Dušan Ičević
Crnogorci i H/Ercegovci
U posrbljivnju svega crnogorskoga i pokušajima da se Crna Gora teritorijalno pripoji Hercegovini, potpredsjednik Vlade dr Budimir Aleksić zvrcka o crnogorizaciji Hercegovaca i zagovara državno rasparčavanje Crne Gore. Jurišlija četničkoga vojvode Andrije Mandića, koji žudi Zetsku banovinu u zamjenu za Crnu Goru, sada nudi obnovu Stare Hercegovine. Istoričar Dragutin Papović kritički prosuđuje Aleksićeve pobude. (Dragutin Papović, Vicepremijer za obnovu Stre Hercegovine, Portal Analitika, 8. 6. 2025) Priliči profesoru književnosti Budimiru Aleksiću hercegovačka popijevka:
Hercegovci zapjevajmo gange,
voz prolazi preko dvije štrange.
Kada se hoće da „uvjerljivo“ osporava svaka posebnost Crnogoraca pribjegava se doskočici: Koja je razlika između Srba Hercegovaca i Crnogoraca, pošto su zajedno živjeli vjekovima, i jesu isto, samo ih sada dijeli vještačka granica?
Odista, Hercegovci i Crnogorci imaju dosta zajedničkih osobina, uveliko i zajedničku istoriju. Međutim, Crnogorci su bili slobodni ljudi koji su se neprekidno 400 godina borili protiv turskih zavojevača, povremeno dizali bune i ustanke, dok su Hercegovci faktički bili turska raja i potom podanici Austro–Ugarske imperije. Nakon zvaničnoga priznavanja crnogorske nezavisnosti 1878. godine nastaju različita društvena i državna uređenja, načini života itd. Crnogoraca i Hercegovaca. Samostalna država određuje nacionalne kulturne vrijednosti, osniva ustanove, usmjerava sisteme vrijednosti, naročito čojstvo koje oblikuje samosvojno nacionalno biće Crnogoraca.
Crnogorci i Hercegovci se razlikuju i po karakternim osobinama. Suzdržan sam prema teorijama o posebnim nacionalnim karakterima, pogotovu etničkih skupina koje su srodne. Međutim, društvene grupe koje imaju sopstvene načine života, obrasce kulturnoga stvaralaštva, zasebne političke ustanove itd. mogu vremenom poprimiti određena svojstva koja nijesu svodljiva samo na zajedničke osobine.
Podsjećam: publicista, pjesnik, pripovjedč Simo Šobajić u svojoj knjizi o Crnogorcima, đto svestran navodim, pravi često odsječne razlike između Hercegovaca i Crnogoraca, koje nijesu samo blage mentalitetske crtice. „Kao ratnik Ercegovac je spor, ali hrabar i istrajan, Crnogorac plah i nestalan; Ercegovac se borio, Crnogorac jurišao. I inače su Ercegovci tromiji, ali kulturniji, dublji u osjećanjima, a Crnogorci plahoviti, uporni i surovi. Ercegovac je sa svoga junaštva ponosit, Crnogorac još i ohol. Junaštvo Ercegovca je junaštvo naroda, junaštvo Crnogoraca junaštvo plemena; – onamo su junaci opšti, ovamo pojedinačni. Stoga je rijedak Ercegovac koji se hvališe i razmeće junaštvom, a još ređi Crnogorac koji drugoga hvali; Ercegovac priča i tuđe zasluge, Crnogorac samo svoja preimućstva, onaj je kao i svi ostali, ovaj uz najzaslužnije; Ercegovac obično kaže mi, Crnogorac uvek: ja!“
Nalazi da je Crnogorac „samopouzdaniji od Ercegovca i otporniji; on je mnogo isključiv, u jednom pravcu savršeniji i izrađeniji... Ercegovac je mnogo blaži, prostraniji i gipkiji, tijesto kome se mogu davati i različite forme i suprotni pravac i usavršavanje. Zato je Crnogorac svoj samo u Crnoj Gori: tu je u svom elementu, pristašan i prirodan, slika sve svoje prošlosti, koju nosi u duši i očima, a svuda drugo on je izgubljen, tuđ samom sebi, neprirodan i nesavršen. Crnogorcu se čini da sebe omalovažava kad ma koga hvali; otuda je u svakom pohvalnom poslu, po njemu, njegov najveći udio. On je u tradicije toliko uživljen da ih u drugom prosto natura kao pravilo: prznica je, što Ercegovac nije, pa zato i vjeruje da se o njemu mora samo dobro misliti i govoriti“.
Kazuje: „Crnogorac je kao priznat i oglašen junak veoma sujetan; za njega je utvrđeno pravilo da je najhrabriji među hrabrima i da nema junaka njemu ravnih. Zato je on veoma smotren da nikada ne dovede u pitanje taj dobar glas i prvjenstvo – dok Ercegovac, slobodan tolike sujete, ne mari da uvijek kuša snagu i vrijednost. Crnogorcu se čini zazor i poniženje da ikada izgubi, jer izgubom dovodi u iskušenje prednost sviju Crnogoraca, pa ne samo da bi se on gubitkom ponizio nego bi omalovažio i sve one koji su bili do njega i koji su do danas; za Crnogorca je i trenut najmanjeg reskira čitav problem, a najmanji izgub strahota i očajanje. To najviše dolazi otuda što Crnogorac vjeruje da sve što radi veliko je i sudbonosno, i da sve što preduzima čini u ime sviju Crnogoraca i za sve njih. Međutim, Ercegovac više radi osobno i na lični riskir i odgovornost. Crnogorac u svakom poduhvatu traži društva, instinktivno zato da bi umanjio ličnu odgovornost, i u svakom poslu on je toliko rezervisan da se, bar pred samim sobom, može opravdati za sve posljedice...“
Procjenjuje: „Vječita borba s nemaštinom i sirotinjom na domu učinile su od Crnogoraca trudna i ćutljiva čovjeka, koji se nikad bezgranično ne raduje i ne proveseli, koji je upravo zaboravio trenutke pravoga veselja i radovanja, nepomućena zebnjom i svakidašnjom nestašicom – dok Ercegovac spada više u veselije, sangvinične ljude...
Crnogorac dopušta da su Ercegovci najbolji junaci poslije njega, ali na Bokelje gleda sasvim drukčije, za njega Bokelji su „lacmani“, lukavi, laki i okretni..., a nada sve da mnogo govore, dok Crnogorac više ćuti, misli, mjeri i svaku riječ a kamoli misao, ne trpi mnogo govora, svi njegovi govori su kratki, jedri, snažni, lakonski i alegorični, svaka je rečenica hitac, živ i oštar isto onako kao što je i sam Crnogorac sav od momenta i za momenat.
Mnogo bliži Crnogorcima su južni Bokelji, koji svojim osobinama, a naročito svojim upornostima i violentnosti, podsjećaju na južna plemena crnogorska“. (Simo Šobajić, Crnogorci, Beograd 1928, str. 56)
Napominjem da se Crnogorci imenuju, iako zvanično nijesu postojali, pošto su ukinuti Podgoričkom skupštinom 1918. godine.
I Crnogorci i Hercegovci su pripadnici dinarskoga tipa. Ako bi slijedili Cvijića više su srodni, nego što bi se našle čak i mentalitetske razlike. Kada se poopštavaju osobine neminovno se zapada u stereotipe koji „obavezno“ označavaju skupine u istovrsne osobine.
Srbi su SVI: Crnogorci su poreklom Srbi, i sada su Srbi iz Crne Gore. Srpsko crnogorstvo ili crnogorsko srpstvo održava Crnogorce u srpskome opticaju.
Sve dok se Crnogorci budu, voljom ili nevoljom, izjašnjavali jesu li, i koliko su Srbi, i dok im Srpstvo biva jedina okosnica, mjerilo, okvir… neće moći da se svojstveno, samostalno razvijaju…
Srbima nikada nije – dosta! Hoće sve više, svega, i da ih ima sve više, iako ih mori – bela kuga. Ako ne može – rodom, može prisvajanjem, posvajanjem, vraćanjem u sebe onih koji su – odbjegli ili su – oteti. (Dušan Ičević, Nacionalni karakter: u pogodbi, izdanje autora, pogorica 2020, str. 56)
Doseljeni Hercevovci/ke su dobjeglice, „preplavili“ Crnu Goru, pretežo izvan Stare Hercegovine, i zauzeli vlast gdje god su mogli. Pročula se najvišie ministarka prosvjete, čije ime ne kazujem, pošto ni Sud ne može da je pronađe da odgovara za velile štete koje je nanijela svojim pogrešnim odlukama.
0 Komentara