar, već i prorok jedne epohalne transformacije  uviđa da revolucionarne elite nakon preuzimanja vlasti postaju nova privilegovana klasa. Time suprotstavlja komunističku dogmu da su svi jednaki, ideji da se vlast ne može posjedovati bez stvaranja klasnih odnosa. „Nova klasa” nije samo politička provokacija, već pokušaj da se objasni ontološki paradoks moći  revolucija ne ukida vlast, već je produkuje u novom obliku.   Sekulović prati Đilasovu misao da komunizam, u svojoj suštini, ne samo da ne dodiruje klasne razlike, već ih produbljuje pod novim maskama. Suštinski stav revolucija koja ne oslobađa već stvara novu vlast nije emancipatorska, već represivna. Đilas ovđe postaje ne samo disident, već etički heretik on raskida sa praksom koja uništava ideale. Autor ističe da Nova klasa nije „politički pamflet”, već duboka egzistencijalna pobuna „vapaj duha protiv apsolutne moći”. U centru je čovjek kao biće slobode, ne kao podanik bilo koje ideologije. Đilas pokazuje da moć iznutra kvari i same revolucionare, mijenja njihov odnos prema narodu i vodi u novu vrstu diktature. Sekulović umješno povezuje Đilasovu misao sa velikanima poput Orvelovom 1984 – i jedna i druga knjiga razotkrivaju manipulativne mehanizme vlasti koja uzima za cilj nepravdu u ime pravednosti. Kod Česlava Miloša (Zarobljeni um) prepoznaje se isti obrazac intelektualne zarobljenosti ideologijom. Rajmond Aron je tu da potvrdi kako je istinsko mišljenje u totalitarnim društvima rijetkost i luksuz. Ova poređenja Đilasa pozicioniraju u red evropskih misaonih velikana, koji su, svaki na svoj način, raskrinkavali sistemsku represiju pod maskom ideala.

 

Sekulović vidi Đilasa kao etičkog inovatora, koji vlastiti život polaže kao dokaz za misao  on ne samo da piše protiv moći, već iz svoje slobode odlučuje da trpi njene posljedice. Time stvara moralni kapital nesvodiv na političke pozicije. Njegova kritika Nove klase je univerzalna svaka vlast koja ne trpi kritiku postaje represivna, svaka dogma ubija čovjeka. Ovo poglavlje nije samo kritika knjige Nova klasa, već razotkrivanje tragične sudbine svake revolucije koja postane sistem. Đilas je u tom smislu lucidan i hrabar svjedok epohe, koji razumije da najveći neprijatelj slobode nije kapitalizam, već dogmatizovana revolucija. Njegova misao, kako pokazuje Sekulović, ima vrijednost van vremena i prostora  ona se tiče svih društava koja su izdala svoje ideale zarad vlasti.

 

Nik Gašaj: Đilas i sve oko njega tragična antička drama

 

Nik Gašaj je na početku naveo samo nekoliko mišljenja o Đilasu i njegovom kontroverznom, ali  epohalnom i višedimenzionalnom djelu koje i autor navodi kao moto knjige. Istoričar Veljko Stanić: ‘’Osim Tita, ni jedna druga politička ličnost među Južnim Slovenima u 20. veku nije toliko važna za svetsku istoriju kao Milovan Đilas… Tito i Đilas su jedini preživeli u svetskim okvirima – Tito kao državnik i deo popularne culture, a Đilas kao politički mislilac.’’  

Da Đilas danas uopšte nije nimalo privlačna i koristoljubiva tema za aktuelne političke elite ne samo na vlasti već i opozicije, posebno na prostoru bivše SFRJ i osobito čini se u Crnoj Gori, pokazuju i sljedeće riječi Dejana Đokića, profesora istorije sa Goldsmits koledža Univerziteta u Londonu: „Milovan Đilas je bio čovek koji je mislio svojom glavom, spreman da da i život za ideje u koje je verovao i nije bio korumpiran… Đilas je bio neko ko je bio spreman da se se bori za vlast iz ideala i da se onda odrekne vlasti zbog ideala – i prvo, a posebno ovo drugo su prava retkost u našoj sredini, ali i šire… Kako neko takav da bude uzor današnjim elitama ili onima koji imaju takve aspiracije ili pak glasaju za njih.”

Zigfrid Lenc „Pred vlastitom istorijom ne može valjda niko imati čistu savjest.”  Nikolaj Berđajev: „Za ljudsku ličnost bolji je i pakao od bezličnog i neljudskog blaženstva.”

Aleksa Đilas: „Stav prema Đilasu promeniće se onda kad antifašizam bude prihvaćen kao kamen temeljac savremene kulture i politike.”

Po riječima Gašaja, u knjizi se autor bavi prije svega Đilasovom političkom filozofijom, zatim njegovim viđenjem Njegoševe misli i filozofije, kao i njegovim shvatanjem etničke i nacionalne Njegoševe pripadnosti. S obzirom da je to „kostur” knjige, u njoj su date, ako kaže autor, ključne „vjere” i „prevjere” u Đilasovom životu i djelu, kako njegovog odnosa prema marksizmu i komunizmu, tako i, dakle, Đilasovog odnosa prema Njegošu i pojedinim interpretatorima i interpretacijama Njegoševog djeela – datog u knjizi „Legenda o Njegošu” (u svjetlu njegovog negativnog reagovanja i na samo djelo „Njegošu knjiga duboke odanosti” Isidore Sekulić i na pozitivnu kritiku Đuze Radovića ove knjige), a potom i u knjizi „Njegoš: pjesnik, vladar, vladika” – kao i na kasniju promjenu – negirao je apsolutno svaku postojanost crnogorske nacije – oko ranijeg shvatanja i priznanja postojanja crnogorske nacije ali na srpskom etničkom stablu, kako je bio izjavio i obrazložio kao praktično vodeći komunistički ideolog, osobito za tzv. ‘’crnogorsko pitanje’’, odmah po završetku Drugog svjetskog rata.

Ima u knjizi dijelova koji podsjećaju da je Đilas i sve oko njega tragična antička drama, što autor knjige podvlači pišući o tri primjera nepokolebljivog podnošenja i trpljenja žrtvi spram džealata u ime slobode i morala, tako svojstvenih ljudima ovog crnogorskog i šireg balkanskog podneblja, oličenog u pojmu čojstva, koje nije usko etničko-nacionalno-vjersko, već baš kao moralni i etički pojam to sve nadvladava i prevazilazi. Zato i jeste moral i zato i jeste čojstvo o kome je toliko pisao Marko Miljanov, a njega Đilas možda čak i više poštuje i uvažava nego i Njegoša.

 Čojstvo je tu za sve ljude, svih vjera i etnosa i kako Sekulović zaključuje zajedno sa Đilasom,  čojstvo i etika su tu nešto najuzvišenije i u etnosu i u naciji. Dakle, etos kao najviši etnos, zaključuje Sekulović i na osnovu analize Đilasovog djela. Primjeri hrabre i odlučne Šaljanke iz Malesije koja žrtvuje i sina zarad toga da ostane do kraja čovjek a ne izdajica iz jednog primjera knjige Marka Miljanova ‘’Primjeri čojstva i junaštva’’, zatim gotovo istog načina ponašanja i sudbinskog opredjeljenja Crnogorke, majke glavnog lika iz Đilasovog romana ‘’Crna Gora ‘’ i na kraju stvarnog negativnog odnosa sada Đilasove majke spram mogućeg posipanja pepelom njenog sina i eventualnog zahtjeva za pokajanjem i amnestijom Titovog režima u odnosu na Đilasa, nevjerovatni su antički prizori nečega najuzvišenijega što ljudski rod može dati bilo kada, dakle – to ostaje za vječnost.

Ne dati svoju slobodu i nezavisnost duha, nikome i nikada, ne izdati druga, ne izdati i pogaziti svoju riječ i ono ljudsko, pošteno i moralno dobro – u tome je neraskidivi spoj i veza crnogorske i albanske etike, ali i etike svih naroda na ovim prostorima – i Srba, i Hrvata, i Bošnjaka odnosno Muslimana… To je zaloga za naše bolje sjutra i za čak i goli opstanak Crne Gore. I iz jednog ovakvog Đilasa možemo i moramo učiti o našoj jedinoj mogućoj budućnosti. Sve ovo bi se moralo naći i u našim udžbenicima i u knjigama, u školstvu, u kulturi, u nauci,. Posebno danas, kada su se sa mnogih strana nadvili crni oblaci i nad Crnom Gorom i nad čitavim Balkanu, opet po ko zna koji put. 

Goran Sekulović: Katalog Đilasovih mogućih Pirovih pobjeda još nije zatvoren i okončan

Na kraju se prisutnima obratio i autor. Između ostalog, istakao je sljedeće: ‘’Navršilo se nedavno 30 godina od smrti Milovana Đilasa. Nema više Jugoslavije, nema više komunizma, ali ima još uvijek Crne Gore i ima Đilasa! Njegova pobjeda kao žrtvovanog proroka i vođe je Pirova pobjeda, ali nažalost po nas i u Crnoj Gori i šire, katalog njegovih mogućih Pirovih pobjeda još nije zatvoren i okončan, još se lista, zapravo, još ga listaju razni nacionalizmi i revizionisti istorije, klerikalisti i imperijalisti, protiv čega se Đilas borio čitavog života, ali je u svojim kontroverzama ostavio prostora i za ona tumačenja koja čak i njega i dalje drže u još živom blatu prošlosti što ne da ovom prostoru da odlučno i hrabro zakorači naprijed. Jedini lijek  za takva isključiva tumačenja i za fanatizam koja nose sa sobom je obrazovanje, jer kako reče Pekić, čovjek što više zna sve teže tvrdo i odlučno stupa samo uz jednu jedinu opciju, a samim tim i znatno ako ne i odlučno i radikalno uskraćuje svaki prostor za fanatizam bilo koje vrste. A to je tako potrebno ovom našem prostoru, jer podśetimo se Emila Siorana: tvrdi stav i odluka je već priprema za nož! Đilas je aktuelan i danas, možda tek tolazi njegovo vrijeme da se čita i studira. Njegovo čuveno pismo Titu nije samo proročki lament nad Jugoslavijom, zemljom čiji se čas nestanka u vrijeme pisanja pisma zlokobno i reklo bi se neumitno približavao, već i izuzetno aktuelna opomena i za moguću budućnost i sudbinu Crne Gore!

Govor o Milovanu Đilasu, govor o nekoj knjizi koja govori o njemu, prevazilazi bilo koju unutarđilasovsku ili uopšte đilasovsku temu u cjelini gledano, zbog suštine mislilačke i istorijske, političke, egzistencijalne, antropološko-filozofske i svake druge pozicije sa koje Đilas nastupa. To ne može biti neka uska tema, dakle, neki uski, parcijalni, omeđeni, ograničeni govor o nekom predmetnom fenomenu ili uratku o kome treba da se govori i kaže nešto. To može i mora biti tema od najšire i čovječanske i humanističke problematike, univerzalna tema koja se u svojoj srži pita o smislu ljudskog života, koji su ideali, koji je to način života najdostojniji čovjeku kao čovjeku. Naime, Đilas se obraća kao i svi drugi veliki mislioci na svijetu čovjeku kao čovjeku, njegovom neponovljivom i individualnom i transgeneracijskom biću jednog narodnog i nacionalnog kolektiviteta, kolektiviteta jedne zemlje i države, kolektiviteta ljudskog roda u cjelini. 

Djelo i život Milovana Đilasa, ma koliko god to na prvi pogled djelovalo paradoksalno i nevjerovatno, zbog svega ovoga može biti, jer zapravo i jeste to u svojoj biti, simbol i paradigma postojanja Crne Gore kao duboko istorijske i duhovno-moralne zemlje univerzalnim i opštečovječanskim etičkim vrijednostima utemeljene, kao takve već vijekovima jasno identitetski utvrđene, potvrđene i iskazivane političke zajednice i države prije svega slobodom, nezavisnošću i hrabrošću duha i kolektivnom narodnom vjerom u njegovu moć. Zato nije nimalo čudno što se Đilas toliko obraća Njegošu i Marku Miljanovu. Obraća se onima koji čine kičmu Crne Gore i crnogorskog naroda, koje su ih duhovno, moralno i identitetski uzdigli u rang priznatih nacija i država, zemalja i istorija i kultura čovječanstva! To je nema sumnje završeno, Crnogorci dakle postaše, bjehu, jesu i biće! Gotovo je sa tim! Ovakvom trajnom i sigurnom (ali ne još uvijek i osiguranom!?) duhovnom, moralnom i istorijskom biću naše zemlje, političke zajednice i države – uza sve druge njene egzistencijalne uslove: geografski i reljefni položaj, geostrateška i geopolitička pozicija, naseljenost i drugo – prirodno je kompatibilna, čak imperativno zahtijevana, potrebna i jedino odgovarajuća njena potpuna politička i državna suverenost i međunarodno priznati politički i državni subjektivitet, i unutar takvog državno-pravnog potpunog suvereniteta i odgovarajući civilizacijski, emancipacijski, kulturni i demokratski – koji uključuje dakako i antifašizam i sve pozitivne principe međunarodnog prava – način pomirenja i time neutralisanje najneuralgičnijih i najrizičnijih tačaka njene opstojnosti koja je danas uveliko ugrožena i napadnuta.

Sve ovo, ponavljam, simbolizuje djelo i život Milovana Đilasa, kojega ja nikako ne romantizujem i idealizujem, ali koji je nesumnjivo u vrhu naših opštecrnogorskih moralnih etičkih i duhovnih vrijednosti, vrijednosti Crne Gore i istorijske baštine i kulture svih naroda koji danas žive u njoj. I odmah smo ovđe in medias res onoga što treba reći povodom Đilasa. Jasno se uočava naime duboka, baš duboka provalija između ideala zbog kojih je Đilas ušao u vlast i ideala zbog kojih je izašao iz vlasti i današnjeg većinskog stanja u političkoj i kulturnoj eliti naše zemlje. Crna Gora je prije svega u moralnoj i duhovnoj krizi, krizi sopstvenog ideniteta. Da li naše društvo u cjelini, ne samo partije i politika, vode danas i ako vode kakvi ideali? Jesu li to ''ideali'' šićardžijske partijske materijalnosti golog interesa ili zaista ideali koji dosežu univerzalne horizonte opšteljudskih vrijednosti?  Da li su naše institucije i njihovi čelnici od vrha države pa dalje – i to u periodu od već više decenija – u dovoljnoj mjeri ''naoružani'' identitetskim i moralno-duhovnim temeljem Crne Gore koji ju je i učinio u svijetu prepoznatljivo slobodnom, nezavisnom i dostojanstvenom zemljom?! Zašto već decenijama mi ništa o tome nemamo u našim udžbenicima, rijetko i u nauci i kulturi, a te vrijednosti oličene u čojstvu, u časti, u duhovnim i moralnim principima poštovanja drugoga kao sebe samoga, nezavisnost, originalnost i osobenost pogleda na svijet i sloboda duha – čuveni srpski akademik Živojin M. Perić je za Crnogorce rekao da su ''etnička i etička'' posebnost u Evropi –  održali su Crnu Goru vijekovima kao društvo, kao narodnu cjelinu, kao državu i političku i kulturnu zajednicu. Od takve Crne Gore samo dobro i samo dobra mogu očekivati svaki od naših suśeda, bratskih južnoslovenskih naroda, počev od srpskog, hrvatskog, bošnjačkog, slovenačkog i makedonskog, ali i albanskog, mađarskog i svakog drugog. Od podijeljene, posvađane unutar sebe i razdijeljene po raznim osnovama Crne Gore, i mi sami i svi oko nas ulazimo u najopasnije zmijsko leglo! Đilas je to sve shvatao i promišljao i na našu sreću i iskazivao i time se moramo ponositi, ali i učiti na tim primjerima kako treba a kako ne treba graditi jednu državu i jedno društvo. Đilas je znao sve duhovne temelje Crne Gore, posisao ih  je sa majčinim mlijekom, pisao i śedočio o njima, ponajviše u svojim književnim djelima, o njihovom postepenom nestajanju od vremena kada je počela da tanji i kada je (iz)gubljena i suverena državna supstanca Crne Gore.

Partitokratija zbog koje se Đilas u suštini pobunio, danas je najveći neprijatelj naše zemlje, a ona je prisutna i u vlasti i u opoziciji i razara identitet ove zemlje kojoj Đilas najviše i prije svega pripada – svojim rođenjem, svojim moralnim i duhovnim pogledom na svijet, svojim prirodnim nagonom za pobunu i borbu protiv svake sile, nepravde, tiranije i neistine. Pogledajmo samo njegova pisma porodici iz zatvora, pa ćemo viđeti na velikom broju mjesta direktno obraćanje kako piše etičkim svojim uzorima iz rodne mu Crne Gore, nadahnutim moralnim primjerima svojih kako veli ''pređa'', svojih predaka. Ta epistolarna proza je vrh njegovog stvaralaštva, tu se čita o uzvšenim i tragičnim trenucima jedne istinske antičke drame, podjednako u Đilasovim pismima i u uzvratnim pismima njegove supruge Štefice. Tako je pripao ponajboljem dijelu čovječanstva, dakle, kao neko ko se svjesno odrekao vlasti i privilegija i žrtvovao u ime ideala i ljudskih vrijednosti slobode, integriteta, dostojanstva i nezavisnosti duha kao najvišeg etičkog dobra i smisla ljudskog života i ko je prethodno pripadao i pripao trajno i vječno ponajboljem dijelu crnogorskog naroda i Crne Gore kao matične zemlje i domovine, domovine i države koja kako je rekao Veljko Vlahović, nije znala za državne granice, niti za granice između rata i mira, države i zemlje spram koje je i Đilas kao i Vlahović ośećao da svijetom nosi teret njenog rodjenja – teret Crne Gore.’’